Misterija prve vrste je nešto što nas nekoc krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumaceno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom covjeku ona je jamacno ulijevala strah, cak uzas. Nije je umio objasniti ni na koji nacin osim kao djelo neke nadmocne inteligencije; procitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obiljeziti svojim znakom... Pravo objašnjenje duge moralo je price-kati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu... LETECI TANJIRI: Postoji hiljede razlicitih sudova o njima. Dok ih jedni smatraju letjelicama iz svemira, drugi ih objasnjavaju kao prirodnu pojavu. Još vece strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih cestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadrzava u gornjim sloje-vima atmosfere. Još i sada valja prouciti mnoge pojedinosti, ali u pogledu opcih principa aurore nema više sumnje. Dakako - a to ce vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnje-nje« nije konacno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?... Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Cesto je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakular-niji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sezu od psi-hickih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca nize se od totalnih ludaka do trijeznih znanstvenika. JEDNA OD NERIJESIVIH MISTERIJA: Samospaljivanje, smatra Arthur C. Clarke, zasigurno je fenomen koji znanost jos dugo nece uspijeti da odgonetne Druga je tajna, koja ne pobuduje takve strasti, velika morska zmija. Vecina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bica mozda postoje - i mozda su, kao u slucaju resoperke (coelacantha) cak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moci dokazati. Ako izuzmemo zlu srecu, vecina se tajni druge vrste naposlje-tku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoc cinila sasvim nemogucim... Ipak, ima nekih tajni koje ce mozda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je rijec o povijesnim dogadaji-ma; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema nacina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli nacin kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguce - mozda ih nikad necemo saznati. Znanstve-nici su sretniji od povjesnicara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor. Misterije trece vrste su najrjede i o njima se moze vrlo malo reci; neki skeptici tvrde da one cak ni ne postoje. To su pojave - ili dogadaji - koji se, cini se, ne mogu racionalno protumaciti; u slucajevi-ma gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantasticnije od samih »cinjenica«. Mozda je stopostotna tajna trece vrste nešto tako strašno da je - cak i kad bi materijal postojao - covjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobican fenomen poznat kao spontano samozapaljenje. Ima mnogo zabiljezenih slucajeva po-duprtih, kako se cini, nepobitnim medicin-skim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vruci-na koja je cesto doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa cak i odjecu zrtve! MORSKA CUDOVISTA: Neobicne sage o morskim zmijama i nemanima mozda postoje samo u masti dokonih mornara, a mozda su i zaostali saurusi iz prahistoriskih vremena Ljudsko tijelo obicno nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilicno mnogo goriva da bi se ono spalilo. Cini se da nema nacina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi pozelio da ih bude? Manje je zaprepaštujuca, premda pone-kad vrlo zastrašujuca, misterija trece vrste Poltergeist (od njemackog doslovno »bucan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilicno skeptican, zato što neobicne pojave zahtije-vaju i potvrde izvanredno visokog standar-da, ipak ima upecatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizicka povoda mogu pomicati ili cak materijalizirati. Iza te pojave najcešce negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobicne stvari ipak dogadaju... Ništa nije vaznije od uvjerljive demonstracije nekoga neobicnog dogadaja izvan granica prihva-cene znanosti; upravo takvim otkricima znanje napreduje. Medutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, mozemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se cini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja. Ako doista postoje, tajne trece vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposlje-tku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkrice radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeca. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkrice da odredeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkrice nije bilo samo potpuno neocekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Medutim, ubrzo su bile utvrdene neprije-porne cinjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvacanja atom-ske strukture. Nema sumnje, svijet je tako neobicno i divno mjesto da ce zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati. Arthur C. Clarke