Templari su viteški crkveni red koji već duga stoljeća više ne postoji jer je ukinut.
Templare (fratres militiae templi) osnovao je Hugo des Payens (+ 1136.) zajedno s još sedmoricom vitezova kad su godine 1119. u Jeruzalemu položili vječne zavjete siromaštva, čistoće poslušnosti i zavjet da će štititi kršćanske hodočasnike od saracenskih nasrtaja. Kralj Balduin II. oslobodio je za njih dio svoje kraljevske palače pokraj Salomonova hrama u Jeruzalemu. Zato što su bili kraj hrama - koji se na latinskom jeziku kaže templum - prozvani su templari.
Koncil u Trovesu potvrdio je 1128. godine redovnička pravila te zajednice koja je redigirao Bernard od Clairvauxa. Članovi templarskog reda, koji su nosili kao redovničku odjeću bijele haljine s velikim crvenim križem, dolazili su iz redova europskoga, osobito francuskoga plemstva, između vitezova koji su se već okušali u borbama kršćana u Svetoj Zemlji, na Pirinejskom poluotoku protiv Maura te kod Leignitza protiv Mongola.
Ustrojstvo templara potvrdio je papa Inocent II. 29. ožujka 1139. posebnom bulom »Omne datum optimum«. Otada su unutar templara postojale tri klase: vitezovi, redovnički kapelani i braća za služenje u zanatstvu ili oružanim jedinicama, a i redovnička odijela su im se razlikovala te su bila bijela, crna ili smeđa. Papa Inocent II. potaknuo je darovanje dobara templarima dajući papinske privilegije onima koji su dali svoja dobra.
Ponovno je svojevrsni templarski ustav potvrdio papa Klement III. godine 1188., po kojem je na čelu reda bio veliki meštar koji se birao iz prve skupine, vitezova, ali mu je vlast bila ograničena generalnim kapitulom koji je birao zamjenika velikoga meštra, zatim maršala, koji je bio na čelu templarskih vojnih snaga, te više komtura, od kojih je upravitelj Jeruzalema istodobno bio i rizničar, dok su komturi na primjer Akosa, Tripolisa, Antiohije ili u pojedinim europskim kraljevstvima bili odgovorni za sigurnost i zaštitu hodočasnika te svetih mjesta.
U mnogim borbama templari su se istaknuli nevjerojatnom hrabrošću pa su postali omiljena pjesnička tema na početku 13. stoljeća. Krajem 13. stoljeća morali su uzmaknuti pred Saracenima (g. 1291. pao je Akos) pa su svoje središte uredili na otoku Cipru. Uskoro, g. 1307. stiglo ih je uništenje: odlukom francuskoga kralja Filipa IV. Lijepoga templari su zabranjeni, a njihova dobra oduzeta. Zapravo, bojeći se templarskog političkog utjecaja te njihove velike gospodarske moći, Filip IV. Lijepi optužio ih je pred francuskim velikim inkvizitorom za herezu, blasfemiju i nemoral te je dao 13. listopada 1307. uhititi svih 2.000 templara koliko ih je bilo u Francuskoj . Nikada nije bilo dokazano da je templarski red zaslužio takvu optužbu, a nije pomoglo ni to što su ih u Engleskoj, Italiji i Španjolskoj bili oslobodili svake sumnje. Papa Klement V. pokušao je najprije templare zaštititi, a onda je - jer se radilo o teškoj optužbi za krivovjerje, tj. herezu - i on popustio.
Po odredbi koncila u Vienni iz g. 1312., templarska dobra trebala su pripasti nešto starijem viteškom redu - ivanovcima, no to se dogodilo samo djelomično, jer su ta dobra prvi ugrabili svjetovni velikaši.
Budući da templara praktično više nema na povijesnoj sceni gotovo punih sedam stoljeća, nije ništa neobično da su pali u zaborav i da za njih dobro znaju još samo crkveni povjesničari!
25.06.2009.
bglavac
irida
edin.kecanovic
