Što se događa s dušom koja se ponovno inkarnira u mikrokozmosu? Kroz kakve doživljaje ona prolazi? Koje stupnjeve svijesti ona mora prijeći? Što je smisao njezine ponovne inkarnacije? Kako čovjek dolazi do nove spoznaje koja ga oslobađa od kola rađanja i umiranja?

Ta pitanja postavio je Gustav Meyrink u svojoj priči "Urar", opisujući različite stupnjeve puta, različita stanja tragatelja: impulse iz duhovne iskre, osjećaje duše koja traži, reakcije osobnosti, prepreke i iskustva te sile koje pomažu na putu.

U središtu je priče čovjek koji antikvaru donosi svoj skupocjeni na popravak. To nije običan sat, već vrlo vrijedan predmet s neobičnim simbolima. Na poklopcu sata naslikan je muškarac sa ženskim grudima, glavom pijetla koji umjesto nogu ima dvije zmije. U svojoj desnoj ruci drži sunce, a u lijevoj bič. Na brojčaniku sata umjesto brojki naslikani su cvijeće i glave životinja i demona. Umjesto uobičajenih dvanaest sati pokazuje četrnaest sati i ima samo jednu kazaljku. Sve su to simboli potencijalnih čovjekovih sposobnosti, kojih on tek kasnije, idući putem, postaje svjestan. S unutarnje je strane poklopca sata napisano: Summa scientia - nihil scire (najviše je znanje ne znati ništa). Antikvar je dugo pregledavao sat zaključivši da ga ne može popraviti. Međutim, on je takve satove već viđao i zna da ih izrađuje neki "luđak", pa je i ovaj sat sigurno njegovo djelo. Samo taj "luđak" može ponovno popraviti sat.

Prekid uobičajenog životnog tijeka

Proučimo podrobnije prvi stupanj puta. Sat je kao simbol ljudskog srca stao, on više ne funkcionira. Istovremeno je vlasnik sata pretrpio srčani napad koji ga je skoro stajao života. To je upozorenje da tražitelj mora, prije svega, prekinuti s dotadašnjim načinom života i skrenuti ga na novi kolosijek. Sat treba popraviti. To vlasnik sata ne može sam učiniti, jer ne zna što i kako mora biti popravljeno. Stoga on traži pomoć od onoga koji mu je najbliži - od antikvara. Antikvar, doduše, želi pomoći, ali i zna da u ovomu slučaju ne može ništa učiniti - jer se radi o nečemu što prevazilazi njegovo znanje, o nečemu što je veće od njega te vlasnika sata šalje dalje.

Sat je simbol ljudskoga srca, vlasnik je sata osobnost koja mora krenuti putem, a antikvar je posrednik - duša. On se može usporediti sa čovjekom - Ivanom. Antikvar zna za nekoga drugog, za nekoga većeg. On ga može prepoznati ako se sretnu i on čovjeku može pokazati put do njega. Ivan govori: Onaj drugi, koji je bio prije mene, doći će nakon mene. Tako i antikvar upućuje tragatelja na onoga koji slijedi, na onoga koji je iznad njega. Iako ne zna gdje ga i kako može pronaći, ipak daje korisnu informaciju - taj drugi uistinu postoji.

Istovremeno upozorava tragatelja koji je dospio do te točke svoga puta: Tko započne potragu za onim drugim ide neuobičajenim putevima. Ti se putevi normalnom svijetu čine "ludošću".

Što doživljava čovjek koji je dospio do te točke svoga života? Stari život više ne funkcionira, više ga ne može zadovoljiti. Ispočetka čovjek još uvijek - u jasnoj spoznaji da mu je potrebna - traži pomoć i utočište kod "poznatih" institucija. Međutim ta mu pomoć ne može istinski pomoći, ona ne može utoliti njegovu čežnju za promjenom, za ozdravljenjem. Osjeća da negdje može dobiti pomoć, da postoji jedna staza. Stoga se vraća samomu sebi - ni jedna mu vanjska institucija ne može pomoći - prisiljen je zaroniti u samoga sebe i tu pronaći put.

Djelovanje prasjećanja

Nalazimo se na drugomu stupnju puta. U vlasniku sata izranja sjećanje na vlastito djetinjstvo i mladost. Shvaćamo da je već jednom davno čuo o "luđaku" - uraru koji stanuje negdje iza nekoga zida. Taj zid treba biti temelj za crkvu koja će jednom kasnije biti izgrađena.

Ispočetka maglovita slika sjećanja sve više poprima jasnije oblike. Pitanja se množe: Gdje je taj urar? Ne bi li ga bilo korisno potražiti? Nije li to u stvari oduvijek želio učiniti? Što ga je zapravo u tomu sprečavalo? Neočekivano se pred njim ukazuje slika "luđaka", upravo je onakav kao što ga je nekada vidio: starac snježno bijele kose i neobično male glave, prodornih očiju uprtih u njega. Vlasnik je sata iznenada osjetio snažnu želju da odagna strah od tog "luđaka", da se jednom zauvijek prestane plašiti tih slika iz vlastite nutrine. U priči to popraća riječima: Kada bi samo sat ponovno proradio! Kada bi bar njegovo srce moglo biti oživljeno!

Antikvar zatrese glavom, vrativši vlasniku sat. Onaj je drugi mjerodavan za njegov popravak.

Tada vlasnik sata odlazi od antikvara.

Oproštaj od dijalektike

Započinje treći stupanj puta. Vlasnik sata hoda sam, noć je - ulice su prazne. One su simbol dijalektičkoga svijeta koji mu je postao isprazan. Više nije isti čovjek kao prije. Sjećanja koja su izronila iz njegove nutrine oživjela su u njemu nešto novo. On, doduše, još nije potpuno svjestan toga novoga, ali se pouzdaje u svoju intuiciju i slijedi stazu po kojoj njegove noge same znaju koračati. Tragatelj je, dakle, došao do točke gdje se predaje svom unutarnjem vodstvu, svojoj intuiciji. Odatle počinje istinski put, staza u nepoznati svijet koji mu je, međutim, duboko u njegovoj nutrini dobro poznat i od davnina namijenjen. Vlasnik sata u potpunosti će to spoznati tek kada dospije na cilj svoga puta. Tako počinje traganje za onim drugim. Čežnja srca, njegova želja za ozdravljenjem, postala je toliko jaka da su i strah i sumnja pobijeđeni. Vlasnik sata slijedi "svoje korake". Put ga vodi izvan grada, iz vreve svakodnevnoga života - stigao je u bijelu ulicu.

Što je grad? Grad je ovdje simbol dijalektičkoga života, ljudskih želja, nagona i čežnji. Taj stari svijet tražitelj mora ostaviti iza sebe ako želi krenuti duhovnim putem. On ide u nepoznati svijet. Što simbolizira bijela ulica? Bijelo je simbol čistoće. U bijeloj su boji istovremeno prisutne sve boje spektra, svih sedam zraka Svetoga Duha. Bijela ulica stoga je simbol puta prema potpunosti - povratka u savršeni svijet Duha.

Što se događa u toj fazi puta?

Čovjek tjeran unutarnjom spoznajom kreće na put, kreće bijelom ulicom. Čim pređe jedan dio ulice uz njegove pete prionuše crne zmije privučene iz zemlje jakom mjesečinom. Crne zmije napadno odudaraše od bijele ulice. Namjera im je bila tražitelja odvratiti od njegova puta, povući ga natrag u stari život - u njemu poznati svijet. Vlasnik sata spoznaje da su zmije misli - snage koje ga žele otrovati. One u njemu pobuđuju sumnju, strah i obeshrabrenost, želeći uništiti njegovu tek rođenu nadu te zatrovati srce svojim paralizirajućim otrovom. Svaki će tražitelj zasigurno doživjeti nešto slično. On se raduje putu, sluteći u sebi da je ponovno pronašao neizmjerno blago. Radost ponovnog ujedinjenja isprva ga uzdiže iznad svake sumnje, ali crne ga zmije u njemu nakon nekoga vremena ponovno počinju nagrizati. Razum, ono što ga veže za stari svijet, želi ga povući k sebi, vratiti natrag i spriječiti daljnje napredovanje na putu.

Vodstvo slikom Duha

Što u takvoj situaciji čini vlasnik sata? On iznenada skreće u lijevo u namjeri da se oslobodi zmija. To znači da on mijenja svoje misli, smjer svoga razmišljanja. Tek što je to uradio, stiže mu nenadana pomoć.

Sada smo na četvrtomu stupnju puta: iznenada njegova sjena odskoči pred njim sa ceste i proguta otrovne zmije. Što je ta sjena? Sjena je vodeći princip iz duhovnog svijeta - ona je vjerna slika prvobitnoga svijetla koje tražitelja vodi van iz tmine sumnji i straha. Kada samo svjetlo preuzme vodstvo, čovjek je sposoban vidjeti samo sjenu toga svijetla, ali i to je dovoljno da nestanu sumnja, obeshrabrenost i zabrinutost. Čovjek je tada ispunjen radošću i pouzdanjem.

To osjeća i vlasnik skupocjenog sata. Odmah prepoznaje sjenu kao svoga vodiča koji mu sigurno i nepogrešivo pokazuje put. Zna da se može predati toj sigurnosti. Tako slijedi sjenu svjetla, ne obraćajući pažnju kuda ide. Sumnje su iščeznule i put može biti nastavljen. Nakon dugoga hoda pod vodstvom sjene, ona iznenada nestane u duboku jarku, ostavljajući vlasnika sata samoga. On zna: Ja sam na cilju. Veza je s prvobitnim obnovljena i on sam u sebi nosi svjetlo. Kada čovjek dospije na cilj, na sam izvor, pomagač se povlači. Ispunio je svoju dužnost. Čovjek je tada na izvoru svjetla.

Povratak kući

Počinje peti stupanj puta. Vlasnik je sata u sobi urara, za koga zna da jedino on može ponovno popraviti njegov sat - njegovo srce. Čim dođe obuzima ga je osjećaj beskrajne sigurnosti i bezgraničnog olakšanja. To je reakcija tragatelja koji uviđa da je došao kući. Bezgranično olakšanje uzdiže se iz njegova srca, iz duše koja zna i prepoznaje da se nalazi tamo gdje pripada i da je izbavljena. Tu sigurnost osnažuju pročitane riječi koje su bile zapisane na brojčaniku jednoga sata: Summa scientia - nihil scire - iste riječi koje su bile ugravirane i na njegovu skupocjenomu satu!

Vlasnik sata zna da se nalazi u jednomu svijetu gdje vladaju sasvim drukčiji zakoni od uobičajenih. Tu ne vrijedi staro naučeno znanje, već suprotno - iskustvo ne željeti ništa znati. Iznutra zna da se u predaji staroga mišljenja, u novomu ne željeti ništa znati  pred njim razotkriva posve novi svijet. Također je shvatio: nije bitno kako čovjek dospije u takvo stanje, već samo da jest u takvu stanju. To znači da čovjek mora biti sposoban jednostavno mu se prepustiti.

Ozdravljenje bolesnoga vremena

Nakon tih misli punih nade, poče razgledati oko sebe. Bilo je tu mnogo satova različitih veličina i različitih vrsta, a svi oni predstavljaše različite ljudske tipove. Svi su oni bili bolesni, a ja sam ih opet učinio zdravima - reče urar i stade objašnjavati od čega satovi - odnosno ljudska srca - postaju bolesni. Ona su bolesna zato što su vjerovala u vrijeme. Vrijeme srcu oduzima mir. Zato ih je on oslobodio tame vremena i opet im vratio mir. Tek kada srce postane mirno i kroz to neutralno ono može uočiti stvarnost. Tada ono razumije što je istinska čovjekova zadaća - povratak izvoru, Bogu. Kada se to jednom dogodi, vrijeme tone u ništavilo. Preduvjet za taj mir jest spoznaja koju, reče urar, ne možemo doseći normalnim razumom, normalnim mišljenjem. Živo znanje dolazi iz nas samih. Čovjek ne smije željeti vanjsko znanje.

Što urar time želi reći? Normalne su misli opsjena. One ne vode istinskomu razumijevanju. Umjesto toga one obećavaju beskrajne sate, beskrajne nove opsjene. Razum je raskrinkan kao nedostatan. Nešto je drugo ovdje u pitanju. To su vjera, nada i ljubav. One su pravi smisao istinskoga značenja riječi Summa scientia - nihil scire, i kao što urar reče: prepustite svoje satove njihovoj zaštiti. Sve drugo će vas razočarati.

Što to znači? Tražitelj bolesna srca mora se povjeriti višoj instanci koju kao takvu mora prepoznati i prihvatiti. On svoje srce prepušta zaštiti onoga drugog. Samopredajom, povjerenjem i vjerom u mogućnost ozdravljenja, samo ljubavlju prema višem - duhovnom svijetu čovjek može biti izliječen, njegov sat može biti popravljen.

Uvjet za obnovu

U kakvu se stanju mora nalaziti srce da bi to moglo ispuniti? Ono ne smije otvrdnuti, jer otvrdnuto srce ne može razaznati Božji glas. U Bibliji se kaže: Duh Gospodina poslao me da izliječim one slomljena srca. Biti slomljena srca znači biti sposoban prihvatiti djelotvornost Duha. To znači da se obrat u srcu već odigrao: napuštanje svijeta prividnosti i okretanje svijetu istinskog života.

Vlasnik sata dospio je do te točke puta. On pruža uraru svoj sat, svoje srce s nijemom molbom. Nijema je molba žudnja srca za ozdravljenjem, to je savršena predanost Duhu.

Starac, urar - duhovni princip - blago pregledava unutrašnjost sata; tako to osjeća vlasnik koji mirno dopušta pregled. Ispočetka se vlasniku čini da starac stoji nasuprot njemu, kao netko tko promatra njegovu nutrinu. Međutim, granica između vanjskog i unutarnjeg sve se više gubila i on postepeno postaje svjestan da starac, urar, nije izvan njega - već u njemu. Uviđa da je duhovno sunce, duhovna iskra, blijeda slika pupoljka duše tajno i gotovo nezapaženo rasla u njemu. U trenu postaje svjestan da je pupoljak oduvijek u njemu ali da je u životnoj jurnjavi na njega potpuno zaboravio. Duboki bol i neizmjerna tuga preplaviše ga zbog tog uvida. Čak ga i sumnja nanovo htjede obuzeti. Ali urar ponovno postade onaj vanjski, onaj nasuprot njemu - popravak je završen. Sat opet kuca mirno i skladno, točno u taktu s ritmom krvi. Urar mu vraća sat, objasnivši uzrok njegova zastoja. Ti su uzroci opasnosti koje prijete svakomu kandidatu na putu unutarnjeg oslobađanja. Urar mu protumači od kuda te opasnosti dolaze i kako ih može nadvladati.

Pobjeda nad vremenom i smrću

Sat je stao na brojci dva. Drugi sat utjelovljuje bika, odnosno vola, osobit aspekt dijalektike: svijet jastva i svojevoljnoga života - čovjekovo zatočeništvo u ovomu životu. Urar objašnjava da je taj drugi sat smrtonosan isto kao i njegovih "jedanaestero braće". Tko su "jedanaestero braće"? To su ostali sati koji predstavljaju preostale znakove zodijaka što čovjeka drže zarobljenim u njegovu auričkom biću.

Priča govori da u drugomu satu započinje zov za povratak Bogu, za povratak Očevoj kući. Ako čovjek taj zov ne čuje, ako ne započne povratak - propada. Biva zatočen od demona vlastite krvi. Demoni zamračuju čovjekovu svijest i sprečavaju njegovo izbavljenje.

Simboli na satu predstavljaju čovjekovo stanje, njegovu vezu s eterskim, astralnim i mentalnim svijetom. Na brojčaniku sata naslikano je cvijeće - simbol eterskog, glave životinja - simbol astralnog i glave demona - simbol mentalnog svijeta. Iz toga kruga, objašnjava urar, može pobjeći samo onaj koji nadvlada svoje "ja", svoj drugi sat. Vlasnik sata posjeduje u sebi tu sposobnost i to njegov sat simbolično pokazuje. Sat ima samo jednu kazaljku, što znači da je usklađen s vječnošću. Umjesto dvanaest sati, pokazuje četrnaest. To su sedam aspekata Duha - svaki sa svojim pozitivnim i negativnim stranama. To znači da Duh može pobijediti stari zodijački krug sa svojih dvanaest eona. Na satu je naslikano i mitsko biće iz stare gnostičke tradicije: Abraxas. S glavom pijetla - simbolom budnosti te sa zmijama umjesto nogu - simbolom seksualne energije koja mora biti pobijeđena. U lijevoj ruci drži bič, koji simbolizira nesvjesne emocije i nagone koji moraju biti nadvladani, a u desnoj ruci drži sunce: svjesno, duhovno djelovanje kao rezultat povezanosti sa suncem - božanskim svijetom. Hermafroditizam upućuje na hermetički put - na alkemijsko ujedinjenje.

Ako čovjekovo srce pokazuje tu signaturu, ono može nadvladati dvanaest eona dijalektičkoga svijeta.

Kako se to može ostvariti? Urar govori vlasniku sata: u ljubavi Boga. Ta te je ljubav izbavila iz smrtonosnoga drugoga sata, spasila od zarobljeništva zemaljskoga svijeta, jer si svoj sat cijeloga života brižno čuvao i nikada te nije obuzela ljutnja na njegovo vrijeme koje nije od ovoga svijeta.

Sat je srce. U srcu je blijeda slika pupoljka ili atoma iskre duha. Ako taj princip u sebi zaštitimo i idemo njegovim putem, iako taj put normalni svijet smatra "ludošću", tada će nas unutarnja istina voditi do svijetla. Na kraju urar kaže: Ti sada znaš put k meni. To znači da vlasnik sata može doći izravno na izvor te dobiti udio u njegovu svjetlu. Možda te mogu naučiti da liječiš bolesne satove. Ako čovjek sam stoji u svjetlu, tim svjetlom može liječiti druge.

Priča završava riječima: Nihil scire omnia posse. Stari čovjek, staro biće mora se povući. Novi čovjek koji je nadvladao eone dijalektičkoga svijeta može prepoznati nove snage te djelovati s njima i liječiti druge. On je tim duhovnim snagama sposoban činiti sve da bi i druge ljude povezao s istinskim znanjem, sa svjetlom. To je ujedno put i njegova vlastitog izlječenja.

Obuhvatimo još jednom svih pet stupnjeva razvoja novoga čovjeka.

Na prvomu stupnju čovjek doživljava potrebu za promjenom, koja je u stvari zov za povratkom. Na drugomu stupnju pojavljuje se prasjećanje - čovjek biva ponukan slijediti to sjećanje. Na trećemu stupnju on se nalazi na putu, ali ga još nije svjestan. Stari svijet gubi nad njim utjecaj i pred tragateljem se postepeno otvara novi svijet. Na četvrtomu stupnju čovjek već odlučno hoda putem, na kojemu ga neprestano napadaju i iskušavaju snage staroga svijeta. Na petomu stupnju dolazi na cilj - u izravnoj je vezi s božanskim svjetlom i dobiva nove spoznaje iz tog izvora. Hodanje putem tada postaje pravi povratak Očevoj kući. Čovjek je shvatio svoje određenje i oslobađa se od kola rađanja i smrti. Smisao njegova bitka na ovomu svijetu postaje mu jasan: ponovno ujedinjenje s božanskim, rasplamsavanje božanske iskre u njegovu srcu.

Preduvjet je za taj put: sve staro ostaviti iza sebe - Summa scientia - nihil scire. Put će biti završen riječima: Nihil scire omnia posse.

Nova moć - omnia posse - tada čovjeku više ne služi za postizanje vlastitih ciljeva, već je potpuno u službi čovječanstva. On postaje urar, onaj koji ozdravljuje ljudska srca.

------------------

Članak iz časopisa Pentagram, izdavačka kuća Ružin dvor