"Sve je počelo u dobi od 16 godina. Dotada sam bio sretan dječak, živahan i vedar, iako me pratila i neka potištenost, sjeta. Nisam to razumio, ali tada nisam od toga pravio problem. Živio sam u malom gradiću uz more, ta­ko da su mi more, nebo i krajolik bili velika pomoć da odagnam svoju melankoniju. Sa 16 godina došao sam u Rim, napustio Crkvu i počeo iskušavati sve što odušev­ljava pridošlicu u velikom gradu. Stjecao sam sva ona ekstremna iskustva koja su u malom mjestu nepoznata. Već sam uskoro upoznao ovisnike o drogama, dugokose mladiće, lopove, lake djevojke itd. Bio sam nestrpljiv da upoznam tu novu okolinu koja je veoma uzdrmala moj dotadašnji mir. Sada sam živio u novoj, neprirodnoj, pre­zasićenoj sredini koja je izazivala gnušanje.

Imao sam veoma despotskog oca koji me je strogo nadzirao i uvijek bio sa mnom nezadovoljan. Neugod­nosti i sva ona poniženja s njegove strane otjerali su me na ulicu. Otišao sam od kuće i upoznao glad, hladnoću, besposličarenje i nevaljalštinu. Živio sam zajedno s lakim djevojkama i problematičnim momcima. Već me ubrzo počelo mučiti pitanje na koje nisam znao odgovor: "Za­što živim na ulici? Zašto sam takav, dok drugi imaju sna­ge raditi i biti sretni?"

Tada sam izlazio s djevojkom koja je zlo držala jačim od dobra, govorila o vješticama i magičarima, pisala stvari od kojih bi se mogla dobiti vrtoglavica. Smatrao sam je veoma inteligentnom, jer mi se činilo gotovo nad­ljudskim pisati takve teorije o svijetu i životu. Pročitao sam sve njezine bilježnice i tada tražio od nje da ih spali, jer se u njima govorilo samo o zlu i malo sam se bojao da one leže posvuda po kući. Djevojka me poslije toga mrzi­la, a ja to oupće nisam shvaćao. Pokušao sam je izvući iz te mračne jame, ali nisam uspio. Ona me ismijala, a time i dobro što sam joj ga predložio.

Kad sam se vratio kući svojima, sreo sam drugu dje­vojku koja je bila još gora. Slijedećih sam godina bio tu­žan i nesretan i osjećao se progonjenim od svih. Okruži­vala me neka vrsta tame, više se nisam smijao i često sam plakao. Bio sam očajan i opet se pitao: "Zašto živim? Što radi čovjek na svijetu?" To nije dakako zanimalo nikoga iz moje okoline, ali ja sam u trenutku najvećeg očaja kriknuo u svojoj nutrini slabim glasom: "Bože moj, ne mogu više! Stojim tu pred tobom... U pomoć!" Imao sam dojam da sam bio uslišan, jer moja je djevojka otišla po­slije nekoliko dana u crkvu, pročistila se i obratila u re­kordnom vremenu.

Da ne bih zaostajao za njom, učinio sam isto. Pritom sam dospio u crkvu gdje su u procesiji upravo nosili kip Majke Božje Lurdske. Pozvali su me da im pomognem nositi, a ja sam to -iako sam se stidio- učinio i bio radi to­ga veoma ponosan. Pričestio sam se i bio iznenađen is­povjednikom, jer je bio tako ljubazan i pun razumije­vanja.

Pri izlasku sam rekao: "Uspio sam. Vratio sam se na pravi put". Iako dotada nisam znao što je dobro, sada sam osjetio što je to. Nekoliko sam tjedana kasnije čuo za Me­đugorje gdje se od 1981. navodno ukazivala Bogorodica. Odmah sam sa svojom djevojkom otputovao onamo, vo­đen unutarnjim poticajem, čudom što ga ne mogu opisati. Zatim smo se osnaženi vratili u Crkvu i promijenili svoj život. Sada smo voljeli Boga više od samih sebe, tako da je djevojka čak stupila u samostan, a ja sam razmišljao da postanem svećenik. Kako sam bio sretan što sam opet imao životnu motivaciju i što moj život nije bio pri kraju.

Ali to je bio tek početak, jer tu je bio još 'netko' tko sa svim tim nije bio zadovoljan. Sljedeće sam godine opet hodočastio u Međugorje, a kad sam se vratio u Rim po­čeo sam opet osjećati onu tamu kao u vrijeme prije nego što sam otkrio Boga. Tijekom nekoliko tjedana pokazala se ta slutnja točnom. To sam najprije pripisivao ponaša­nju svoga oca, nesretnim prilikama u kojima sam živio iz različitih razloga, te izvjesnom nemiru koji sam smatrao normalnim, ne shvaćajući da on za druge nije bio norma­lan. Počeo sam trpjeti kao što mi se još nikada nije do­gađalo. Znojio sam se, dobio groznicu, uopće više nisam imao snage, tako da više nisam mogao ni sam jesti, te su me drugi morali hraniti. Imao sam dojam da bolujem od nečega što nije tjelesno, što je nekako strano. Osjećao sam strašan očaj i vidio -ne znam kojim očima- tamu koja nije zamračila samo sobu u kojoj sam stanovao, već i budućnost, volju za životom i nadu u sutra. Činio sam se sebi kao ubijen nevidljivim nožem i osjećao da me onaj koji je vodio taj nož mrzi i želi više od moje smrti.

Teško je sve to opisati riječima, ali bilo je tako kao što sam opisao.

Poslije nekoliko mjeseci duševno sam se posve pore­metio i više nisam bio uračunljiv, tako da su me htjeli smjestiti u bolnicu. Nisam više shvaćao što govorim, jer sam već živio u drugim dimenzijama, u onim od kojih sam trpio. Činilo se kao da je stvarnost odijeljena od me­ne. Bilo je to kao da je samo moje tijelo bilo u tom vre­menu i na tome mjestu, dok se moja duša nalazila negdje drugdje, na nekom strašnom mjestu gdje nije bilo svjetla ni nade.

Više sam mjeseci ostao tako između života i smrti i nisam više znao što da mislim. Izgubio sam prijatelje, ro­đake i razumijevanje bližnjih. Bio sam izvan svijeta koji me više nije razumio, što nisam mogao ni tražiti, jer sam znao što je bilo u meni, ali što nisam mogao opisati. Za­malo sam zaboravio Boga. Iako sam mu se obraćao suza­ma i neprestanim jadikovanjima, osjećao sam da je On daleko, na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima, već neprihvaćanjima. Nešto je govorilo Ne Bogu, dobru, ži­votu, meni. Pomišljao sam na to da se obratim nekoj bol­nici, jer sam mislio da vrućica od koje sam trpio već mje­secima, ima fizički uzrok i kad bi on bio uklonjen, tada bi mi bilo bolje. Nešto sam morao poduzeti.

U Rimu me nijedna bolnica nije željela primiti samo zbog vrućice. Stoga sam se morao obratiti jednoj bolnici udaljenoj 300 kilometara, gdje sam ostao 20 dana i mo­rao se podvrgnuti svakojakim pregledima. Tada sam bio otpušten bez prava nalaza, ali s bolničkim izvještajem zbog kojega bi i atleta puknuo od zavisti: bio sam zdrav kao riba. Samo je jedna dodatna rečenica govorila kako nitko ne može sebi objasniti vrućicu i mrtvački blijedu boju lica.

Doista sam bio blijed poput lista papira. Tek što sam bio otpušten iz bolnice, gdje su se moje tegobe malo poboljšale, počela je veoma jaka kriza. Morao sam često povraćati i trpio od svega od čega može čovjek trpjeti. Osim toga sam se nalazio u području grada koje nisam poznavao. Ne znam kako sam onamo dospio. Noge su se same kretale, ruke i ostalo tijelo bili su neovisni o volji. Bio je to strašan osjećaj. Zapovijedao sam svojim udovima koji me više nisu slušali. Nikome ne želim takvo iskustvo. Kao da to sve ne bi bilo dovoljno, vratila se ona tama koja se ovaj put spustila kako na dušu tako i na tije­lo. Sve mi se činilo mračnim, kao noću, iako je bio bijeli dan. Muke su dosegle vrhunac. Vikao sam, valjao se po podu, kao da sam u sebi imao vatru i s krikom preklinjao Majku Božju: "Smiluj se... Majko, preklinjem te! Majko moja, milost za mene, jer ću umrijeti"! Boli nisu popuš­tale i muke su bile tako nepodnosive da sam izgubio i sposobnost orijentacije. Hodao sam teturajući uz neki zid i stigao do telefonske govornice. Uspio sam birati broj, dok mi je glava udarala o staklo i telefon. Jedina osoba koju sam poznavao doista je došla i odvela me natrag u Rim. Još prije nego što sam stigao onamo, shvatio sam da sam vidio pakao. Nisam bio tamo, nisam ga ni dodirnuo, vidio sam ga samo izdaleka. Ta je spoznaja promijenila moj život više od obraćanja u Međugorju. Još uvijek ni­sam vjerovao u izvanzemaljske sile i sve sam tumačio psihološkim uzrocima: nedostatna sposobnost prilagođavanja, autoritarni otac, traume iz djetinjstva, emocio­nalni slom i druge stvari koje su poput lijepog crteža mo­gle objasniti ono što se zbivalo. Pet godina bavio sam se psihologijom kao samouk i smislio shemu iz koje se mo­glo vidjeti od čega sam bolovao. Na Dan Bogorodice od dobra savjeta -vjerujem da sam molio za takav savjet-savjetovao mi je neki redovnik da telefonski razgovaram s karizmatičarom koji je bio pod strogim nadzorom bis­kupa. On mi je rekao: "Netko te je urekao da bi pomutio tvoj razum i tvoje srce. A prije osam mjeseci pojeo si ureknut plod". Morao sam se glasno nasmijati, jer nisam vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ali tada sam se zamislio i osjetio u sebi novu nadu. Već sam posve zaboravio taj osjećaj. Mislio sam na plod i vrijeme prije osam mjeseci. 'Da, tako je', rekao sam 'doista sam prije osam mjeseci pojeo takvo voće". I sjetio sam se da isprva nisam to vo­će želio pojesti, radi instinktivne odbojnosti prema osobi koja mi ga je ponudila. Sve se podudaralo, tako da sam poslušao i savjet i prihvatio lijek koji mije bio predložen, naime blagoslove.

Tražio sam egzorcista i -nakon što sam bio ismijavan i ponižavan od svećenika i biskupa i tako vidio nagrđeno lice Crkve za što su bili krivi njezini vlastiti pastiri- na­pokon našao patra Amortha. Dobro pamtim taj dan. Tada još nisam znao što znači osobit blagoslov; mislio sam na znak križa što ga svećenik načini na kraju mise. Sjeo sam, on je položio stolu na moja ramena, a ruku na moju glavu. Zatim je počeo latinski moliti, od čega nisam ništa razumio. Poslije nekog sam vremena osjetio svježe, go­tovo ledeno strujanje od glave čitavim tijelom. Prvi put poslije gotovo godinu dana nisam više imao vrućicu. Pater je dalje obavljao svoj posao i u meni je posve polako opet oživljavala nada, dan je opet bio svijetao i vedar, pjev ptica nije više bio nalik na graktanje vrana, a vanjski zvukovi nisu više bili tjeskobni, već su jednostavno bili zvukovi. Do tada sam zaista morao živjeti s vatom u uši­ma, jer bi me već i najmanji šumovi strašno uzrujali.

Pater Amorth me pozvao da opet dođem i već sam pri izlasku osjetio veliku želju da se smijem, da pjevam i da se šalim. "Kako lijepo", rekao sam, "da je prošlo". Uisti­nu je za sve što me snašlo bio kriv netko tko me mrzio. Nije moja poremećenost bila ta koja mi je nanijela čitavo to zlo. "Tako je", rekao sam sebi. Danas su prošle tri go­dine i posve polako, korak po korak, blagoslov po blago­slov, postao sam opet normalan i spoznao da čovjekova sreća dolazi od Boga, ne od naših osvajanja i uspjeha.

Zlo, takozvana nesreća, tuga, briga, drhtanje nogu, psihička iscrpljenost, nesanica, strah od shizofrenije i mnoge druge tegobe što sam ih pretrpio, nestale su po­slije jednog jednostavnog blagoslova. Posljednje tri godi­ne dobivam sve više dokaza koji mi pokazuju da đavao postoji, da djeluje, više nego što mislimo i da čini sve da ne bude otkriven. On želi da vjerujemo kako smo oboljeli od ovog ili onog, dok je zapravo uzrok svega zla on sam. Ali on drhti pred svećenikom koji drži u ruci posudicu s blagoslovljenom vodom. To je moje iskustvo koje sam želio zabilježiti, kako bih sve one koji će o tome čitati pozvao da promisle o tom vidu našega života koji sam ja na žalost dovoljno snažno doživio. Ali ipak sam sretan da mi je Bog darovao te velike kušnje, jer tek sad počinjem uživati plodove tolikih patnji.

Moja je duša sada čišća i vidim što prije nisam vidio. Prije svega sam manje sumnjičav i otvoreniji prema stvarnosti koja me okružuje. Već sam vjerovao da me Bog napustio, ali on me je zapravo obrađivao, kako bi me pripremao na susret s njim.

 

Ovim napisom želim obodriti i one koji su bolesni kao što sam bio ja, da ne izgube hrabrost, iako im se čini da su napušteni od Boga. Ali nije tako i za to postoje do­kazi. Samo se mora ustrajati, pa i godinama ako je po­trebno. Još bih želio upozoriti na to da su egzorcizmi to učinkovitiji što više to želi Bog. To ne ovisi ni o volji eg­zorcista ni o volji egzorcirane osobe. A učinkovitost ovisi po mome iskustvu mnogo više o želji egzorcirane osobe za obraćenjem nego o egzorcističkoj službi. Ispovijed i pričest vrijede kao jedan veliki egzorcizam. Pri osobitim sam ispovijedima -ako su bile dobre ispovijedi- odmah osjetio nestajanje gore navedenih mučenja; a pri pričes­tima novu milinu koju nisam smatrao mogućom.

Još prije mnogo godina, prije nego što su nastupile sve te muke, odlazio sam na ispovijed i pričest, ali budući da tada nisam trpio, nisam spoznao, ako tako smijem re­ći, zbog čega sam tako imun. Sada to znam i pozivam prije svega one ravnodušne i nemarne da vjeruju kako je Bog doista na vratima ispovjedaonice i u hostiji koju če­sto primamo veoma rastreseni.

K tomu pozivam skeptike da vjeruju, prije nego što im bude "netko" morao silom pomoći, kao što se meni dogodilo. Na kraju se obraćam jadnicima, jer upravo me­đu njima, opsjednutima i sotoni mrskima, služi se zao duh njihovim vlastitim znancima, kako bi ih ubio ili ug­njetavao. Ne gubite vjeru i nadu, ne predajte se zlim utje­cajima i podlim đavolskim obmanama.

Jer to je njegov pravi cilj. Njegov krajnji cilj nije iza­zivati muke i bolesti ili poticati zlo. On ne želi našu bol, već više: on iskušava našu dušu, sve dok ona ne kaže: "Dosta, pobijeđena sam; Bog zaboravlja svoju djecu ako dopušta takve muke; Bog me ne voli; đavao je nadmoć­niji od njega". To je prava pobjeda zla kome se moramo oduprijeti, čak i ako više nemamo vjere, jer je pomućuje bol. "Mi želimo željeti vjeru". Želimo željeti" Tu našu volju ne može napasti zao duh, ta volja pripada nama; ona ne pripada ni Bogu ni đavlu, jer Bog nam je dao vo­lju kad nas je stvorio. Dakle, moramo uvijek reći ne onom koji nas želi ugnjetavati i moramo vjerovati (poput sv. Pavla) da će u ime Isusa Krista svatko kleknuti, na nebu, na zemlji i pod zemljom.

To je naše spasenje. Ako čvrsto ne vjerujemo, tada može zlo koje nam je nametnuto urocima i sličnim, trajati godinama, bez izgleda u poboljšanje. Za one koji već se­be smatraju ludima i ne vide nikakve pomoći, mogu po­svjedočiti da to zlo poslije mnogih egzorcizama nestaje kao da nikada nije ni postojalo. Stoga se ne smijemo bo­jati, već moramo zahvaljivati Bogu za križ koji nam je nametnuo; jer poslije križa uvijek dolazi uskrsnuće, kao što poslije noći sviće dan. Sve je tako stvoreno. Bog ne laže i on nas je izabrao da pratimo Isusa u Getsemani, da mu pravimo društvo u njegovoj boli, da s njim uskrsnemo.

Ovo svjedočanstvo žrtvujem Majci Božjoj, kako bi ga ona učinila plodnim za dobrobit mojih supatnika. S lju­bavlju, praštanjem i blagoslovom odgovaram onima koji su mi kao đavolsko oruđe dali mučeništvo koje sam mo­rao trpjeti. Molim da im moje trpljenje donese svjetlo ko­je je i meni darovao naš čudesni Bog".

G.G.M.