kolumne
SELO I GRAD NEKAD I SAD
Tužan je, kume, život ciganski
Željko Lukić - 06.05.2012. @ 12:13 - 3513 pregleda
U Požeškoj kotlini starosjedioci nisu imali izraženu odbojnost prema Romima pa su ih po raznim osobinama i simpatizirali, a Požega je čak imala „Ciganski sokak“ u kome nisu živjeli cigani!
Pukao „škandal“ europskog razmjera – selo Škabrnja protjerala iz svog, civilizacijom nedirnutog okoliša, romsku obitelj Đanija. Po prvi put se „uspandrcala“ i najviša vlast zbog takvog događaja. I to koja gospođa ministarka se oglasila prva (ne ispravljajte mi ovu riječ u „ministrica“!) – ne ona čiji bi to posao trebao biti (ta valjda nema vremena jer stalno nateže pitanja oko umjetne oplodnje kao da se bavi unapređenjem stočnog fonda), nego ministarka europskih integracija. To dovoljno govori do čijeg mišljenja je vladi više stalo oko „romskog pitanja“ – domaćeg ili inozemnog. Još su tu i tamo u velegradskoj huliganskoj modi skandiranja na nogometnim stadionima: „Cigani, cigani…“ Kome, čemu, zašto… tumače socijalni psiholozi na svoj način, a veterinari na svoj.
Nas Požežane prezime Đanija odmah povezuje s obitelji koja u našemu kraju prodaje lubenice, a malo stariji će se prisjetiti još koječega u vezi s ovim uglavnom nomadskim narodom.
U Londonu je 8. travnja 1971. održan Prvi svjetski kongres Roma na kojem je verificiran naziv "Romi". Od tada se odlukom Ujedinjenih naroda taj dan obilježava kao Svjetski dan Roma. Do tada su se u nas zvali cigani. Dok su se u povodu toga dana domaći političari utrkivali u dodvoravanju Europi hvaleći se učinjenim i obećavajući učiniti još mnogo za romsku populaciju, (a onda uleti hladni škabrnjski tuš) prisjetimo se kakvu ulogu su Romi imali u tradicijskom životu požeškoga kraja. Naizgled nikakvu, za razliku od mnogih drugih krajeva i gradova gdje su bili trajnije naseljeni i na neki način bolje organizirani.
Romska se nacionalna kultura ponajviše prema ostalima očituje u glazbi, bilo kao umijeću sviranja, bilo kao tipu glazbe. Međutim, zanimljivo je da u požeškom kraju nije svirala ni tzv. „ciganska muzika“ (misli se općenito na svestrane romske glazbenike, a ne etnički tip glazbe), barem ne u novije vrijeme, dok je takova bila u dugo modi kao npr. u osječkoj „Bijeloj lađi“, zagrebačkoj „Staroj vuri“, daruvarskim toplicama, u lipičkom Kursalonu… Doduše, upravo cigani sviraju gospodi u „Auvergnanskim senatorima“ posprdljivog V. Korajca (čija književnost se baš ni malo ne može smatrati dokumentarističkom), dok drugi požeški pisac, zakopčani gospodin Eugen Tomić radije na scenu požeške krčme stavlja svirače iz „Zlate Prahy“, tj. Čehe iz Praga , i to ne one akademski obrazovane koji su dugo vodili pjevačko društvo „Vijenac“ nego obične, putujuće.
Vic o romskoj urođenoj glazbenosti:
Cigo se razbio s mercedesom, hitna ga pokupi i odveze u bolnicu. U bolnici strka, svi se uzmuvali, a doktor viče:
- Sestro, brzo, dajte instrumente!
A cigo, onako, u polusvijesti:
- Bre doktor, da me 'beš ne mogu sad da ti sviram!
Romi su često prolazili kroz Požegu i požeška sela u potrazi za korom kruha ili komadom odjeće. Gazdu su često oslovljavali s „kume“, valjda slušajući po slavonskim selima domaći živalj gdje su se kumstva stoljećima umnožavala. Kad netko često prolazi uvijek ostavi neka kolektivna sjećanja izražavana kroz izreke, poslovice i sl. Svakidašnji govor Slavonaca djecu je plašio riječima „odnijet će te cigani“, za hvalisavca se znalo reći „svaki cigo svoga konja fali“, za lažljivca „kune se ko cigo“, a vjerojatno je mnogima poznat i smisao „ciganske godine“. Rijetko se u tradicijskim pjesmama Slavonaca spominje nešto cigansko, osim kad se govori o tamnoputosti, odnosno garavosti („Joj, lolo moja, crni ciganine / za tobom mi moje srce gine..“), ili proricanju budućnosti („Gatala mi ciganka u travi / da ja nemam sreće u ljubavi“).
Vic o ciganskoj tamnoj puti nastao je vjerojatno kasnije:
Traži mali ciganin od ćaće da mu kupi bijelu čokoladu.
- Pa dobro, sine, zašto baš bijelu ?
- Hoću tato, da i ja jednom budem musav.
Prosjačenje i poneka sitna krađa bili su manje prisutni u ovim krajevima kao oblik romskog preživljavanja – krpali su se lonci, otkupljivalo perje i svinjska dlaka, odvozio metalni i drugi otpad za reciklažu, a neki su se bavili raznim zanatima – najpoznatiji su bili koritari koji su prodavali korita, sita i drugu drvenu robu (sjećam se početka jedne dječje pjesme: „Svi cigani koritari oko kola posjedali...“) dok bi njihove žene nudile stolnjake, ručne radove, no najviše su upamćene kao gatare ili po prosjačenju s bebom u naručju.
Sjećamo se kako su sve do 80-tih godina tamnoputi momci s truljavim „špićokama“ na nogama i drvenim kutijama na leđima popravljali kišobrane (danas njihovi potomci prodaju nove suncobrane i kišobrane), a još upečatljiviji bio bi postariji ciganin s medvjedom na uzici koji bi prikazivao umijeće „mečke“ u plesu. Drveni doboš bi davao „ritam“ medvjedu za igru, a zatim bi u njega publika bacila novčiće. Medo bi se po naredbi valjao po tlu da pokaže „kako se pijan ćo'ek valja kad se napije na vaśar“, ili bi trljao šapom usta jer tako se „mlada cura śminka kad ide na igranka“. Znao se medvjed ponekad hrvati s odvažnim momcima za okladu ili penjati na drvo da dosegne neki dar iz publike.
Nešto i o prijevozu ovih nomada. Brzo bi se prepoznavalo ciganske zaprege za razliku od seoskih: obično ih je vukao samo jedan konj, a za šaraglje su bili privezani psi koji su trčali za zapregom (kao dijete sam čak vidio i privezane kokoši!), dok bi u kolima je bilo mnoštvo djece. Mali Slavonci su vikali za njima: „Cigo – migo, trululu, baca djecu u lulu“, ili „Cigo-migo na tri točka, posrala te moja kvočka“, ili bi, pak, napadno brojali na prste brojnu obitelj u kolima. Zanimljivo je još nešto: svaka zaprega je morala imati neku vrst velike registarske ploče sa strane na kojoj je moralo stajati ime vlasnika i administrativnu pripadnost. I Romi su ih imali, a kroz Požegu i okolna sela uglavnom su prolazila kola na kojima je stajalo ime i prezime vlasnika, uz dodatak općina Pitomača – kotar Virovitica.
U Požegi su romske obitelji sve do prije 30-40 godina „odsjedale“ raspakirajući svoje prnje ispod orljavskog mosta odakle bi ih nerijetko otjerala milicija, osobito ako su se potukli međusobno ili bi u grad dolazio neki „budža“ od čijeg pogleda su sklanjali sve nevoljnike. Kao i drugdje ciganska sirotinja se jako bojala svih predstavnika javnog reda. Evo vica i o tome:
Zaustavi „milicajac“ cigu s jednopregom natovarenim do vrha.
- Ovuda se ne smije zapregom, a kazna nije mala.
- Jao, nemojte gos'n cajac. Znate da mi cigani nemamo ni lebac da jedemo!
- Nešto mora, i milicija mora od nečega živjeti.
- Nemam ništa sem mleko od kokosa u ove flaše.
- Nikad nisam pio kokosovo mlijeko! Nagnu milicajac flašu i ispije ju.
- Sviđa mi se. Uzet ću ja tebi ove flaše s kokosovim mlijekom, a tebe puštam. Ajde idi sad!
Cigo sretan uhvati bič, ošinu konja i vikne:
- Đihaa, Kokose!
Sve u svemu, Slavonci nisu baš mnogo voljeli Rome, iako ih nisu napadali ili tjerali, tako da nisu zabilježeni ni značajniji međusobni sukobi. Može se reći da su simpatizirali njihove etničke osobine: garavost („ne bi dala garavo za plavo..), umijeće muziciranja, spretnost u liječenju konja, zanatskim vještinama, šarolikoj nošnji, gatanju… Povremena pojedinačna averzija nije proizlazila iz etničkih ili rasnih razloga, već zato što su ovi bili skloni „maznuti“ nešto iz dvorišta ili kuće ako nije bilo domaćina, a ponajviše što slavonski mentalni sklop nije prihvaćao beskućnike kakvom su smatrali romsku populaciju. I o tome svjedoči jedan od starijih viceva:
Leži mali cigo ispod kola i pruža ruku kroz žbice kotača: „Joj, mamo, baš je vani 'ladno ! „
Dosta se toga izmijenilo i među Slavoncima i među Romima - neka se stariji Požežani pokušaju prisjetiti kad im je zadnji put Romkinja s bebom u rukama pozvonila na vrata tražeći milostinju – čest prizor prije nekoliko desetljeća.
I na kraju jedna zanimljivost iz prošlosti Požege. Kako bilježi povijest, današnja Njemačka ulica, bivša Trumbićeva, a prije toga Švapski sokak, sve do 1882. – kada su ulice dobile službene nazive - neslužbeno se zvao Ciganski sokak. Ne zato što su ondje živjeli cigani, nego zato što su žitelji ove ulice - imali puno djece!
bglavac
edin.kecanovic
