Ako je egzorcirana osoba imala neku negativnost, iako tijekom egzorcizma nisu opaženi osobiti znakovi, tada blagoslovi često donose pozitivne učinke. Općenito ne igra ulogu dan kada se provodi egzorcizam. Za nje­govo provođenje nisu presudna fizička stanja, kao dobro ili loše osjećanje, omamljenost, umor, napadaji vrtogla­vice ili neosjetljivost na bol. Važno je međutim da se eg­zorcirana osoba osjeća jedan ili dva dana nelagodno, za­tim joj je neko vrijeme bolje. Ponajčešće se može odmah ustanoviti poboljšanje koje može potrajati manje ili više dana, ovisno o težini slučaja. Ako netko nije tijekom eg­zorcizma pokazao nikakve znakove negativnosti, a ni po­slije se ne opažaju neki učinci, tada u većini slučajeva ne postoji opsjednutost, već poremećaji te osobe imaju dru­ge uzroke. Ali egzorcist može svoga pacijenta pozvati da dođe na slijedeći blagoslov ako opravdano sumnja da se demon mogao sakriti.

Zatim je važno promatrati slijedeće egzorcizme, to znači vladanje tijekom blagoslova i opet posljedice. Mo­že biti da se već pri prvom blagoslovu pokaže zlo u čitvoj svojoj težini, pri čemu se tada mogu znakovi malo po­malo smanjivati. U drugim je slučajevima međutim tako kao da se zlo nastoji prikriti, da bi se tada odjednom po­kazalo u čitavom svom opsegu. To je tada početak liječe­nja. Sjećam se na primjer mladića koji je pri prvom eg­zorcizmu pokazao tek nekoliko malih znakova negativ­nosti, ali je pri drugom počeo vikati i mahnitati. Iako je taj slučaj bio teži od mnogih drugih, bilo je dovoljno sa­mo nekoliko mjeseci da bi se postiglo oslobođenje.

Za uspješni je egzorcizam nužna suradnja pacijenta.

Ja uvijek kažem da egzorcizmi daju samo 10% učinaka u borbi protiv zla, a 90% ih postiže sam pacijent. Kako je to moguće? On pridonosi svom vlastitom Oslobođenju mnogo molitava, čestim primanjem sakramenata životom po propisima Evanđelja i uporabom blagoslovljene vode, ulja i soli. Veoma je učinkovita i molitva drugih za njega (prije svega molitva čitave obitelji, župne zajednice, redovničke obitelji, molitvenih skupina itd), zatim mise, hodočašća i dobra djela. Ali ponajprije je potrebno mnogo osobne, predane molitve, stalna sjedinjenost s Bogom i to tako da molitva postane navikom. U svojoj se službi često susrećem s osobama koje ne vode nikakav vjerski život; tada je osobito korisno uključivanje dotičnog slučaja u molitve župne zajednice i molitvenih skupina.

Da bih pokazao nužnost suradnje egzorcirane osobe često činim usporedbu s drogom. To je doduše nešto posve drugo, ali svatko zna o čemu se radi. Poznato je da se ovisnik o drogama može izliječiti samo uz dva uvjeta: njemu se sjedne strane mora pomoći (u terapijskoj za­jednici ili na drugi način), jer on to ne može sám, a s dru­ge strane mora sam aktivno surađivati, inače je svaka po­moć uzaludna. U slučaju egzorcizma znači vlastita surad­nja gore navedena sredstva. Dok izravni plodovi egzor­cizma, dakle oslobađanje, dođu katkad veoma polako, ja sam već doživio začudno brza obraćenja: čitave se obi­telji obvežu da će voditi kršćanski život sa zajedničkom molitvom (često s krunicom). Vidio sam kako se odlučno i hrabro svladavaju zapreke na putu k izlječenju. Takve su zapreke katkad na primjer problemi u braku ili činje­nica da pretrpljena nepravda nije oproštena ili da se do­tična osoba nije pomirila s onima - najčešće bliskim ro­đacima - s kojima je bila raskinuta svaka veza.

U vezi s tim želio bih osobito upozoriti na jednu od najstrožih zapovijedi Evanđelja, naime da se neprijatelji­ma treba praštati. U našem su slučaju neprijatelji najčešće one osobe koje su željele zlo i katkad ga urocima nastav­ljaju. Iskren oprost, molitva i svete mise za njih sredstva su pomoću kojih se ukidaju blokade i ubrzava izlječenje.

Među učinke egzorcizma smijemo ubrojiti i izlječenje od tegoba i bolesti koje su se katkad činile neizlječivima. Pritom se može raditi o neobjašnjivim bolima na različi­tim mjestima tijela (osobito - kao što je već rečeno - u glavi i u želucu), kao i o točno dijagnosticiranim bolesti­ma koje liječnici nisu izliječili ili su bile označene kao neizlječive bolesti. Evanđelje izvješćuje o ženi koja je krivnjom demona bila 18 godina bogalj (izobličenje kra­lježnice?), a Isus ju je izliječio istjeravši iz nje đavla. Na isti je način bio izliječen neki gluhonijem čovjek čija je bolest potjecala od đavla. Isus je međutim izliječio i one gluhe i nijeme koji su trpjeli od tih bolesti, ali one nisu imale zao uzrok. Evanđelje veoma točno razlikuje boles­ne od opsjednutih, iako vanjski znakovi mogu biti jed­naki.

Koje su najteže bolesti koje se najteže liječe? To su po mome mišljenu one bolesti koje su bile izazvane uro­kom. Sjećam se na primjer osoba koje su bile ureknute u Brazilu (tamo se to zove "makumba"). Ja sam egzorcirao i osobe koje su urekle afričke vračare. Sve su to bili veo­ma teški slučajevi. Ureći se mogu i čitave obitelji, da bi se uništile. Katkad se nađem u tako zamršenoj situaciji da uopće ne znam gdje da započnem. Liječenje napreduje veoma polako u slučajevima kad je netko uvijek iznova ureknut. Egzorcizam je mnogo snažniji od uroka, radi čega se izlječenje ne može spriječiti, ali se može dugo otežati.

Tko su oni koje đavao najviše napada? Odgovor je posve kratak i jasan: mladež. Trebamo se samo sjetiti go­re navedenih uroka koji mogu potaknuti zla duha da uđe u neku osobu. A očito je da su mladi ljudi radi pomanj­kanja vjere i ideala najizloženiji "opasnim iskustvima". Ugrožena su već djeca, ne zbog osobne krivnje, već zbog svoje slabosti. Pri egzorciranju odraslih otkriva se uvijek iznova da je opsjednutost započela u ranom djetinjstvu ili u trenuktu rođenja ili čak još prije, tijekom trudnoće.

Uvijek iznova opažam da egzorciram više žena nego muškaraca. A takvo iskustvo stječu svi egzorcisti. Ali bila bi zabluda misliti da je žena više izložena napadima đavla. Muškarci i žene su tu gotovo jednaki. Doista je veći broj onih žena koje su spremne obratiti se egzorcistu radi blagoslova, dok se mnogi muškarci boje susreta sa svećenikom, iako točno znaju da su pod đavolskim utje­cajem. Isto je tako više muškaraca nego žena odbilo pro­mijeniti svoj život kad sam ih pozvao da to učine. Ti se muškarci nisu dakako više pojavili kod mene, iako su znali za zlo koje ih je snašlo. Glavna se zapreka sastoji u tome da se iz prakticirana ateizma treba prijeći u vidljiv vjerski život ili iz života u grijehu u život u milosti.

Ja ne krijem da tome pripada prije svega jačanje krš­ćanskog načina života. Ali vjerujem da je upravo tu jedan od razloga što Bog dopušta zlo. Koliko sam često i sam čuo od pacijenata kako je njihova vjera bila veoma slaba, a molitveni se život gotovo ugasio. Kad su se zatim pri­bližili Bogu - često i sa snažnim apostolatom-, spoznali su da to mogu zahvaliti zlu koje ih je snašlo. Mi smo veo­ma vezani uz ovaj svijet i život, mnogo više nego što mi­slimo Gospodin se brine međutim za onaj drugi svijet i želi da doživimo vječno spasenje.

Egzorcist se tijekom egzorcizma ne zadovoljava time da pacijenta upozori na nužnost molitve i druga pomoćna sredstva koja sam već naveo, već traži sve mogućnosti da naljuti đavla, da ga oslabi i onesposobi za borbu. Obred­nik savjetuje da se u tu svrhu upotrebljavaju izrazi na koje zao duh najviše reagira. A oni se mijenjaju od osobe do osobe i od slučaja do slučaja. Ali može se posegnuti i za drugim sredstvima. Tako je za neke demone nepodnosivo da budu poškropljeni blagoslovljenom vodom; druge razdražuje ako se u njih dahne, što se po Tertulijanovom iskazu upotrebljava od vremena crkvenih otaca; drugi opet ne mogu podnijeti miris tamjana, radi čega je korisna njegova uporaba; nekima su mrski sviranje orgu­ljama, crkvena glazba i gregorijansko pjevanje. Sve su to pomoćna sredstva čije smo učinke mi egzorcisti svakako iskušali.

A kako se vlada đavao tijekom egzorcizma? Već sam rekao da on izaziva boli i patnje, ali i sam trpi. Nezami­slive su boli koje on mora podnijeti tijekom egzorcizma. Pater Candido je jednoga dana pitao nekog demona ima li u paklu vatre i gori li ona dobro. Demon je odgovorio: "Kad bi znao kakva si ti vatra za mene, ne bi mi posta­vljao takvo pitanje". Sigurno se ne radi o vatri u zemalj­skom smislu koja nestaje spaljivanjem nekog zapaljivog materijala. Demon "gori" pri dodiru s posvećenim pred­metima, kao što su križevi, relikvije ili posvećena voda.

I meni je demon često rekao da tijekom blagoslova trpi više nego u paklu. A kad sam ga pitao zašto se ne vrati u pakao, odgovorio je: "Zato što mi je važnije mu­čiti tu osobu". Tu se dakle vidi prava đavolska opakost. Jer zao duh zna da nema neke koristi od svojih zlih djela, već da će njegove muke biti to veće što više patnji bude izazvao. On ne odustaje od toga da čini zlo ni unatoč opasnosti da uništi sama sebe, jer mu se ništa ne sviđa više nego činiti zlo.

Imena zlih duhova označavaju, kao i u anđela, njiho­ve zadatke. Najvažniji demoni imaju biblijska imena ili imena iz predaje: Sotona, ili Belzebul, Lucifer, Ašmodej, Meridijano, Zàbulon itd. Druga imena upućuju još izravnije na cilj: Uništenje, Gubitnik, Propast itd. Ili označa­vaju određeno zlo: Nesanica, Nasilje, Razdor, Zavist, Ljubomora, Razvratnost itd.

Kad zli duhovi napuste neku dušu, tada im je odre­dište u većini slučajeva pakao. Katkad bivaju i okovani u pustinji (kao što se na primjer može pročitati u Tob 3,17 da je arhanđeo Rafael okovao u pustinji Ašmodeja). Ja ih uvijek prisilim da im odredište bude u podnožju križa Isusa Krista, jedinog suca.