Današnji sveti zaštitnik je veliki Don Ivan Bosco, osnivač salezijanaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u siromašnoj seljačkoj obitelji kao Giovanni Melchiorre Bosco u talijanskom selu Becchi, dijelu gradića Castelnuovo d’Asti (danas Castelnuovo Don Bosco, Pijemont), dvadesetak kilometara od Torina. U drugoj godini ostao je bez oca pa se zajedno s majkom od radnog djetinjstva bavio poljskim poslovima. Mali Giovanni je bio spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi. S 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Prevaljivao je svakodnevno 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, a u 13. godini počeo je raditi kao sluga kako bi zaradio za školovanje. Najradije je čuvao krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Do najbliže latinske škole morao je svakodnevno pješačiti 20 kilometara. Kao gimnazijalac u Chieri postizao je velike uspjehe, izvanredno upoznao latinske i talijanske klasike te naučio svirati mnoga glazbala. Osnovao je “klub veseljaka”, izvrsno pjevao, jahao, naučio hodati po užetu, sastavljao melodije i stihove, izučio nekoliko zanata (postolarski, stolarski, zlatarski, krojački), vještinu pravljenja pića, pralinea, sladoleda i mađioničarskih trikova, uvezivanja knjiga i izrade igračaka. Sva ta umijeća kasnije su mu pomogla u radu s mladima. Godine 1841. postao je svećenik. Djelovao je u Torinu, a svoju djelatnost usmjerio je na odgajanje i duhovnu skrb siromašne i napuštene djece i mladeži. Majstor preventivnog odgojnog i obrazovnog sustava, protivio se tjelesnom kažnjavanju i nastojao svoje štićenike udaljiti od okruženja koje ih je navodilo na krivi put. Pridavao je važnost usavršavanju i odgoju cijele osobe, njezinog duha i tijela. Zagovarao je često ispovijedanje i pričešćivanje. Njegova blagost i nesebična ljubav privukla je ubrzo mnoge besprizorne dječake, besposličare i uličare. Kod Don Bosca nikada nije bilo dosadno. On je znao sa svojim štićenicima pjevati, igrati se, učiti, moliti i odlaziti na izlete. Njegova vrata uvijek su im bila otvorena, srce još i više, a njegovo vrijeme uvijek im je bilo na raspolaganju. Osnovao je u Torinu 1859. Družbu salezijanaca, 1876. laički pokret, Salezijanske suradnike, a sa svetom Marijom Domenicom Mazzarello 1872. žensku granu svoje kongregacije, Kćeri Marijine. Družbu je nazvao prema svom duhovnom i pastoralnom uzoru, svetom Franji Saleškom. Cilj salezijanske družbe je odgoj djece i mladeži, rad u školama, izdavanje odgojnih i vjerskih knjiga te misijska djelatnost. Uživao je glas uzornog, modernog svećenika i apostola mladeži. Mnogo je učinio i kao posrednik pomirenja između Crkve i talijanske države. Preminuo je na današnji dan, 31. siječnja 1888, u Torinu.
Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1929, a svetim 1934. Zaštitnik je mladeži, dječaka, školske djece, studenata, šegrta, nakladnika, težaka, mađioničara i mnogih naselja, učilišta, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Podsused, Žepče). Salezijanska družba svetog Ivana Bosca s više od 17 tisuća članova danas je jedna od najbrojnijih i najvitalnijih redovničkih zajednica u Kristovoj Crkvi. Djeluju u 129 zemalja na svim kontinentima. Svoj rad u našim krajevima salezijanci su započeli 1913. u Rovinju, 1918. u Rijeci, a 1922. u Zagrebu. Danas članovi Hrvatske salezijanske provincije izuzetno uspješno djeluju u Zagrebu (Knežija, Podsused, Jarun, Rudeš, Srebrnjak), Rijeci (3 župe i klasična gimnazija), Belom Manastiru, Badljevini kod Pakraca, Donjoj Obriježi kod Pakraca, Siraču, Ivanovom Selu kod Grubišnog Polja, Krapinskim Toplicama, Zadru (Arbanasi), Splitu (Kman), Novoj Mokošici kod Dubrovnika i Žepču (gimnazija i tehničko-obrtnička škola) te u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj (Mittelbaden-Karslruhe, Saarbrücken, Nürnberg, Bamberg, Ingolstadt), Kosovu (Priština) i Ruandi (Kigali).
bglavac
irida
edin.kecanovic
