SUPTILNA FIZIOLOGIJA

Suptilna anatomija i suptilna fiziologija su sva pozitivna znanja i metode istraživanja čiji je predmet ljudski organizam (živi ili općenito). One se bave ustrojstvom i odnosima, organima i funkcijama što ljudsko tijelo čine poprištem tokova suptilnih energija i koje su analogne kozmosu.

SUPTILNA ANATOMIJA izučava: srebrnu vrpcu, auru, kanale, tokove, suptilna tijela ili vozila, treće oko, broj unutrašnjih organa ili otvora ljudskog tijela itd.

SUPTILNA FIZIOLOGIJA se bavi: slušanjem mističnih zvukova, mističnom toplinom, učincima yoge, homeopatijom i sl.
Suptilna anatomija i fiziologija naročito su razvijene u:

- Hinduizmu (V. cakra, Hinduizam, Yoga), Budizmu i Lamaizmu;

Kini (v. akupunktura, cinober, Taoizam);

Rozikrucijanstvu, Okultizmu, Teozofizmu, Antropo-zofizmu (R. Steiner, Okultna fiziologija).

Šijitstvu (cf. H. Corbin, E.I.l), naročito Semmani (t 1336. g).

　

R. objektivna (znanstvena) istraživanja inicijarijskih, mističnih i metapsihičkih pojava, npr: Thćrese Brosse, „Documents recueillis aux Indes sur les 'Yoguis'par l'en-registrement sumultanć du pouls, de la respiration et de l'ćlectrocardiogramme", Presse Medicale, 1936, XXIV, br. 83.

v. akupunktura, astralan, aura, cakra, kaducej, kanal, kozmički tokovi, mikrokozmos, suptilno središte, suptilno tijelo, vozilo.

B. Anatomie rosicrucienne, izd. Rosicruciennes (A.M.O.R.C); R. Steiner, Physiologie occulte, Editions anthroposophiqucs romandes; Zhao Bichen, Alaiimie et physiologie taoiste, prij. s kineskog, izd. Les deux ocćans, 204 str; Eva Ruchpaul, Hatha-yoga bien temptrie, prij. P.U.F, 1978, 390. str.

SUPTILNO SREDIŠTE

Točka ih predio vegetalnog, animalnog ili nominalnog tijela većim dijelom ih posve nedostupan objektivnim metodama spoznaje, mjesto gdje nastaju ih se sabiru energije suprafizičkog reda.

Npr: cakre (u indijskoj misli) meridijani i točke (u akupunkturi), solarni pleksus i endokrine žlijezde (u Rozikru-cijanaca).

v. akupunktura, astralan, aura, cakra, cinober, eteričan, suptilna anatomija, suptilno tijelo.

SUPTILNO TIJELO

Suptilno tijelo. Sva svojstva i vidovi živog bića što izmiču ispitivanju znanstvene, osjetilne ih materijalističke prirode.

Suptilna tijela. Ovojnice živog bića, imanentne biću, ah transcendentne u odnosu na fizičko tijelo. Okultizam, a naročito Teozofizam, razradio je sustav suptilnih tijela čovjeka čiji je preteča Aristotel. (V. duša 3)

v. astralan, dvojnik, eteričan, suptilna anatomija, suptilna fiziologija, tijelo, vozilo.

B. Annie Besant, L'homme et ses corps (1896), izd. Advar, prij, 1970,. 155 str. (teozofska studija); (ikonografija) D. V. Tansley, Lecorps subtil, izd. Seuil, bibl. Albums, prij. s engl, 1977.I

　

	KONKORDANCIJA	KORESPONDENCIJA	STRUKTURA
	Indija	Kabala	planete	planovi	stupanj	funkcija
fizičko tijelo	slhulašarira	««/	Su ni ii	mineralni	anorganski	materija
eterično tijelo	jtva, pr,ina	nefesh hahayyah	Sunce	vegetalni	biljka	život
asdtralno tijelo	lingašarim	nefesh	Mjesec	animalni	životinja	svijet
duhovno tijelo	kamartipa	ru'ah	Zemlja	nominalni	čovjek	pamćenje
kauzalno tijelo	manas	nesnamah	Jupiter	astralni	mudrac	mišljenje
buddhinsko tijelo	bodhi	hayyah	Venera	eterični	posvećenik	kontemplacija
atmičko tijelo	utman	yehidah	Vulkan	fizički	bog	identifikacija

Teozofski sustav suptilnih tijela

SVE

Cjelina dijelova onoga što se može predočiti kao nedjeljivi i jedinstveni organizam. Sve, ovisno o filozofijskom sustavu, je kozmos, Priroda, Univerzum, Bitak.

Počevši s Platonom (Parmenid, 145, 153, 157), a naročito u stoika (Diogen Laertije, VII), razlikuje se:

Malo Sve: ustrojstvo osjetilnih bića (Platon), svijet kao sklop bića povezanih simpatijom (Posejdonije), Pleroma (gnostici);

Veliko Sve: mnoštveni totalitet (Platon), univerzum u kojem je sadržan konačni svijet i beskonačna praznina (Stoi-

ci), cjelina Deitet-Krist-Stvoreni svijet (Gnostici).

„Jedno je Sve, po njemu je Sve, za njega je Sve, u njemu je

Sve. Zemlja [Uroboros] je jedno; ona ima dva simbola." (Zo-sim iz Panopolisa, III. str. Kleopatrina Hrizopeja: M. Berthe-lot, Izvori alkemije, 1885, str. 61, str. lu izd. 1938.).

V. Jedno, kozmologija, makrokozmos, panteizam, Pleroma, priroda.

B. J. Moreau, L'idie d'univers dans la pensie antique, Torino, 1953.