Psiholog David L. Rosenhan, profesor na slavnom Stanford sveučilištu u Kaliforniji, izveo je neobičan eksperiment. Poslao je svoje savršeno zdrave suradnike kod psihijatra, rekao im da slažu kako čuju nejasne glasove, a da na sve ostalo odgovaraju iskreno i – svi su zadržani kao psihotični bolesnici. Da ironija bude veća – jedino su pravi bolesnici prepoznali, i to vrlo brzo, lažne pacijente kao potpuno zdrave uljeze

Probudite se ujutro, a glava vam je već puna obaveza i briga. Krenete na posao, a niste sigurni jeste li isključili štednjak. Na pola puta, pomislite kako ste ostavili otključana vrata. Poznato? Događa vam se da ne možete od tjeskobe ustati iz kreveta? Tresete se svaki put kad treba govoriti pred više ljudi? Ponekad ne možete zaspati do kasno u noć? Ne brinite – ovo su savršeno normalne reakcije na situacije, uspone i padove modernog života. Ipak, budite oprezni, naročito ako razgovarate s psihijatrom: one mogu biti rastumačene i kao simptomi mentalne bolesti. Da je tako, potvrđuju i brojne studije samih psihologa i psihijatara.

Lažni pacijenti

Psiholog David L. Rosenhan, profesor na slavnom Stanford sveučilištu u Kaliforniji, izveo je neobičan eksperiment. Rosenhan je uvjerio osmero svojih suradnika i prijatelja, savršeno zdravih ljudi, da se prijave u najcjenjenije psihijatrijske ustanove u pet različitih američkih država i kažu da čuju glasove. Rosenhan je ovim “lažnim pacijentima” rekao da izjave kako povremeno čuju sasvim nejasne glasove u glavi, ali da im se čini da čuju riječi “prazno”, “šuplje” i “tup”. Lažni pacijenti nisu prijavljivali nikakav drugi znak bolesti, a osim imena i podataka o zaposlenju, ništa više nisu lagali. Ako budu stavljeni u bolnicu, Rosenhan im je rekao da kažu kako više ne čuju glasove, a da se inače ponašaju potpuno opušteno i normalno.

Lažni pacijenti su bili: student završne godine psihologije, tri iskusna psihologa, pedijatar, psihijatar, slikar i domaćica. Nitko od njih nije imao ikakvu povijest mentalnih oboljenja. Ako ih prime, trebalo je da ostanu u ustanovama dok ne budu uredno otpušteni. Nitko od osoblja ni u jednoj od klinika nije znao za eksperiment.

Jedini shvatili

Rezultat je bio poražavajući: svih osam lažnih bolesnika je zadržano u ustanovama, sedam s dijagnozom “šizofrenija” i jedan kao manični depresivac. Čak i tijekom boravka u klinikama, nitko nije “provaljen” od strane medicinskog osoblja. Da ironija bude još veća, mnogi stvarni bolesnici brzo su prepoznali lažne pacijente kao uljeze koji su potpuno zdravi.

Rosenhanovi suradnici su na kraju pušteni kućama s dijagnozom “šizofrenija u remisiji” (prolazno popuštanje simptoma). U ustanovama su proveli od sedam do pedeset i dva (!) dana, u prosjeku devetnaest dana.

Kad je eksperiment razotkriven, bolnički dosjei otkrili su šokantne detalje. Zaposlenici su i najobičnije aktivnosti tumačili kao “bolesne”. Kad jedan od lažnih bolesnika zapisivao nešto u svoju bilježnicu, to ponašanje je okarakterizirano kao “napad pisanja” i označeno kao patološko. U isto vrijeme, to isto ponašanje (pisanje u bilježnicu) je kod ostalih bolesnika izazvalo sumnju da je lažni pacijent u stvari novinar ili istraživač na zadatku.

Nema kući dok ne priznaš

Kad su se jednom našli u klinici, nitko od lažnih bolesnika nije mogao ići kući dok nije “priznao” da je bolestan i pristao da pije lijekove. Jedan od njih je tu situaciju kasnije opisao na sljedeći način: “Rekao sam prijateljima i obitelji: izaći ću kad izađem. Bit ću tamo par dana i doći ću kući. Nitko nije ni sanjao da ću ostati skoro dva mjeseca. Jedini način da izađeš je da im kažeš da su u pravu. Rekao sam da sam lud. ‘Lud sam, ali mi je bolje’, rekao sam.

Profesor Rosenhan je svo vrijeme znao da će njegov eksperiment naići na žestoke kritike. Na kraju krajeva, njegovi suradnici su lagali da čuju glasove, a liječnici se oslanjaju baš na izjave pacijenata. Iako je nesposobnost osoblja prepoznati zdravog čovjeka jasno pokazana, te bi kritike imale svoju težinu … da ovaj hrabri test nije imao i svoju drugu fazu.

Drugi dio eksperimenta

Pošto je u stručnim krugovima objelodanio svoju “prijevaru”, Rosenhan je kontaktirao vrlo uglednu kliničko-istraživačku ustanovu i zamolio ih da sudjeluju u drugom dijelu ogleda. Zaposlenici ove bolnice su čuli za rezultate prvog eksperimenta, ali su bili uvjereni da se takvi propusti njima ne mogu dogoditi.

Dogovor je glasio ovako: Rosenhan će im tijekom tri mjeseca poslati jednog ili više lažnih bolesnika, a njihov zadatak je da ih prepoznaju. Također, za svakog tko im se prijavi, liječnici bolnice će davati i procjenu kolika je vjerojatnost da je “prevarant”.

Kao rezultat, stručnjaci ugledne klinike su među 193 pacijenta prepoznali četrdeset i jednog lažnog (poslanog od Rosenhana), a za četrdeset dvoje su našli da su “sumnjivi”.

Laki na dijagnozi

Rezultat je svakako sjajan, s jednim malim problemom: Rosenhan im nije poslao nijednog “prevaranta”!

Dakle, stručnjaci ugledne klinike su skoro polovicu pacijenata, građana koji su došli da traže pomoć, proglasili zdravim ili sumnjivim. Ovaj dio studije postao je kamen temeljac svim kritikama moderne psihijatrije, a ima ih sve više.

Osim osnovnih pitanja, postavlja se i sljedeće: kako su u takvoj jednoj klinici mogli povjerovati da im je Rosenhan mogao poslati četrdeset, pa i osamdeset ljudi? Koliko pacijenata oni obično prime na pregled tijekom uobičajena tri mjeseca, kad su sada pomislili da im je osamdeset “smješteno”? Da se nisu natjecali – tko će ih više “uhvatiti”? To što su bili tako revnosni prepoznati “uljeze”, govori koliko su inače revnosni otkriti “šizofreničare”, “depresivce” i “neurotičare” … Točnije: koliko su “laki” na dijagnozi, glasila ona “luđak” ili “prevarant”.

Etiketiranje

Zaključak profesora Rosenhana, objavljen zajedno sa cijelim eksperimentom u časopisu “Science”, glasio je: “Svaki proces postavljanja dijagnoze koji dozvoljava sebi ovako masivne greške ne može se nazvati pouzdanim. Očito u psihijatrijskim bolnicama nismo sposobni razlikovati zdravog od bolesnog “.

Rosenhan je dalje zaključivao da je problem u dijagnozama i “etiketiranju”, i predložio reformu koja bi podrazumijevala da se bolnice usmjeravaju na konkretne probleme ljudi, a ne “etikete”, dijagnoze kojima pacijente jednostavno “trpaju u ladice” bez mnogo udubljivanja u njihovo realno stanje i osobenosti pojedinačnog slučaja.

Rosenhan je kritiziran jer su njegovi suradnici lagali. Tako su, navodno, mogli lagati bilo kojeg doktora da ih nešto boli. Ipak, kritike padaju u vodu zbog drugog dijela studije, s nepostojećim lažnim pacijentima. S druge strane, kako su onda mentalno oboljeli pacijenti uspijevali prepoznati uljeze? Oni bi trebali imati poremećeno viđenje stvarnosti, jer su “ludi”, zar ne?

Uz to, njegove zaključke su potvrdile i druge slične studije.

Bolesna želja?

U eksperimentu iz 1995., psiholog Maurice Temerlin je podijelio skupinu od dvadeset i pet psihijatara na dva dijela i dao im da slušaju glas glumca koji je imao zadatak da glumi potpuno normalnu osobu. Jednoj od skupina Temerlin je “onako usput” rekao da je u pitanju “interesantan mladi čovjek koji djeluje kao neurotičar, a u stvari je potpuni psihotičar”. Drugoj skupini nije rekao ništa. Šezdeset posto prve grupe je kod glumca “prepoznalo” psihozu (većinom šizofreniju), dok je kod druge grupe (kojoj Temerlin ništa nije rekao), glumac ostao bez dijagnoze.

1. godine, istraživači Lorring i Powell dali su pisani intervju jedne osobe skupini od 290 psihijatara. Polovici su rekli da je u pitanju crnac, a drugoj polovici da je bijelac. Zaključak: psihijatri pripisuju nasilnost, sumnjivost, opasnost po sebe i okolinu pacijentima crne boje kože čak i kad potpuno identičan dosje za bijelca ne izaziva takve procjene.

Ovo podsjeća na jednu surovu povijesnu zanimljivost: do izbijanja građanskog rata, psihijatri su u SAD (kao, primjerice, Samuel Cartwright) robove često označavali kao “mentalno oboljele”, koristeći dijagnozu “drapetomanija” – iracionalna želja za slobodom i težnja za bijegom.

Ugrožena ljudska vrsta

U bihevioralnim znanostima, “normalno” obično znači “ono što ne odstupa od prosječnog”. Takva definicija svrstava Einsteina, Teslu i Picassa (da ne navodimo dalje) među potpuno – nenormalne.

Oksfordski rječnik definira normalno kao “sukladno standardu”. Normalan je dakle onaj koji se ponaša kao većina. Dakle, ako većina laže i krade, lagati i krasti je normalno. Ako većina sluša jednu vrstu glazbe, ostali su nenormalni. Ako većina glasa za jednu stranku … i tako dalje.

Druga vrsta “normalnosti” bi se odnosila na zamišljeno “idealno” – ono što svi mislimo da je dobro i poželjno, to je normalno. Ta drukčija definicija nam pravi drugi problem – tko bi onda, od svih nas, mogao sebe nazvati savršeno normalnim?

Događa vam se da jednostavno ne možete ustati iz kreveta? Ponekad razgovarate sami sa sobom? Ima dana kad vam dođe da lupite glavom o zid?

Michelle Foucault, jedan od najvećih kritičara suvremene psihijatrije, naglasio je da je težnja za samopovređivanjem jedan od osnovnih simptoma mentalnog oboljenja. Ako je tako, nastavlja Foucault, onda je ljudska vrsta u cjelini teško mentalno oboljela, jer kroz cijelu svoju povijest uništava svoje okruženje i sama sebe.

Dimitrije Manojlović / treceoko.com

 Prenijeto sa portala ATMA