U teokratskom feudalnom Tibetu vodeći su interesi manipulirali tradicionalnom kulturom kako bi ojačali svoju moć i bogatsvo.

Teokracija je pobunjeničku misao i djelo poistovjećivala sa sotoninim djelovanjem. Propagirala je opću pretpostavku o nadmoći gospodstva i bezvrijednosti seljaštva. Bogati su predstavljani kao zaslužni za svoj dobar život, a ponizni siromasi kao zaslužni za svoje jadno postojanje, s t o j e sve kodificirano u učenjima o karmičkom ostatku vrline i poroka nagomilanih tijekom prošlih života i predstavljenih kao dio božje volje.

Jesu li utjecajnije lame bile samo hipokriti koji su jedno propovijedali, a potajno vjerovali u drugo? Vjerojatnije je da su uistinu bili vezani za vjerovanja koja su im donijela tako dobre rezultate. Činjenica da teologija tako savršeno podupire njihove materijalne povlastice samo je ojačala njihovu iskrenost kojom su je prigrlili.

Moglo bi se reći da mi, stanovnici modernog laičkog svijeta, ne možemo pojmiti jednadžbe sreće i boli, zadovoljstva i običaja, koje karakteriziraju tradicionalnija duhovna društva.

To je vjerojatno istinito i može objasniti zašto neki od nas idealiziraju takva društva. Ali, ipak, izbijeno oko je izbijeno oko, bičevanje je bičevanje, a satiruće iskorištavanje kmetova i robova okrutna je klasna nepravda u kakvom god kulturalnom pakiranju bila. Postoji razlika između duhovne veze i ljudske vezanosti, čak i kad koegzistiraju.

Mnogi obični Tibetanci žele povratak dalai-lame u svoju zemlju, ali čini se da relativno mali dio njih želi povrat društvenog poretka koji je on predstavljao. Priča u VVashington Postu (od 23. lipnja 1999.) bilježi da je dalai-lama i nadalje poštovan u Tibetu, ali svega bi nekolicina Tibetanaca rado dočekala povrat korumpiranih aristokratskih klanova koji nekim Tibetancima da posjete svoje rođake u progonstvu u Indiji i Nepalu. Do 1980-ih većina je glavnih lama počela putovati amo-tamo, od Tibeta i Kine do zajednica u progonstvu u inozemstvu „obnavljajući svoje samostane u T i betu i pomažući da budizam tamo ponovno oživi."

U 2007. tibetanski se budizam još uvijek naveliko prakticira i službene ga vlasti toleriraju. Vjerska hodočašća i drugi standardni oblici štovanja dopušteni su, ali unutar granica.

Svi monasi i monahinje morali su potpisati zakletvu odanosti da svoj religijski položaj neće koristiti kako bi poticali odcjepljenje ili nesuglasice. I svako prikazivanje fotografija dalai-lame proglašeno je ilegalnim.

Etnička grupa Han, koja čini preko 9 5 % goleme populacije Kine, počela je u 1990-im u velikom broju migrirati u Tibet. Znakovi hanske kolonizacije lako su vidljivi na ulicama Lhase i Sigatsea. Kinezi upravljaju tvornicama i mnogim prodavaonicama i štandovima.

Visoke uredske zgrade i veliki shopping centri izgrađeni su novcem koji je mogao biti bolje iskorišten za sadnu biljaka, za obradu voda i stanogradnju.

Kineski kadar u Tibetu prečesto gleda na svoje tibetanske susjede kao na nazadne i lijene kojima je potreban ekonomski razvoj i „patriotska edukacija". Tijekom 1990-ih su zaposlenike u tibetanskoj vladi za koje se sumnjalo da njeguju nacionalističke simpatije izbacili iz ureda, te su još jednom pokrenute kampanje da se diskreditira dalailama.

Pojedini su Tibetanci, navodi se, bili uhićeni, zatvoreni i na prisilnom radu zbog provođenja separatističkih aktivnosti i uključenja u „političke subverzije". Neki su držani u pritvoru bez odgovarajuće hrane, vode i pokrivača; podvrgavani su prijetnjama, batinama i drugim vrstama 'obrađivanja'.

Tibetanska povijest, kultura i zasigurno religija zanemarivani su u školama. Edukativni materijali, premda prevedeni na tibetanski, uglavnom se usredotočuju na kinesku povijest i kulturu. Kineski propisi planiranja obitelji dopuštaju granicu od tri djeteta po tibetanskoj obitelji. (Za hanske obitelji diljem Kine granica je j e d n o dijete po obitelji, a za seoske hanske obitelji čije je prvo dijete curica, granica je dva djeteta po obitelji.) Ukoliko tibetanski par prijeđe granicu od tri djeteta, dodatnoj djeci može biti uskraćena subvencionirana zdravstvena zaštita i njega, stanovanje i obrazovanje. Te su se kazne neredovito provodile, ovisno o pojedinom području. Nijedna od tih službi za djecu, valja napomenuti, nisu bila dostupneTibetancima prije kineskog preuzimanja.

Za bogate lame i svjetovnu gospodu komunistička je intervencija bila strašna nesreća. Većina ih je pobjegla u inozemstvo, kao što je to učinio i sam dalai-lama, kojemu je CIA pomogla pri bijegu. Neki su, na svoj užas, otkrili da moraju raditi za život. Mnogi su, međutim, izbjegli toj sudbini.

Tijekom 1960-ih tibetanska je zajednica u progonstvu potajno od CIA-e dobivala 'džeparac'od 1,7 milijuna američkih dolara godišnje, prema dokumentima koje je 1998. godine izdalo Američko državno tajništvo. Kada je ta činjenica objavljena, sama dalai-lamina organizacija dala je izjavu u kojoj priznaje da je tijekom 1960-ih primila na milijune dolara od CIA-e kako bi poslala naoružane čete prognanika u Tibet te potkopala maoističku revoluciju. Dalai-lamina osobna godišnja plaća od CIA-e iznosila je 186.000 američkih dolara. Indijska obavještajna služba također je financirala i njega i druge tibetanske prognanike. Odbio je reći jesu li on ili njegova braća radili za CIA-u. Agencija je također odbila dati svoj komentar.

News & Observer iz Raleigha u Sjevernoj Carolini je 1995. godine stavio na svoju naslovnicu fotografiju u boji na kojoj reakcionarni republikanski senator Jesse Helms grli dalai-lamu, pod naslovom „Budist je očarao junaka vjerskih prava". U travnju 1999., zajedno s Margaret Thatcher, papom Ivanom Pavlom II. i prvim Georgeom Bushom, dalai-lama je pozvao britansku vladu da oslobodi Augusta Pinocheta, bivšeg fašističkog diktatora iz Čilea i dugogodišnjeg CIA-inog klijenta koji je posjećivao Englesku.

Dalai-lama je forsirao da se Pinocheta ne prisiljava da ode u Španjolsku, gdje ga je čekalo suđenje za zločine protiv čovječnosti.

Američki je Kongres u 21. stoljeću, putem Nacionalne zaklade za demokraciju i ostalih putova koji zvuče čestitije od CIA-e, nastavio godišnje dodijeljivati 2 milijuna američkih dolara Tibetancima u Indiji, zajedno s dodatnim milijunima za „demokratske aktivnosti" unutar tibetanske zajednice u progonstvu.

Uz te donacije, dalai-lama je primao novac od financijaša Georgea Sorosa.

Kakve god da su veze 14. dalai-lame s CIA-om i raznim reakcionarima, on sam često je govorio o miru, ljubavi i nenasilju.

S am po sebi, on se uistinu ne može kriviti za zloporabe drevnog tibetanskog režima, imajući svega 25 godina kad je pobjegao u progonstvo. U intervjuu iz 1994. godine izjavio je da su corvee (prisilan neplaćeni kmetski rad) i određeni porezi koji su seljacima nametnuti bili „iznimno loši". Nije mu se sviđalo ni kako su ljudi bivali opterećivani starim dugovima, ponekad prenašanim s generacije na generaciju.Tijekom pola stoljeća življenja u zapadnjačkom svijetu prigrlio je pojmove poput ljudskih prava i vjerske slobode, ideje koje su u starom Tibetu bile uvelike nepoznate.

Čak je predložio i demokraciju za Tibet, zajedno s napisanim ustavom i postavljenom skupštinom.

Dalai-lama je 1996. dao pismenu izjavu koja mora da je imala vrlo uznemiravajući učinak na zajednicu u progonstvu.

Dijelom piše ovako:„Marksizam je utemeljen na moralnim principima, dok se kapitalizam brine samo o dobiti 1 profitabilnosti." Marksizam potiče „pravičnu primjenu proizvodnih sredstava" i mari za „sudbinu radničke klase" i _ stoličen u Lhasi, to je bilo učinjeno uz vojnu pratnju kineskih trupa i nazočnost kineskog mnistra, u skladu sa stolcima starom tradicijom.

Ono s t o j e uznemiravalo tibetanske gospodare i lame ranih 1950-ih jest to što su Kinezi bili komunisti. Bilo je samo oitanje vremena, bojali su se, kada će komunisti početi nametati svoje kolektivističke egalitarističke sheme Tibetu.

Naoružane tibetanske bande napadale su iz zasjeda 1956.-57. godine konvoje Kineske narodno- oslobodilačke armije.

Ustanak je primio opsežnu pomoć od američke Središnje obavještajne agencije (CIA), uključujući i vojnu obuku, kampove podrške u Nepalu i brojne zračne mostove. U međuvremenu je u SAD-u Američko društvo za slobodnu Aziju, koje je CIA financirala, energično davalo u javnost uzrok tibetanskog ot pora.

Dalai-lamin stariji bratThubtan Norbu igrao je aktivnu ulogu u toj organizaciji.

Dalai-lamin drugi po redu stariji brat Gyalo Thondup uspostavio je tajnu operativnu suradnju s CIA-om već 1951. godine. Kasnije ju je unaprijedio u vidu gerilske jedinice koju je CIA obučila, a čiji su regruti padobranom vraćeni u Tibet.

Mnogi tibetanski komandosi i agenti koje je CIA ubacila u zemlju bili su poglavari aristokratskih klanova ili njihovi sinovi. Za devedeset posto njih više se nikad nije čulo, prema izvješću same CIA-e, što znači da su najvjerojatnije bili uhvaćeni i ubijeni. „ M n o g e lame i laički članovi elite, te velik dio tibetanske vojske pridružio se ustanku, ali većina stanovništva nije, stoje osiguralo njegov neuspjeh," napisao je Hugh Deane. U svojoj knjizi o Tibetu, George Ginsburg i Micheal Mathos došli su do sličnog zaključka:„Koliko se to može s potpunom sigurnošću utvrditi, velika većina običnog naroda Lhase i susjednih područja nije se priključila borbi protiv Kineza ni kada je tek započela ni kako je dalje napredovala." U konačnici, otpor je slomljen.

Koje god da su krivice i kakva god da su nova tlačenja koja su Kinezi uveli nakon 1959., oni su ipak ukinuli ropstvo i tibetanski sustav kmetskog neplaćenog rada. Također su ukinuli mnoge ugnjetavačke namete, započeli radne projekte i uvelike smanjili nezaposlenost i prosjaštvo. Osnovali su svjetovne škole, ukidajući time monopol samostana na školovanje, i sagradili vodovodne i električne sustave u Lhasi.

Heinrich Harrer (za koga je kasnije ispostavljeno da je bio narednik u Hitlerovom SS-u) napisao je bestseller o svojim iskustvima u Tibetu, koji je postao popularni hollywoodski film. On je izvijestio da su Tibetanci koji su se odupirali Kinezima,,... uglavnom bili plemići, poluplemići i lame; bili su kažnjavani tako što ih se tjeralo da rade najniže poslove, poput rada na gradnji cesta i mostova. Dalje su ponižavani time što ih se tjeralo da čiste grad prije nego što dođu t u risti."

Također su morali živjeti u kampu, koji je izvorno bio rezerviran za prosjake i lutalice, a sve je to Harrer smatrao sigurnim dokazom užasne prirode kineske okupacije.

Siromašni i ožalošćeni podučavani

Vlasti kineskih okupatora oduzeli su do 1961. godine gospodarima i lamama vlasništvo nad imanjima. Mnogo t i suća hektara zemlje podijelili su farmerima, zakupnicima i seljacima bezemljašima, reorganizirajući ih u stotine komuna.

Stada koja su nekad bila vlasništvo plemstva, predana su kolektivima siromašnih pastira. Provedena su poboljšanja u uzgoju stoke, a uvedeni su novi sojevi povrća i nove sorte žita i ječma, poboljšan je sustav navodnjavanja, što je sveukupno, kako se govori, dovelo do povećanja agrarne proizvodnje.

Mnogi seljaci ostali su religiozni kao i prije, davajući milodare svećenstvu, no monasi koji su kao djeca bili unovačeni u vjerske redove sada su dobili slobodu odbaciti monaški život, što su na tisuće i učinile, naročito mlađi. Ostatak svećenstva živio je od skromnih vladinih stipendija i dodatnog prihoda koji bi zaradili služeći na molitvenim obredima, vjenčanjima i pogrebima.

I dalai-lama i njegov savjetnik i mlađi bratTendzin Choegyal tvrdili su da je „više od 1, 2 milijuna Tibetanaca mrtvo kao rezultat kineske okupacije".

Službeni popis stanovništva od 1953. godine - šest godina prije kineskog upada - popisao je cjelokupno stanovništvo koje je boravilo u Tibetu na brojku od 1, 274.037. Drugi popisi stanovništva navode brojku od oko dva milijuna stanovnika unutar Tibeta. Ukoliko su Kinezi ranih 1960-ih pobili 1,2 milijuna stanovnika, tada bi skoro cijeli Tibet bio raseljen, pretvoren u krvavo polje sa smrtnonosnim kampovima i masovnim grobnicama - za što mi nemamo nikakvih dokaza. Rijetko raspodijeljena kineska sila u Tibetu nije mogla okupiti, uloviti i istrijebiti toliko mnoštvo ljudi, čak i da je sve svoje vrijeme provela ne radeći ništa drugo.

Kineske vlasti tvrde da su stale na kraj bičevanjima, osakaćivanjima i amputacijama kao oblicima kažnjavanja kriminala. No, Tibetanci u progonu optužuju ih za činove okrutnosti. Vlasti priznaju da su počinili „pogreške" naročito tijekom Kulturne revolucije 1966.-76., kada je progon vjerskih uvjerenja bio na vrhuncu i u Kini i na Tibetu.

Nakon ustanka kasnih 1950-ih, na tisuće je Tibetanaca pritvoreno.

Tijekom 'Velikog koraka naprijed' tibetanskim je seljacima nametnuta prisilna kolektivizacija i uzgoj žita, ponekad s razarajućim učinkom po proizvodnju. Kasnih 1970-ih Kina je počela s popuštanjem kontrole i „pokušala ublažiti siromaštvo u nastojanju da popravi nešto od štete nastale tijekom prethodna dva desetljeća."

Kineska vlada 1980. pokreće reforme, za koje su rekli da su osmišljene kako bi Tibetu dali veći stupanj samostalnosti i vlastitu administraciju. Tibetancima se sada dopustilo da obrađuju privatne čestice tla, prodaju višak svojih žetvi, sami odluče koje će usjeve saditi i držati jakove i ovce. Komunikacija s izvanjskim svijetom ponovno je dopuštena, a granične kontrole olabavljene su kako bi se dopustilo zbog toga što su nezaposleni; a ako bi putovali u drugo selo u potrazi za poslom, morali su platiti putnički porez.

Kada ljudi ne bi mogli platiti, samostani bi im pozajmljivali novac s 20-50% kamata. Neki su se dugovi prenosili s oca na sina i na unuka. Dužnici koji nisu mogli podmiriti svoje obveze, riskirali su biti bačeni u ropstvo.

Teokratska religijska učenja podupirala su svoj klasni red.

Siromašni i ožalošćeni podučavani su da su sami na sebe navukli svoje nevolje zbog svojih grijehova iz prošlih života. Stoga su jad svog sadašnjeg postojanja morali prihvatiti kao karmičko okajanje i očekivati da će im se sudbina poboljšati u njihovom budućem životu.

Bogati i moćni smatrali su svoju dobru sreću nagradom i opipljivim dokazom svojih vrlina iz prošlih i sadašnjeg života.

Tibetanski su kmetovi bili nešto više od žrtava sujevjerja, slijepih na svoje tlačenje. Kao što smo vidjeli, neki su pobjegli; drugi su se otvoreno suprostavljali, ponekad podnoseći strašne posljedice. U feudalnom su Tibetu mučenje i osakaćivanje - uključujući i izbijanje očiju, čupanje jezika, rezanje tetiva koljena i amputacije - bili omiljeni oblici kažnjavanja lopova i odbjeglih ili pobunjenih kmetova.

Stuart i Roma Gelder su, putujući Tibetom 1960-ih godina, razgovarali s bivšim kmetom Tserehom Wang Tueijem, koji je ukrao dvije ovce koje su pripadale samostanu. Zbog toga su mu oba oka izbijena, a ruka osakaćena do te mjere da je bila beskorisna. Objasnio je da više nije budist:„Kada im je sveti lama zapovjedio da me oslijepe, pomislio sam da ničega dobroga nema u religiji." S obzirom da j e protivno budističkom učenju oduzeti  ljudski život, neki su prekršitelji jako izbičevani i „prepušteni bogu" da umru u ledenoj noći. „Paralele između Tibeta i srednjovjekovne Europe su zapanjujuće," zaključuje Tom Grunfeld u svojoj knjizi o Tibetu.

Anna Louise Strong posjetila je 1959. godine izložbu opreme za mučenje koju su koristili tibetanski vrhovni gospodari.

Bilo je tu lisica svih veličina, uključujući i malih za djecu, i instrumenata za odsijecanje noseva i ušiju, izbijanje očiju, slamanje ruku i rezanje tetiva nogu. Bilo je i vrućih instrumenata za žigosanje, bičeva i naročitih naprava za vađenje utrobe. Izložba je predstavila fotografije i svjedočenja žrtava koje su oslijepljene, obogaljene ili amputirane radi lopovštine. Bio je tu i ovčar kojemu je gospodar dugovao naknadu u vuanima i pšenici, ali je odbio platiti. Stoga je on uzeo jednu od gospodarevih krava, zbog čega su mu odsječene obje ruke. Drugi pastir, koji se suprostaviotomu da mu njegov gospodar otme ženu, kažnjen je slamanjem i istrgnućem obiju ruku. Prikazane su slike komunističkih aktivista odrezanih noseva i gornjih usana, :e žene Koja je silovana i kojoj su nos raskomadali nožem.

Rani posjetitelji Tibeta komentirali su teokratski despotizam.

Englez, dr. A. L. VVaddell je 1895. godine napisao da je stanovništvo podvrgnuto„nesnošljivoj tiraniji monaha i vražjim sujevjerjima koje su osmislili da teroriziraju ljude.

Perceval Landon je, pak, 1904. godine opisao dalai-laminu vladavinu kao „pogon tlačenja".

U otprilike isto doba, drugi je engleski putnik, kapetan W. F.

T. O'Connor, primijetio da „veliki zemljoposjednici i svećenici...svaki na svom području, provode despotsku moć protiv koje nema mogućnosti žalbe", dok su ljudi „tlačeni najčudovišnijim vrstom samostanizma i svećeničkog staleža". Tibetanski vladari „izmislili su degradirajuće legende potaknuli duh sujevjerja" među običnim narodom. Drugi posjetitelj, Spencer Chapman, godine 1937. zapisao je: ,,Lamaistički monasi ne troše svoje vrijeme pomažući ljudima ili ih obrazujući...

Prosjak pokraj ulice monahu ništa ne predstavlja.

Znanje je ljubomorno čuvana povlastica samostana i koristi se za povećanje njegovog utjecaja i j bogatstva."

Koliko god mi željeli da je situacija suprotna, feudalni teokratski Tibet bio j e daleko od romantiziranog Shangri-Laa, kojeg su tako oduševljeno prigrlili zapadnjački budistički preobraćenici.

Što se dogodilo s Tibetom nakon što su kineski komunisti ušli u zemlju 1951. godine? Državni ugovor te je godine prividno omogućavao samoupravljanje pod dalai-laminom vlašću, ali je kineskoj vojsci davao kontrolu i isključiva prava da vode vanjskopolitičke odnose. Kinezima je također dana izravna uloga u internoj upravi „kako bi se promovirale socijalne reforme". Među najranijim promjenama koje su uvedene bilo je smanjenje lihvarskih kamata i izgradnja nekoliko bolnica i cesta. U početku su se kretali polako, oslanjajući se većinom na uvjeravanje u pokušaju da provedu reforme. Nijedan aristokratski ni samostanski posjed nije zaplijenjen, a feudalni gospodari nastavili su vladati nad svojim seljacima vezanim nasljeđem. „Suprotno od popularnog vjerovanja na Zapadu", tvrdi jedan promatrač, Kinezi „su vodili računa o iskazivanju poštovanja prema tibetanskoj kulturi i religiji."

Tijekom stoljeća, tibetanski su gospodari i lame vidjeli Kineze kako dolaze i odlaze. Također su imali dobre odnose s velikim generalom Čang Kai-šekom i njegovom reakcionarnom kuomintanškom vladavinom u Kini. Bilo je potrebno odobrenje kuomintanške vlasti da se potvrde izbori dalai-lame i panchen-lame. Kada j e sadašnji 14. dalai-lama tvrde da bi dječaku, kada bi zaplakao za svojom majkom, bilo rečeno:„Zašto plačeš za njom? Ona te se odrekla - ona je samo žena."

Monasi kojima je pružen politički azil u Kaliforniji prijavili su se za socijalnu pomoč. Levvisova, koja je sama neko vrijeme bila njihov poklonik, pomagala im je oko papirologije.

Primijetila je da oni još uvijek primaju vladine č e kove, koji mjesečno iznose 550-700 američkih dolara, zajedno sa zdravstvenom zaštitom Medicare. K tome, monasi borave u lijepo opremljenim stanovima bez plaćanja najma. „ N e plaćaju nikakve režije, imaju slobodan pristup internetu na računalima koja su im osigurana, zajedno s faksevima, besplatnim mobitelima te telefonima i kabelskom t e levizijom."

Također, od svoga reda primaju mjesečnu plaću, zajedno s prilozima i obvezama svojih američkih sljedbenika. Neki poklonici rado obavljaju zadatke za monahe, uključujući kupovinu namirnica i č i šćenje njihovih stanova iWC-a.Ti isti sveti ljudi, primjećuje Levvisova, „nemaju nikakvog problema kritizirati Amerikance radi njihove„opsjednutosti materijalnim stvarima'".

Pozdraviti kraj stare feudalne teokracije u Tibetu ne znači pljeskati svemu što se tiče kineske vladavine u toj zemlji.

Ovo pitanje današnji 'Shangri-La vjernici' na Zapadu rijetko shvaćaju.

Suprotno je također istinito: odbacivanje kineske okupacije ne znači da moramo romantizirati bivši feudalni režim.

Tibetanci zaslužuju da ih se doživi kao stvarne ljude, a ne kao usavršene duhovnjake ili nedužne političke simbole.

„Idealizirati ih", primjećuje Ma Jian, disidentna kineska putnica po Tibetu, koja sada živi u Britaniji,„znači uskratiti im njihovu čovječnost."

Jedan uobičajeni prigovor među budističkim sljedbenicima na Zapadu jest da je religijska kultura Tibeta potkopana kineskom okupacijom. Donekle to jest slučaj. Mnogi su samostani zatvoreni i čini se da j e mnogo od teokracije otišlo u povijest.

Glavno pitanje nije je li kineska vladavina donijela poboljšanje ili nesreću. Pitanje je kakva je vrst zemlje bio stari Tibet. Ono što osporavam jest navodna čista duhovna priroda te predinvazijske kulture. Možemo zastupati vjersku slobodu i nezavisnost za novi Tibet, bez prihvaćanja mitologije o starom Tibetu.

Tibetanski feudalizam ovijen je budizmom, ali to dvoje ne valja poistovjećivati.

U stvarnosti, stari Tibet nije bio izgubljeni raj. Bio je retrogradna, represivna teokracija krajnjih povlastica i siromaštva, daleko od Shangri-Laa. •

Michael Parenti doktorirao je političke znanosti na Yale Universitv. Podučavao je na brojnim koledžima i sveučilištima u SAD-u i inozemstvu.

Neka su njegova djela prevedena na arapski, bengalski, kineski, nizozemski, francuski, njemački, grčki, talijanski, japanski, korejski, perzijski, poljski, portugalski, ruski, srpski, španjolski, švedski i turski.

Prethodni članak dr. sc. Parentija u NEXUS-u, "The Media and their Atrocities - Mediji i njihove opačine", objavljen j e 2000. u vol. 7, br. 5.

Kako biste pročitali druge članke koje je napisao dr. sc. Parenti, posjetite vvebsite Centra za istraživanje globalizacije na: http://www.globalresearch.ca.

Potpuni tekst ovog članka, zajedno s popisom literature (koji smo morali izbrisati zbog prostornih ograničenja) možete naći na w e b stranici:

http://www.globalresearch.ca/index.php?context=view-Article&code=PAR20071118&articleld=7355.