ijepo i poučno.

Fokus

Urugvajski predsjednik Jose Mujica o održivom razvoju:

"Nalazimo se u začaranom krugu,

moramo se boriti za jednu drugačiju kulturu življenja"

N. Babić

Sitni poljoprivrednik, karizmatični senator, bivši vođa gerilske skupine Tupamaros ((pokret je dobio naziv po vođi ustanka Inka Tupac Amaru II, protiv Španjolaca u Peru-u) koji je za vrijeme diktature vojne hunte bio u zatvoru 14 godina, predsjednik Urugvaja – Jose "Pepe" Mujica je na konferenciji Ujedinjenih Naroda o održivom razvoju u Rio de Janeiru ('Rio+20') održao govor koji nema potrebu za bilo kakvim komentarom.

"Kao vladajući, ovdje ćemo potpisati sve ono što od nas ovo jadno čovječanstvo očekuje. Međutim, neka nam se dozvoli da glasno postavimo nekoliko pitanja. Čitavo popodne se pričalo o 'održivom razvoju' koje je nužno kako bi ogromne mase izašle iz stanja siromaštva u kojem se nalaze.

Na što mislimo pri tom? Na model razvoja i potrošnje koji imaju bogate zemlje? Još jedno pitanje. Što bi se dogodilo ovoj Zemlji kada bi i ovdašnje domorodačko stanovništvo imalo jednaki broj automobila kao Nijemci? Koliko bi nam kisika preostalo? Da li svijet danas posjeduje toliko resursa da 7-8 milijardi ljudi mogu održavati istu razinu potrošnje i razbacivanja kao bogate zapadne zemlje? Moguće, ali ne mislite li kako bi trebalo porazgovarati o tome?

Stvorili smo društvo, u kojem živimo, koje je "dijete" tržišta i konkurencije i koje je u materijalnom smislu, takoreći, eksplodiralo. Ali, ono što je zamišljeno pod imenom "tržišna ekonomija" pretvorilo se u "potrošačko društvo". Sa sobom nam je donijelo globalizaciju koja je predviđala brigu o cijeloj planeti Zemlji. Vladamo li mi tom globalizacijom ili globalizacija vlada nama? Da li je moguće govoriti o solidarnosti, te kako smo svi jednaki u gospodarstvu koje se temelji na nemilosrdnoj kompetitivnosti? Dokle seže naše poimanje bratstva? Pred nama su epohalni izazovi. Kriza koja potresa svijet nije ekološka, ona je politička. Čovjek danas ne vlada silama kojih je bio tvorac u prošlosti. One danas vladaju našim životima.

Mi ne dolazimo na svijet kako bi se "razvijali" u ekonomskom smislu. Rađamo se i trudimo se biti sretni. Život je kratak i bježi nam kroz prste i nijedno materijalno dobro ne vrijedi koliko život, i to je temelj svega. To što nam život prođe radeći kako bi trošili sve više, moramo zahvaliti potrošačkom društvu. Ako se uspori ili zaustavi potrošnja, usporiti će se gospodarstvo, a ako se uspori gospodarstvo nad nama lebdi duh stagnacije. Ali, upravo je hiperpotrošnja opasnost za našu planetu. Hiperpotrošnja proizvodi stvari koje kratko traju, jer ih treba prodati što više. Električna sijalica ne može trajati više od tisuću sati. Postoje one koje mogu trajati sto tisuća, dvjesto tisuća sati, ali se ne smiju proizvoditi, jer bi se ugrozilo tržište. I stoga mi moramo raditi i imati društvo sa stvarima za jednokratnu upotrebu.

Nalazimo se u začaranom krugu. No, to je politički problem i navodi nas da shvatimo koliko je nužno da se borimo za jednu drugačiju kulturu življenja. Nije dovoljno vratiti se u pećine, niti praviti hvalospjeve povratku na staro. Ne možemo unedogled biti vođeni zakonitostima tržišta. Mi moramo upravljati tržištem. I zato, moje skromno mišljenje je da je taj problem političke prirode. Antički mislioci su govorili: "nije siromašan onaj koji ima malo, nego onaj koji uvijek želi više".

Mi moramo razumjeti kako nedostatak vode i uništavanje okoliša nisu uzrok problema, uzrok je način života i civilizacija koju smo izgradili. To je ono što moramo preispitati; našu kulturu življenja.

Ja dolazim iz male zemlje, koja je dovoljno bogata prirodnim resursima da bi živjeli u njoj. Moja zemlja ima nešto više od tri milijuna stanovnika, ali zato imamo 13 milijuna krava koje su najbolje na svijetu. Imamo 10 milijuna predivnih ovaca. Moja zemlja izvozi hranu, mlijeko i meso. Naša polja su obrađena skoro u cijelosti (90%). Moji drugovi su se dugo borili za osamsatno radno vrijeme i sad rade 6 sati. No, onaj tko radi 6 sati, naći će si drugi posao pa će tako raditi više. Zašto? Zato što mora plaćati rate kredita za motor, za dobar automobil. Plaća i plaća i na kraju je jedan stari reumatičar, kao što sam i sam, a život mu je iscurio kroz prste. Pitam se,da li je to smisao ljudskog postojanja?

Razvoj ne smije uništavati sreću. On mora služiti ljudima da bi bili sretni. Mora služiti Zemlji, međuljudskim odnosima, brizi za djecu, prijateljstvu, da nas ne zakida za ono najosnovnije. Kada se borimo za okoliš, prva stavka u toj borbi se mora zvati: sreća svih ljudi."