Čovjek je duhovno biće stvoreno na Božju sliku (Postanak 1:26). Srca prvih ljudi bila su ispunjena Božjom duhovnom prirodom i životom. Stvoreni svijet bio je čovjekov dom kojim je trebao vladati i upravljati posredstvom primljenog autoriteta. Odnos sa Stvoriteljem temeljio se na poslušnosti uputama koje je Bog dao čovjeku. Knjiga Postanka ne navodi sve ono što su prvi ljudi saznali od Boga, ali izvještaj vrlo jasno otkriva uzroke čovjekovog pada u grijeh i ulaska duha straha u njegov život. Sotona je u pristupu Evi naglašeno napao vjerodostojnost riječi upozorenja koje je Bog uputio ljudima u vezi zabrane uzimanja plodova sa stabla spoznaje dobra i zla.

Sloboda izbora nije iskorištena za poslušnost Božjoj volji. Predivno zajedništvo i duhovno jedinstvo s Bogom razoreni su zbog popuštanja sotoninim lažima i obmanama. Umjesto ostvarenja zablude zvane: “Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo!” (3:5), ljudski rod odsklizao je u ponor duhovne smrti, prokletstva i gubitka autoriteta potrebnog za vladanje nad svijetom. Otvaranje očiju rezultiralo je spoznajom osobne golotinje. Pregače od smokvinog lišća mogle su pokriti tjelesnu, ali ne i duhovnu golotinju. Prvi ljudi bili su toga svjesni kad su čuli da Bog hoda po edenskom vrtu. Nisu mu radosno potrčali u susret, kako bi uživali u Njegovom zajedništvu.
Pismo kaže “da su se sakrili - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu”. (8) Bog je upitao Adama: “Gdje si?” (9) Pogledajmo odgovor: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; POBOJAO SAM SE jer sam gol, pa sam se sakrio.” (10) Na prvipogled u edenskom vrtu nije se dogodilo ništa dramatično, ali obratimo pozornost na Adamove riječi: “... POBOJAO SAM SE ... pa sam se sakrio.” Grijeh prvih ljudi otvorio je vrata zlim duhovnim silama.

Jedna od njih je duh straha. On ih je potaknuo na bijeg iz Božje duhovne prisutnosti i skrivanje od Njegovog lica. Strah može čovjeka natjerati na svakojake krive postupke. Skrivanje od Boga bez dvojbe spada u skupinu najčešćih. Dakako, Bog uvijek zna gdje se tko od nas nalazi. Obraćamo li mu se “iza stabala u vrtu”, tada ne možemo očekivati uspostavljanje ispravnog odnosa.

Ukoliko smo rođeni od Duha, imamo svjedočanstvo da nas je Isus pomirio s Ocem. Svjesni smo da se ne moramo skrivati ili bježati iz Njegove blagoslovljene prisutnosti (Efežanima 2:18). Ipak, postoje vjernici koji se povremeno skrivaju od Boga. Kod nekih je razlog prisutnost tajnog grijeha. Znaju da je ono što čine krivo, ali nisu spremni na njegovo trenutno odbacivanje. Osvjedočenje Svetog Duha im uznemiruje savjest i zato pronalaze skrivene oaze i ne puštaju nikoga unutra.

Trebamo znati da je koketiranje s grijehom opasno i u konačnici pogubno za našu dušu. Mi možemo bježati od Boga, priželjkivati da će nam uvijek oprostiti, ali postoji mogućnost da nam prebivanje u oazi postane toliko primamljivo da više i ne poželimo izaći van. Tada skrivanje postaje trajna izgubljenost.
Ljudi koji nisu spašeni u Kristu kroz propovijedanje Evanđelja dolaze pod osvjedočenje Svetog Duha. On im dokazuje zabludu s obzirom na grijeh (Ivan 16:8). Za grešnika postoje samo ova dva puta nakon toga: obratiti se i povjerovati, ili odbiti ponudu Božje milosti i tako navući na sebe osudu i srdžbu.

Bez obzira na odluku, ljudi u pravilu pronalaze opravdanje za svoj grijeh, kao i za odgađanje pomirenja s Bogom. To je Adamov sindrom. On je Bogu rekao da ga je žena navela na grijeh, prebacivši tako odgovornost na nju. Međutim, odgovornost je uvijek osobna. Grešnici koji se nalaze pod utjecajem straha skrivaju se od Boga, ali nitko se ne može zauvijek skrivati. Dan naplate prije ili kasnije mora doći i zato je bolje pomiriti se s Bogom dok još postoji prilika.