(Pisano u doba stradanja)

U tami noći jedni druge dozivamo.

U tami noći vičemo i pomoć tražimo, dok sjena smrti među nama stoji.

Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka duše nam u bezdan odnosi.

Njene crne oči su zagledane u daleko sumračno obzorje.

U tami noći smrt hodi i mi za njom prestrašeni, rasplakani; nitko od nas ne može stati i nitko se ne nada da ćemo stati.

U tami noći smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuću nas pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da ide mimo svoje volje, znajući da će pasti i usnuti kao i oni koji su već usnuli.

Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumračno obzorje.

U tami noći brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni, premoreni, u bolu zgrčeni. Ali smrt nije ni gladna ni žedna, jer se hrani našim dušama i tijelima, žeđ toli našom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da žeđ utoli.

U prvome dijelu noći dijete doziva majku: “Gladno sam, majko!” A majka mu odgovara: “Strpi se malo, dijete moje.”

U drugome dijelu noći dijete opet majku doziva: “Gladno sam, majko, daj mi kruha!” A majka mu odgovara: “Nemam kruha, dijete moje.”

U trećem dijelu noći smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno obzorje.

Ujutro, čovjek ide u polje da traži hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i kamenje.

U podne, vraća se ženi i djeci iznemogao i praznih ruku.

Kada večer padne, smrt prone pored čovjeka, njegove žene i djece, zatiče ih uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno obzorje.

Ujutro, seljak napušta izbu, odlazi u grad noseći u džepu dragocjenosti svoje majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brašna. Poslije podne, vraća se u selo bez hrane i bez dragocjenosti.

Zatiče majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak diže ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogonena ptica. Uvečer, smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatiče ih usnule, osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno obzorje.

U tami noći - a noćnoj tami nigdje kraja - dozivamo vas, o putnici po danjoj svjetlosti, i čujete li naše vapaje?

Poslasmo vam duše svojih pokojnika kao poslanike - jeste li shvatili što su vam kazali poslanici?

Natovarismo na istočni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vaše daleke obale i predao vam svoje teško breme? Shvatiste li što se s nama zbiva i da li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem:

“Što mogu učiniti oni što sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Božja volja bude.”

Da, neka Božja volja bude.

Ali, zar se ne možete izdići iznad samih sebe tako da budete i po Božjoj volji i nama od pomoći?

U tami noći jedni druge dozivamo.

U tami noći brat doziva brata, majka sina, žena supruga, dragi svoju dragu.

Kada nam se glasovi izmiješaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak staje nama se smijući i rugajući, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno obzorje.