Svete rane mogu se smatrati Božjim pečatom na najvruće želje Franjina srca. A te želje nekako najbolje izražava ona tipična Franjina molitva:«Gospodine! Neka mi se duša odaleči od svega što je pod nebom i neka me posve obuzme vatrena i slatka snaga tvoje ljubavi: da umrem od ljubavi ljubeći tebe koji si umro od ljubavi ljubeći mene.»
Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, a izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj se takvoj klisuri diže Kapela stigmata ili svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio rane Isusove.
La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski otac Franjo 1224. godine doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom. Tu je sv. Bonaventura – veliki mističar, i kao iskusnik i kao teoretičar – pisao 1259. godine svoje remek-djelce Itinerarium mentis ad Deum – Putovanje (uzdizanje) duše k Bogu. Stoga La Verna ostaje i kao ideal i kao putokaz vječnim izazovom svim franjevačkim dušama, željnima Boga. Ta se franjevačka mistika napaja osobito na izvorima mistike križa koju je zacrtao već sv. Pavao: «S Kristom sam raspet na križ: Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist.» (Gal 2, 19-20) Sv. Bonaventura to je sročio u poznatom aksiomu:
«Amantem redamere – Ljubitelju (Kristu) uzvratiti ljubavlju». Jedna naša pučka pjesma to izražava ovako: «Ljubavlju ljubav vratimo – Srca mu svog ne kratimo!»
La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213. godine. Sreli su se na jednoj viteškoj svečanosti. Tu se našao brat Franjo s bratom Leonom, «ovčicom Božjom», kako ga je volio zvati. Progovorio je mladim vitezovima na temu: Dobro koje tražim veliko je tako – Da za njega svaku bol ću podnijeti lako.
To se duboko dojmilo grofa Orlanda koji je poslije dugo razgovarao s bratom Franjom o spasu svoje duše. Za uzvrat mu je ponudio La Vernu koju mu je preporučio kao osobito prikladno mjesto tišine i molitve.
Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana sv. Mihaela Arkanđela (od 16. VIII. do 29. IX. 1224.). Sve nam to naširoko opisuju Cvjetići, Franjo je ovaj puta pošao s trojicom izabrane braće – Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: «Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred njim oplakivati svoje grijehe.« No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove.
Tajna Franje i tajna La Verne jest – Isus. Dosta budi spomenuti jedinstveni stavak Tome Čelanskoga: «Isusa je nosio u srcu… u ustima… u ušima… u rukama… u svim udovima tijela.» Nadasve ga je «posve zaokupljala poniznost što se objavila u Utjelovljenju, i ljubav što se očitovala u Muci». Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: «Gospodine… udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.»
Kolik je bio intenzitet, silina, te Franjine molitve, svjedoči i drugi stavak iz Cvjetića: «Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… odgovarao kao svome sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… razgovarao kao s prijateljem.« Braća su ga čula «kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… glasno oplakuje Isusovu muku kao da je gleda svojim očima… i kako moli ruku raširenih u obliku križa…»
U toj i takvoj, kroz mnoge dane, Franjinoj obuzetosti Kristom Gospodinom dogodio se onaj silni «požar ljubavi» u noći svetih rana: Pastiri su pomislili da se brdo zapalilo, a putnici su se u dalekoj dolini probudili i krenuli na put, misleći da je svanuo dan.
Sam ne znam odakle da sada prenesem «opis» stigmatizacije: iz Tome Čelanskoga ili sv. Bonaventure ili iz Cvjetića. Vrijedno je pažljivo pročitati sve te tekstove. Ali ne smijemo zaboraviti da taj izvanjski scenarij ili «opis» prvenstveno želi iskazati nutarnji Svečev doživljaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjega nebeskoga, uskrsnoga stanja – njegov raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Franji i u tijelu tragovi Isusovih rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila.
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar. Po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude. No u Franje, njegova se stigmatizacija uklapa u cjelinu njegova duhovnoga rasta, u onu sve djelotvorniju želju da cijelo svoje biće daruje Bogu i – radi Boga – braći ljudima. Stoga se svete rane mogu smatrati Božjim pečatom na najvruće želje Franjina srca. A te želje nekako najbolje izražava ona tipična Franjina molitva: «Gospodine! Neka mi se duša odaleči od svega što je pod nebom i neka me posve obuzme vatrena i slatka snaga tvoje ljubavi: da umrem od ljubavi ljubeći tebe koji si umro od ljubavi ljubeći mene.»
Ta je ljubav – Kristova i Franjina – posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još diše i odiše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Jörgensen u svom Hodočašću franjevačkom Italijom: «La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinu tijelu. Ali, mogla bi se također i Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu.«
fra Bonaventura Duda
bglavac
edin.kecanovic
