SCIENTIFIC AMERICAN, VELJAČA 2002.
TELEVIZIJSKA OVISNOST NIJE PUKA METAFORA




Možda je najironičniji aspekt borbe za opstanak onaj, kako se lagano organizam može ozlijediti s onim za čime čezne. Pastrva se uhvati na ribarev mamac a miš na sir. Ali ova stvorenja imaju barem izgovor da zalogaj i sir izgledaju kao hrana za preživljavanje. Ljudi imaju rijetko tu utjehu. Iskušenje koje može raskoliti njihov život često je čisti užitak. Nitko ne mora piti alkohol, na primjer. Uvidjeti kada se užitak izmakao kontroli jedan je od najvećih životnih izazova.


Robert Kubey i Mihaly Csikszentmihalyi




Pretjerana žudnja nije neophodno vezana samo za kemijske supstance. Kockanje i kupovanje mogu postati prisilnim radnjama; seks može postati opsesivnim. Međutim, jedna aktivnost ističe se zbog svoje važnosti i posvudašnje prisutnosti – planetarno najpopularnijeg dokoličarskog provođenja vremena, televizija. Većina ljudi priznaje da prema televiziji ima ambivalentni odnos ljubavi i mržnje. Oni se tuže na «glupu cijev» («boob tube») i «krumpire kauča» («couch potatoes»), da bi se onda udobno smjestili u svoje fotelje i zgrabili daljinski upravljač. Roditelji su često nezadovoljni zbog dječjeg gledanja (ako ne i zbog svog vlastitog). Čak i oni koji istražuju televiziju zbog životne divote medija njeni su robovi. Percy Tannenbaum iz Kalifornijskog Univerziteta u Berkeleyu napisao je: «Nepriličniji životni trenuci vezani su za bezbrojne prigode kada sam s nekim u razgovoru u prostoriji s upaljenim televizorom i uz najveći napor svjesne volje nisam u stanju uzdržati se od povremenog bacanja pogleda na ekran. To se ne događa samo kada je razgovor dosadan već i onda kada je razumno interesantan».


Znanstvenici su desetljećima istraživali učinak televizije uglavnom se usredotočujući na korelaciju između gledanja nasilja i nasilja u stvarnom životu. Manje je pažnje poklonjeno temeljnoj zavodljivosti (basic allure) malog ekrana – samom mediju nasuprot poruci.


Sintagma «TV ovisnost» je neprecizna i opterećena vrijednosnim sudovima, ali obuhvata suštinu vrlo zbiljskog fenomena. Psiholozi i psihijatri formalno definiraju ovisnost o kemijskim supstancama kao poremećaj karakteriziran kriterijem koji uključuje provođenje velike količine vremena korištenjem same supstance; korištenjem iste češće nego namjeravamo; razmišljanjem o smanjenju korištenja ili čineći stalni neuspješni napor za smanjenjem korištenja; odustajanje od važnih društvenih, obiteljskih i profesionalnih aktivnosti da bi ju koristili; i simptom povlačenja nakon prestanka korištenja.


Svi ti kriteriji mogu se primijeniti na ljude koji puno gledaju televiziju. To ne znači da je gledanje televizije, per se, problematično. Televizija može učiti i zabaviti; može dati prijeko potrebnu digresiju i bijeg. Poteškoća nastaje kada ljudi jako osjećaju da ju ne bi trebali gledati koliko ju gledaju a ipak nisu na neki čudan način u stanju smanjiti gledanje. Neko znanje kako medij očituje utjecaj može pomoći teškim gledačima bolju kontrolu nad svojim životima.




Tijelo u stanju mirovanja
Nastoji ostati u stanju mirovanja


Količina vremena koje ljudi troše gledanjem televizije je zapanjujuće. Prosječno, osobe u industrijskom svijetu posvećuju tri sata dnevno tom zanimanju – punoj polovici svog slobodnog vremena i više nego na bilo koju pojedinačnu aktivnost osim rada i spavanja. Tim intenzitetom, netko tko doživi 75 godina proveo je devet godina ispred katodne cijevi. Za neke komentatore ta privrženost jednostavno znači da ljudi uživaju u televiziji i čine svjesnu odluku da ju gledaju. Ali ako je to jedina i cjela istina zašto toliko ljudi ima zle slutnje o tome koliko ju gledaju? U Gallupovoj anketi 1992. i 1999. dvije od pet odrasle osobe i sedam od 10 teenagera izjavilo je da provode previše vremena gledanjem televizije. Druga istraživanja pokazala su konzistentne rezultate da približno 10% odraslih sebe nazivaju TV ovisnicima.


Da bi istražili reakcije ljudi na TV istraživači su poduzeli laboratorijske eksperimente u kojima su bilježili moždane valove (koristeći se elektroencefalografom ili EEG-o), otpor kože ili otkucaje srca ljudi koji gledaju televiziju. Da bi pratili ponašanje i emocije u tijeku dnevnih aktivnosti u usporedbi s umjetnim uvjetima laboratorija mi smo koristili Experience Sampling Method (ESM). Ispitanici su nosili oglašivač (beeper) preko kojega smo ih šest do osam puta dnevno kontaktirali, nasumce, tijekom jednog tjedna; kad god su čuli signal morali su napisati što rade i kako se osjećaju koristeći se standardnim anketnim upitnikom.


Kako možete očekivati, ljudi koji su gledali televiziju, kada smo ih kontaktirali izvijestili su da se osjećaju opušteno i pasivno. EEG podaci su, također, pokazali manje mentalnih stimulacija mjerenim prema emisiji alfa moždanih valova tijekom gledanja nego tijekom čitanja.


Ono što više iznenađuje je da osjećaj relaksiranosti prestaje kada se televizija ugasi ali se nastavlja osjećaj pasivnosti i smanjene živahnosti. Ispitanici često primjećuju da im je televizija nekako izvukla ili isisala energiju ostavljajući ih ispražnjenim. Kažu da im se teže koncentrirati nakon gledanja nago prije. Za razliku, oni rijetko to primjećuju nakon čitanja. Nakon sportske aktivnosti ili bavljenja hobijem ljudi izvještavaju poboljšanje u raspoloženju. Nakon gledanja televizije raspoloženje ljudi je isto ili lošije nego prije.
Za samo nekoliko trenutaka sjedeći ili ležeći i pritiskom na gumb «moć(i)» («power»), gledači izvještavaju veću opuštenost. Kako se opuštanje događa brzo, ljudi su uvjetovani da poistovjete gledanje s odmorom i manjkom napetosti. Poistovjećenje s tom situacijom je pozitivno pojačano jer gledači ostaju opušteni tijekom gledanja dok je negativno pojačano putem osjećaja stresnog i nelagodnog stanja nakon ponovnog nestanka slike.


Droge koje stvaraju ovisnost djeluju na sličan način. Sredstvo za umirenje koje naglo prestaje djelovati, puno će prije uzrokovati ovisnost nego ono sredstvo koje se povlači polagano upravo zato jer je korisnik svjesniji popuštanja njenog djelovanja. Slično tome gledaočev maglovito priučeni osjećaj da će se osjećati manje opušten ako prestane gledati može biti značajan faktor da se aparat ne isključi. Gledanje potiče gledanje.


Tako je ironija televizije: ljudi gledaju puno duže nego što su namjeravali iako se duže gledanje manje isplati. U našim ESM istraživanjima ljudi su izvijestili da što su duže sjedili ispred aparata to su manje zadovoljstva od njega dobili.
Kada im je bilo signalizirano, teški gledači (oni koji ustrajno gledaju više od četiri sata dnevno) obično su izvijestili na svojim ESM upitnicima da manje uživaju u televiziji nago lakši gledači (manje od dva sata dnevno). Za neke grižnja savjesti ili osjećaj krivnje, da ne rade nešto korisnije, može također pratiti i smanjiti uživanje u produženom gledanju. Istraživači u Japanu, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama našli su da se osjećaj krivnje događa mnogo češće među gledačima srednje klase nego među manje bogatim.


Grabljenje tvoje pozornosti


Što je to u televiziji što nas toliko privlači? Djelomično, čini se da privlačnost potiče od naše biološke «orijentacijske reakcije.» Prvi je tu reakciju opisao Ivan Pavlov 1927., da je orijentacijska reakcija naša instinktivna vizualna ili auditivna reakcija na svaki iznenadni ili novi stimulans. To je dio našeg evolucijskog nasljeđa, prirođena osjetljivost na pokret i potencijalnu opasnost od grabežljivog napada. Tipična orijentacijska reakcija uključuje proširenje krvnih sudova u mozgu, usporavanje otkucaja srca, stezanje krvnih sudova u glavnim grupama mišića. Alfa valovi su zaustavljeni za nekoliko sekundi prije nego se vrate na normalnu razinu, što je ovisno od općeg stanja mentalne pobuđenosti. Mozak se usredotočuje na skupljanje više informacija dok se ostatak tijela umiruje.


Byron Reeves sa Stanfordskog Univerziteta, Esther Thorson s Univerziteta u Missouriu i njihovi kolege počeli su istraživati da li stilske osobitosti na televiziji – rezovi, montaža, zumiranje, švenkovi, nagla buka – aktiviraju orijentacijsku reakciju i time drže pozornost na ekranu. Promatrajući kako su formalne osobitosti utjecale na mozak istraživači su zaključili da stilistički trikovi stvarno mogu potaknuti nehotične reakcije i «dobiti svoju opažajnu vrijednost kroz evolucijsku značajku primjećivanja pokreta... To je vrsta medija a ne sadržaj, ono što je osebujno kod televizije.»




Orijentacijska reakcija može djelomično objasniti uobičajene primjedbe gledača kao što su: “Ako je televizija upaljena, ne mogu s nje skinuti oči,” “ne želim gledati koliko gledam ali si ne mogu pomoći,” i “Osjećam se hipnotiziranim kada gledam televiziju.” Od vremena kada su Reeves i Thorson publicirali svoj pionirski rad, istraživači su zahvatili dublje. Istraživački tim od Annie Lang s Univerziteta Indiane pokazao je da se broj otkucaja srca smanjuje za četiri do šest sekundi nakon orijentacijskog stimulansa. Kod reklama, akcionih scena i muzičkih video spotova, formalne karakteristike se odvijaju brzinom od jedne na sekundu i tako stalno aktiviraju orijentacijsku reakciju.


Lang i njeni kolege su također ispitivali da li formalne karakteristike montaže utječu na ljudsku memoriju o onome što su vidjeli. U jednom od njihovih istraživanja ispitanici su gledali program i zatim odgovorili na upitnik. Povećanjem broja različitih montažnih sekvenci – u ovom slučaju se radilo o promjeni kuta snimanja od jedne kamere na drugu u istoj sceni – poboljšalo se memorijsko prepoznavanje, vjerojatno zato jer se pažnja usredotočila na ekran. Povećanjem broja rezova – promjena na nove scene – imalo je sličan učinak ali do određene granice. Ako je broj rezova premašio 10 u dvije minute, prepoznavanje je naglo palo.
Producenti obrazovne televizije za djecu su otkrili da formalne karakteristike mogu poboljšati učenje. Međutim, povećanjem broja rezova i montažnih sekvenci konačno preopterećuju mozak. Muzički spotovi i reklame u kojima se koristi ubacivanje nevezanih scena s ciljem su da zadržavaju pažnju prije nego da prenose informaciju. Ljudi mogu zapamtiti ime proizvoda ili muzičkog sastava ali detalji same reklame ulaze na jedno uho i izlaze na drugo. Orijentacijska reakcija je preopterećenost. Gledači još uvijek bulje u ekran ali osjećaju umor i iscrpljenost s malo kompenzirajuće psihološke nagrade. Naši ESM nalazi pokazuju uglavnom istu stvar.


Neki puta je sjećanje na proizvod vrlo suptilan. Mnoge reklame su danas namjerno prikrivene, odnosno, podmukle: imaju privlačnu radnju ali je teško reći što namjeravaju prodati. Nakon gledanja ne možeš svjesno zapamtiti proizvod. Ali marketinški eksperti vjeruju da ukoliko su dobili vašu pozornost vi ćete se kasnije, kada budete otišli u dućan, osjećati bolje ili udobnije s datim proizvodom jer se maglovito prisjećate da ste o njemu čuli.


Prirodna privlačnost televizijskom zvuku i svijetlu počinje vrlo rano u životu. Dafna Lemish s Univerziteta Tel Aviv opisala je bebe od šest do osam tjedana u prisustvu televizije. Mi smo promatrali malo starije bebe koje kada leže na leđima na podu, izvijaju svoje vratiće za 180 stupnjeva da bi uhvatili nešto svijetla što kroz onaj ondje prozorčić prodire. Ova sklonost upućuje na činjenicu kako je duboko ukorijenjena orijentacijska reakcija.


“TV je dio njih”
To rečeno, potrebno je da smo oprezni da ne reagiramo preko mjere (*). Malo ima dokaza koji sugeriraju da bi odrasli i djeca trebali u potpunosti prestati gledati televiziju. Problemi dolaze od teškog ili prolongiranog gledanja.


Metoda iskustvenog uzorka (The Experience Sampling Method) omogućila nam je da pobliže pogledamo najviše od svih domena svakodnevnog života: rad, jelo, čitanje, razgovor s prijateljima, bavljenje sportom i ostalo. Zanimalo nas je da li teški gledači možda drugačije doživljavaju život od lakih gledača. Da li oni više odbijaju druge ljude? Da li su otuđeniji od rada? Ono što smo otkrili jako se isticalo. Teški gledači su izvijestili da osjećaju znatno veću
anksioznost i manje su sretni u od lakih gledača u nestrukturiranim situacijama, kao što je, kada ništa ne rade, kada sanjare ili čekaju u redu. Razlika se povečava kada je gledači sam.


Kasnije je Robert D. McLlwraith iz Univerziteta u Manitobi proširio istraživanje onih koji sebe u anketama nazivaju TV ovisnicima. U mjerenju zvanom Inventar kratkih predođbenih procesa (The Short Imaginal Processes Inventory, SIPI), on je našao da su samozvani ovisnici skloniji dosadi i rastresenosti i imaju lošiju kontrolu pažnje od ne-ovisnika. Ovisnici su rekli da koriste TV da bi se odvratili od neugodnih misli i ubili vrijeme. Druge studije tijekom godina su pokazale da teški gledačii imaju manje volje za sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima i sportu i skloniji su debljini od umjerenih gledača i negledača.


Pitanje koje se nameće je: U kojem smjeru ide korelacija? Da li se ljudi okreću televiziji zbog dosade i usamljenosti ili čini li ljude gledanje TV sklonijim dosadi i usamljenosti? Mi i većina drugih istraživača tvrdimo da je prvo najčešći slučaj ali istovremeno to nije jednostavan slučaj ili/ili. Jerome L. i Dorothy Singer s Yale-skog Univerziteta, među ostalima, ukazuju da više gledanja može doprinijeti kraćim vremenskim rasponima pažnje, smanjenom sposobnošću samo-obuzdavanja i manje strpljivosti s uobičajenim zastojima u svakodnevnom životu. Prije više od 25 godina psiholog Tannis M. MacBeth Williams s Univerziteta British Columbije istraživao je jednu planinsku zajednicu koja nije imala televiziju dok konačno nije stigla kablovska televizija. Vremenom su odrasli i djeca u tom gradiću postali manje kreativni u rješavanju problema, manje sposobni da ustraju u svojim poslovima i manje tolerantni u nestrukturiranom vremenu.


Nekim istraživačima je najuvjerljivija paralela između televizije i ovisničkih droga da ljudi proživljavaju simptom povlačenja kada smanjuju gledanje. Prije skoro 40 godina je Gary A. Steiner s čikaškog Univerziteta sakupio fascinantni osobni izvještaj obitelji čiji se televizijski prijemnik pokvario i to u doba kada su kućanstva obično imala samo jedan televizijski prijemnik: «Obitelj je okolo hodala kao bezglave kokoši.» «To je bilo strašno. Nismo ništa radili – moj muž i ja smo razgovarali.» «Stalno smo vrištali. Djeca su me smetala i bila sam na rubu živaca. Pokušala sam ih zainteresirati s igrama ali nemoguće. TV je dio njih.»


U eksperimentima, obitelji su volontirale ili im se platilo da prestanu gledati, u pravilu, za tjedan dana ili mjesec dana. Mnogi nisu mogli dovršiti period apstinencije. Neki su se borili verbalno i fizički. Anegdotalni izvještaji od nekih obitelji koje su pokušale tjedno «isključivanje Televizije» u Sjedinjenim Državama kažu slične stvari.


Ako je obitelj provodila lavlji dio svog slobodnog vremena gledanjem televizije, ponovno restrukturiranje oko novih aktivnosti nije lak posao. Naravno da to ne znači da se to ne može učiniti ili da sve obitelji implodiraju kada su lišene svog aparata. U pregledu ovih studija ohlađenih-purica, Charles Winick s Gradskog Univerziteta New Yorka je zaključio: «Prvih tri ili četiri dana za većinu osoba bilo je najgore, čak i u mnogim kućama gdje je gledanje bilo minimalno i gdje su se odvijale druge aktivnosti. U preko polovice svih kućanstava za vrijeme ovih prvih nekoliko dana gubitka, ustaljena rutina bila je u prekidu, članovi obitelji su imali poteškoće u raspolaganju s novim viškom vremena, bili su izraženi anksioznost i agresija... Ljudi koji su živjeli sami bili su skloni dosađivanju i iritaciji... Nakon drugog tjedna, pomak prema prilagođavanju situaciji bio je uobičajen.» Nažalost, istraživači još moraju rasvijetliti ove anegdote; nitko nije sistematski sakupio statistike o djelovanju ovih simptoma povlačenja.


Iako se čini da TV zadovoljava kriterije ovisnosti o supstancama svi istraživači ne bi išli tako daleko da TV nazovu ovisničkom. McLlwraith je rekao 1998. da «zamjena drugih aktivnosti televizijom može biti društveno značajno ali još uvijek ne zadovoljava klinički uvjet značajnog oštećenja.» On je tvrdio da nova kategorija «TV ovisnosti» ne bi trebala biti potrebna ako teško gledanje proističe od uvjeta kao što je depresija i socijalna fobija. Ipak, bez obzira da li mi formalno dijagnosticirali nekoga kao TV-ovisnoga ili ne, činjenica je da milijuni ljudi osjećaju da ne mogu lako kontrolirati količinu gledanja televizije.(?! – p.pr.)


ROB KOMPJUTERSKOM EKRANU
Iako je mnogo manje istraživanja učinjeno na video igrama i korištenju kompjutera odgovaraju isti principi. Igre nude bijeg i razbibrigu; igrači brzo doznaju da se bolje osjećaju kada igraju; i tako se razvije vrsta pojačane omče (petlje). Očita razlika od televizije je, međutim, interaktivnost. Mnoge video i kompjuterske igre neznatno postaju težima prateći povećanu sposobnost igrača. Možete tražiti mjesecima da bi pronašli drugog tenisača ili šahista usporedive sposobnosti ali programirane igre mogu odmah osigurati skoro savršen izazov razini vašeg znanja. One nude psihički užitak – što je jedan od nas (Csikszentmihalyi) nazvao «flow» (plima) – što prati povećanu vještinu većine svakog ljudskog nastojanja. S druge strane, produžena aktivacija orijentacijske reakcije može iscrpsti igrača. Klinci izvještavaju umor, vrtoglavicu i mučninu nakon dugih sesija.
U 1997. godini u najekstremnijem zabilježenom slučaju medijskog-djelovanja, 700 japanske djece završilo je u bolnici, mnogi od kojih su trpjeli posljedice od «optički simuliranog epileptičkog napadaja» uzrokovanog gledanjem blistavog blijeskanja u video igri Pokémon emitiranoj na japanskoj TV. Napadaji i drugi nepovoljni učinci video igara dovoljno su značajni da software-ske firme i proizvođači platformi sada rutinski uključuju upozorenja u njihovim uputama za korištenje. Roditelji su nas izvijestili da brzo kretanje na ekranu izaziva bolest kretanja njihovoj maloj djeci nakon samo 15 minuta igre. Mnoga djeca u nedostatku samo-kontrole i iskustva (i često nadgledanja), nastavljaju se igrati usprkos ovih simptoma.


Lang i Shyam Sundar s Državnog Univerziteta Pennsylvanie istraživali su kako ljudi reagiraju na Web sajtove. Sundar je pokazala ljudima višestruku verziju iste Web stranice, identične osim brojeva linkova. Korisnici su izvijestili da više linkova daje veći osjećaj kontrole i angažiranosti. Na određenoj točci, međutim, broj linkova dostigao je zasićenje i dodavanjem još više njih odvraćalo je ljude. Kao i s video igrama, sposobnost Web siteova da drži pažnju korisnika čini se da manje ovisi o formalnim karakteristikama a više od interaktivnosti.


Za sve veći broj ljudi život koji vode na Web priključku može se činiti važniji, neposredniji i intenzivniji od života koji vode u direktnom osobnom kontaktu. Držanje kontrole nad medijskim navikama danas je veći izazov nego što je to ikada bio. TV prijemnici i kompjuteri su svuda. Ali mali ekran i Internet ne treba se sukobljavati s kvalitetom ostatka nečijeg života. U svom laganom pristupu opuštanju i bijegu, televizija može biti blagotvorna u ograničenim dozama (?!). Ali kada se navika sukobi s mogućnosti da se usavršavamo, da učimo nove stvari, da vodimo aktivni život, onda navika stvara neku vrstu ovisnosti i treba ju uzeti ozbiljno.



ODVIKAVANJE OD NAVIKE


Pojedinci ili obitelji koji žele postići bolju kontrolu nad svojim gledanjem televizije mogu probati slijeće strategije:


PODIZANJE SVIJESTI. Kao i s drugim ovisnostima, prvi kritički korak je postati svjestan koliko je navika gledanja ukorijenjena, koliko oduzima vremena i koliko su, zapravo, ograničene dobiti od gledanja. Jedan način da to učiniš je da nekoliko dana pišeš dnevnik o svim viđenim programima. U dnevnik treba upisati razinu kvalitete iskustva, obilježavanjem koliko je gledač gledanjem našao zadovoljstva ili naučio od pojedinih programa.
PROMOCIJA ALTERNATIVNIH AKTIVNOSTI. Čim povečeraju, mnoge obitelji jurnu na televiziju. Da bi nadomjestili gledanje drugim aktivnostima, može se pokazati korisnim da učinimo listu alternativa i stavimo to na frižider. Umjesto da refleksno ljosnemo ispred cijevi, oni koji su zainteresirani da smanje gledanje mogu se obratiti listi.
VJEŽBANJE MOĆI VOLJE. Gledači često znaju, unutar nekoliko minuta, da određeni program ili film-tjedna nije jako dobar ali umjesto da ugase prijemnik, oni se zalijepe za njega punih dva sata. Prirodno je da se nastavlja gledati da bi vidjeli što se događa slijedeće. Ali jednom kada je prijemnik ugašen i ljudi su obratili pažnju drugim stvarima, rijetko ih je više briga.
PROVOĐENJE OGRANIČENJA. Kuhinjski timer može biti koristan kada postavljamo vremenska ograničenja, posebno s video igrama. Kada zazvoni djeca znaju da moraju stati. Neki roditelji nalaze da to funkcionira mnogo bolje nego da sami oglašavaju prekid. Djeca uzimaju zvono ozbiljnije.
PODRŽAVANJE OBRAZOVANJA O MEDIJIMA. Škole u Kanadi i Australiji kao i u sve većem broju država u Sjedinjenim Državama, sada zahtijevaju od đaka da pohađaju satove u obrazovanju o medijima. To pooštrava sposobnost djece da analiziraju što vide i čuju i da učine smislenije korištenje televizije i drugih medija.




__________________________________________________
* u odnosu na Mandera ovo otkriva ...
**The Effects of Observing Violence,» by Leonard Berkowitz; Scientific American, february 1964; and «Communication and Social Environment,» by George Gerbner; September 1972.