Da bismo djelovali, nama mora netko ili nešto upravljati. Ako sami ne upravljamo sobom, upravljat će netko ili nešto izvan nas. Kad govorimo o unutarnjoj i vanjskoj kontroli, govorimo upravo o tome: upravljamo li sami svojim postupcima (unutarnja kontrola) ili našim postupcima upravlja netko drugi (vanjska kontrola). Jedan od najčešćih ljudskih problema upravo je vanjska kontrola. Ona je u pozadini raznih drugih problema, od kronične napetosti i depresije, preko ovisničkih obrazaca ponašanja i fobija, do problema u odnosima.

Najčešće uopće ne vidimo da nama upravlja netko drugi. Na primjer, oni koji se smatraju buntovnicima obično vide sebe kao slobodne i neovisne, a ustvari buntovnici spadaju među ljude pod najjačom vanjskom kontrolom. Bune se protiv nekoga ili nečega, čine suprotno od onoga što drugi očekuju, što znači da su motivirani izazivanjem neodobravanja ili bilo kakve negativne reakcije od drugih. Dakle, stalno ih pokreću tuđa očekivanja. Konformisti čine ono što drugi očekuju, buntovnici čine suprotno od onog što drugi očekuju, a ljudi s unutarnjom kontrolom donose odluke utemeljene na vlastitim vrijednostima i ciljevima, neovisno o očekivanju drugih.

Dobro je postaviti sebi niz pitanja da bismo uvidjeli tko uistinu nama upravlja. Po čijim mjerilima procjenjujemo sebe i svoje postupke? Kome nastojimo udovoljiti? Čija očekivanja nastojimo ispuniti? Tko su nam "suci" i koliko su nam važni? Što se više rukovodimo svojim prosudbama, vođeni Višom Sviješću i dobrobiti za sebe i druge, to imamo više unutarnje kontrole i to ćemo bolje ostvarivati svoju životnu misiju.

Vanjska je kontrola često povezana s niskom razinom samopoštovanja i samopouzdanja. Ako ne volimo sebe dovoljno, ako se ne poštujemo, ne vjerujemo vlastitoj inteligenciji i prosudbi, kako ćemo vjerovati sebi u procjeni ili odlučivanju? Međutim, nije uopće važno koliko smo inteligentni, obrazovani ili emotivno zreli; naše su potrebe i stavovi jednako važni kao i svih ostalih. Ako se bojimo prosuđivati i odlučivati, nikad to nećemo biti u stanju. Jedini način da naučimo odlučivati jest – da donosimo odluke.

Kako uspostavljamo ravnotežu između svojih i tuđih potreba i želja? Imamo li se običaj stalno fokusirati na tuđe želje i potrebe nauštrb vlastitih? Mnogi imaju problema s pronalaženjem pravog odnosa prema ovome jer nas uče da trebamo biti uslužni i misliti na druge. Međutim, Novi zavjet kaže: „Ljubi druge kao samoga sebe.” Pretpostavlja se da volimo sebe (i dobro se brinemo o sebi) i idealno bi bilo voljeti druge isto kao što volimo sebe i brinuti se o njima skoro kao o samome sebi.

To je potpuno suprotno onome "uvijek stavi druge na prvo mjesto". Nismo u stanju voljeti i prihvaćati druge ako ne volimo i ne prihvaćamo sami sebe. Naše sebstvo, ili Viša Svijest, ili kako god mi to nazvali, automatski se brine o nama i o drugim ljudima. Ne možemo biti potpuno sretni ako ne doprinosimo sreći ostalih ljudi.

Tražimo li stalno tuđe odobravanje? Želimo li biti omiljeni? Je li nam važno da nas drugi vole, slažu se s nama ili odobravaju ono što činimo? Bojimo li se da će se nešto strašno dogoditi ako nam ne odobravaju – gadan konflikt ili nešto još gore? Ljudi s unutarnjom kontrolom ne brinu o tuđem odobravanju. U prvom redu idu za vlastitim mjerilima i vrijednostima i vlastitim odobravanjem svojih odluka i postupaka. Mogu primati tuđu pažnju, poštovanje, simpatiju i odobravanje, ali to doživljavaju kao usputne dodatke vlastitom samoodobravanju.

Najčešći je uzrok traženju tuđeg odobravanja jedan od temeljnih strahova – strah od odbacivanja. Čovjek ima osjećaj da će biti potpuno sam i odbačen ako se drugi ne slažu s njim. To se očituje i u sklonosti ovisnosti o drugim ljudima, neopisivom strahu od samoće. Zato se događa da mnogi godinama ustraju u nekvalitetnim i nesretnim odnosima.

Traženje tuđeg odobravanja može proizlaziti iz našeg osjećaja nesigurnosti (u barem jednom životnom području). Možemo osjećati manjak samopouzdanja zbog nedostatka iskustva u tom području ili zbog dubokih sumnji u vlastite sposobnosti i vrijednosti nas kao osoba. Te strahove su možda prvotno izazvali negativni komentari drugih ljudi (roditelja, vršnjaka itd.) i uopće nije važno je li u njima bilo istine ili ne – naš unutarnji kritičar ih je preuveličao do zastrašujućih razmjera. Usto smo vjerojatno pokupili i tuđe negativne kognitivne obrasce (uopćavanje, pretjerivanje, sklonost negativnom viđenju).

Možda smo tako naučili preuveličati svaki svoj nedostatak kad god u nečemu pogriješimo ili nas netko kritizira. Kao rezultat ovakvih negativnih kognitivnih obrazaca često se javlja čvrsto uvjerenje "duboko u meni je nešto jako pogrešno".

Moramo se oslanjati na vlastito vrednovanje. Dokle god vjerujemo da naša sreća ovisi o drugima, mi smo u njihovoj milosti (ili nemilosti). Treba preispitati vlastite kognitivne obrasce te negativne zamijeniti pozitivnima. Odabir unutarnje kontrole često znači udaljavanje od obitelji ili drugih ljudi koji imaju potrebu držati i kontrolirati – uglavnom odraslu djecu ili "voljene". Znaju biti nametljivi u vezi s učestalošću susreta i oblikom druženja s njima. Ako ne znamo sami kontrolirati oblik i kvalitetu tih susreta, naravno da će oni to pokušati.

Unutarnja nesigurnost ponekad se poveća do maksimuma. Kako svi više-manje igramo određene uloge i vrlo slabo smo u kontaktu sa svojom pravom prirodom, pa ako nam se još dogodi koje traumatično iskustvo – može se javiti uvjerenje da nas ljudi ne bi voljeli kad bi nas uistinu poznavali. Pa onda još više glumimo, nastojeći se prikazati onakvima kakve mislimo da će nas voljeti. I tako strah još više ojača. Takvo uvjerenje možemo zamijeniti ovim stavom: Zašto bih se zbližavao s nekim tko me ne želi prihvatiti onakvog kakav jesam?

I zašto bi mi uopće bilo važno da voli sliku koju stvaram o sebi – to opet znači da ne voli mene! Idealno bi bilo da uopće ne idemo za zadobivanjem tuđe ljubavi (to je opet vanjska kontrola), već da ljubav dajemo, a kad je i primimo – to samo daje dodatnu ljepotu.

Znamo li primiti kritiku od drugih? Gubimo li tlo pod nogama kad drugi pokažu neslaganje s nama? Ili kritiku primimo mirno i objektivno je sagledamo sa svih strana, preispitujući sve okolnosti kritike i mogućnost da je ona ispravna, pa je tek onda prihvatimo ili odbacimo? Ljudi s unutarnjom kontrolom čine ovo posljednje. Svi smo različiti i ostavljamo različite utiske na druge ljude. Imamo različite sustave vrijednosti i različite percepcije. Trebamo to prihvatiti i s te pozicije sagledati kritiku.

Ponekad prepuštanje da drugi odluče umjesto nas jednostavno znači izbjegavanje odgovornosti. Taj osjećaj, da smo izbjegli odgovornosti tako što smo odluku prepustili drugome, apsolutno je varljiv. Mi smo odgovorni za tu odluku da odgovornost prepustimo drugima!

www.inoptimum.com