Današnji sveti zaštitnik je Anzelmo Canterburyjski (Anselmus Cantuarensis), benediktinac, crkveni naučitelj, prvi veliki originalni filozof srednjega vijeka, „otac skolastike“. Rodio se 1033. u talijanskom gradu Aosti (tada Burgundija). Njegova majka Ermenberga bila je u srodstvu sa savojskim grofovima, a otac Gundulf bio je rodom iz Lombardije. S 15 godina želio se posvetiti svećeničkom pozivu, ali otac je to spriječio. U rodnom gradu živio je do 1056. Nakon majčine smrti došao je u sukob s ocem, napustio dom i tri godine lutao po Francuskoj. U normandijskom gradu Becu (Le Bec-Hellouin, departman Eure) živio je tada kao prior benediktinske opatije glasoviti znanstvenik Lanfranc, koji je kasnije postao nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je Anzelma u Bec, a Lanfranc je odmah uočio izvanredne Anzelmove sposobnosti i podučavao ga s velikim uspjehom. Godine 1060. Anzelmo je postao benediktinac, tri godine kasnije samostanski prior, a 1078. opat u Becu. Naslijedio je Lanfranca 1093. kao nadbiskup Canterburyja (Kent, jugoistočna Engleska). Borio se za crkvena prava protiv engleskih kraljeva i zbog toga je dvaput bio prognan. Žestoko se protivio robovlasništvu.
Proslavljeni filozof i teolog, zauzimao se za razumsko shvaćanje vjere. Po njemu, razumijevanju nije svrha proizvesti vjeru, jer ona je već tu, nego je svrha vjere da dođe do punog razumijevanja same sebe kao čina i sadržaja: „Vjerujem da bih razumio“ („Credo, ut intelligam“). Dao je poznati ontologijski dokaz za Boga iz pojma o Bogu kao „Onome od čega se ništa veće ne da misliti“ ili „Bog je najsavršenije biće, dakle i postoji“. U filozofiji je raspravljao o ispravnom shvaćanju pojmova istine, pravednosti i slobode. Plodan pisac, napisao je niz filozofskih i teoloških djela, većinom u obliku dijaloga, od kojih su najvažnija „Razgovor sa samim sobom“, „Zašto je Bog postao čovjekom“, „O istini“, „O slobodi volje“ i „O padu đavla“. Njegova pisma (više od 400) odražavaju mnoge probleme njegova vremena. On je jedan od tvoraca žive srednjovjekovne proze, gdje ritam slijedi tijek misli. Po svjedočenju suvremenika „najljubazniji čovjek svoga vremena“, posljednje tri godine života proveo je u miru i spokoju. Preminuo je u Canterburyju na današnji dan, 21. travnja 1109. Svetim ga je 1492. proglasio papa Aleksandar VI, a naučiteljem crkve („Doctor magnificus“, „veličanstveni doktor“) 1720. papa Klement XI.
Preuzeto: http://www.zupajastrebarsko.hr/
bglavac
irida
edin.kecanovic
