PROČITANO

2046

PUTA

Svetac dana - Krštenje Gospodinovo (Vodokršta)

Vezani članci

Sveti Matej piše: „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega“ (Mt 3, 16).

Krštenje Gospodinovo

Krštenje Gospodinovo slavi se u prvu nedjelju nakon 6. siječnja. O tom velikom događaju izvještavaju svi evanđelisti, a prema njima sveti Ivan Krstitelj krstio je Isusa na rijeci Jordanu. Kada je Isus izašao iz vode, molio se, ugledao otvorena nebesa i Duha Svetoga poput goluba gdje silazi na njega, a glas se zaorio s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! Vrhunac Isusovog skrovitog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Tada je započeo njegov javni život. Isus se nije trebao krstiti zbog toga da mu se oprosti istočni grijeh jer je kao čovjek od začeća bio pun Duha Svetoga. Božanska osoba je oduvijek, od vječnosti, jedno s Ocem i Duhom Svetim, ali uranjanjem u vodu kod krštenja na Jordanu, on se solidarizira s grešnicima i simbolizira nastajanje nečeg novog što prije nije postojalo.
Tim činom Isus naviješta da će zbog grešnika ići do kraja, da će umrijeti za njih.

Sveti Ivan evanđelist odmah na početku svoga Evanđelja nakon svečanog i dogmatski dubokog „Proslova“ opisujući svjedočanstvo Ivana Krstitelja za Isusa govori: „Ivan je svjedočio još: Vidio sam Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na njemu. Ja ga nisam poznavao. Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom reče: Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja to vidjeh i svjedočim da je on Sin Božji“ (1, 32-34). Isus se krstio na početku svoga javnog života, njegov nastup potvrđuje sam nebeski Otac, ali se uz njega javlja i Duh Sveti. Sveti Matej piše: „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega“ (Mt 3, 16). Tako Isus započinje ostvarivanje svoga spasiteljskoga djela u sili Duha Svetoga. Tu stvarnost opisao je i majstor pera sveti Luka: „Za krštavanja svega naroda bi kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku poput goluba“ (3, 21-22). Silaženje Duha Svetoga nad Isusa označava silu koja silazi na njega i koja ga ispunjava, dajući tako čitavom njegovom djelu odmah od početka proročki, milosni značaj prvoga reda. Isusovo djelo po Duhu Svetomu označeno je kao božansko i stvaralačko jer će po njemu svaktko tko ga prihvati postati novo stvorenje. Sva 4 evanđelista spominju da se Duh Sveti pojavio nad Isusom u obliku goluba, dakle, nečega tjelesnoga, našim očima zamjetljivoga. Bog se, dakle, ne očituje samo u apstraktnom mišljenju, već dopušta da ga osjetimo i doživimo i u slikama, znakovima, usporedbama. Na taj način izlazi nam ususret i prilagođuje se svom duhovno-tjelesnom stvorenju.

Slika: Krštenje Isusovo

Slika: Krštenje Gospodinovo

Svetac dana - Sveti Arkadije

Sveti Arkadije

Današnji sveti zaštitnik je Arkadije, mučenik iz Mauretanije. Uspomena na njega živi u Crkvi zahvaljujući zapisanoj propovijedi svetoga Zenona, veronskoga biskupa iz IV. stoljeća. Arkadije je živio u III. stoljeću za vladavine rimskog cara Valerijana, žestokog progonitelja kršćana. Bio je jedan od najuglednijih građana Cezareje u Mauretaniji (danas Cherchell u Alžiru) i prikriveni kršćanin. Kad je Valerijan godine 253. počeo progoniti kršćane, Arkadije se povukao u samoću kako ne bi morao častiti poganske bogove i kako bi se kao pustinjak molitvom i pokorom pripremio za možebitno mučeništvo. Svoje imanje povjerio je na upravljanje jednom povjerljivom rođaku. Kad su vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtvovanja bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na obred žrtvovanja. Nisu ga pronašli pa su umjesto njega uhitili upravitelja njegovih dobara. Arkadije se odmah vratio iz svog pustinjačkog prebivališta i prijavio se sucu kako njegov rođak ne bi morao trpjeti umjesto njega.
Suca je zadivila njegova plemenitost pa mu je ponudio da žrtvuje bogovima, a on će mu oprostiti bijeg. Arkadije mu je hrabro odgovorio: "Zar misliš da će se Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti i počiniti idolopoklonstvo?" Sudac se na to razgnjevio i zapovijedio krvnicima da Arkadiju za odmazdu odsijecaju ud za udom. Na kraju su mu ostali samo trup i glava. Arkadije je trpio strašne muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. Krvnici su čuli kako govori: „Sretni udovi, sada ste mi tek postali dragi jer ste Bogu prineseni za žrtvu i doista pripadate njemu!“ Posljednjim silama obratio se sakupljenom narodu: "Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!" Nakon tih riječi sveti i neustrašivi mučenik je preminuo. Dogodilo se to oko godine 302. Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva tri stoljeća svoje povijesti, bila su za nju izvorom velikoga blagoslova. Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani, broj vjernika je neprestano rastao, a Crkva je te svete mučenike odmah počela štovati, svjesna božanskoga podrijetla njihove i svoje vjere.