Drveće i šume su tijekom povijesti bile izvori inspiracije za priče, legende, mitove i običaje koji su se prenosili tijekom generacija. Iščitavanjem mnogih, uviđamo kako se tim putem ujedno prenosilo intuitivno znanje o prirodi i stvarnosti prirode oko čovjeka, kako su u njima vidljivi načini koji bi se danas mogli prepoznati kao načini očuvanja prirode ili pojedine biljne vrste.

No, tu se mogu iščitati i tragovi praznovjera i strahova ondašnjih ljudi. Iz priča je također vidljiva i nedjeljiva povezanost stabla i šuma sa samim korjenima života, te kako se stablo povezivalo sa znanjem i spoznajom, koje se proglašavalo zapravo, zabranjenim. Jedna od najpoznatijih priča je priča o Edenskom vrtu u kojoj se govori o drvu života i spoznaje. Stablo kao kuća duha Znamo da drveće i šume nisu samo sklop fizičko-kemijskih čestica i atoma, već da imaju svoju vitalno-energijsku strukturu. Geomantija, prihvaćena kao ekološka discpilina, sustavno se bavi time, a ujedno joj je svrha cjelovit pristup prostoru. Ovo je jedna od holističkih disciplina koja ulazi u prostor koji se može nazvati i fizika duha, koja promatra život, pa tako i šume uvažavajući i taj aspekt.

Kako je današnje društvo posljednje stoljeće i pol tražilo oslonac za svoja znanja u znanosti, a znanost tek odnedavno dopušta ozbiljnija promišljanja i istraživanja o duhu i duševnosti i unutar svoje domene, ova znanja su dugo vremena bila prekrivena velom tajne.

Upravo je iz tog razloga u očuvanju znanja o nefizičkim dijelovima stabla i šume veliku ulogu imala religija, te vjerovanja starih i suvremenih naroda. Život u šumi i šumskom okruženju učinio je da biljni svijet, posebno drveće, dobije značajno mjesto u religijama gotovo svih europskih naroda.Drveće je bilo predmet različitih vjerovanja koja su prenošena s predaka i pretkinja na potomke, ponajviše kroz običaje. Na drvo se pritom gleda kao na objekt koji ima dušu ili kao objekt u kome je neka duša nastanjena. Život u šumi i šumskom okruženju učinio je da biljni svijet, posebno drveće, dobije značajno mjesto u religijama gotovo svih europskih naroda. Pojmovi poput svetosti, božanstva, koja se pronalaze u pripovjetkama, pjesmama, toponimima i imenima manastira, možda nastalim na mjestima starih gajeva uz koje su se vezivala posebna svojstva, uz pojedina stabla, te mjesta u šumi, ukazuju na povezivanje svijeta duha – duhovnosti, duše sa njima.

Pritom su vidljivi i oblici zaštite šume koje bi se mogli shvatiti i kao prvi ekološki propisi, jer se takozvano sveto drvo nije smjelo sjeći, sa njega se nisu kidale grane, niti su se koristili njegovi plodovi. Ovo vjerovanje se ponegdje zadržalo do danas.

Specifičnosti svake od religija, kao i kulture, koja je prenosila znanje, vidljivi su i u njihovoj interpretaciji duhovne razine prirode, šume i stabala. Za neke od njih drvo je stan božanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram, a njegova ljekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi.
U pojedinim religijama zemljoradnika i stočara, duh drveta se zamišlja kao biće koje utječe na plodnost usjeva i stoke. Njihovo viđenje je također bilo utjecano njihovom ovisnošću o prirodnim uvjetima (vremenske nepogode, suše, tuča, zima) koji su danas puno više kontrolirani umjetnim putem, pa je i mišljenje o ovisnosti našeg života o divljoj prirodi promijenjeno.

Ideja da drvo nije tijelo duha drveta već samo njegov stan koji može napustiti kada hoće, predstavlja važan napredak u vjerskoj misli današnjih većinskih zapadnih religija. Pravoslavna crkva se sa kultom drveta brzo izmirila i prihvatila ga, pa u mnogim obredima sudjeluju i sami svećenici.

Zanimljiva je i priča o crkvici na Korčuli koja potvrđuje spoznaje do kojih su došli etnolozi, a koje govore o povezanosti antičke mitologije i kršćanske religije. Naime, mjesta izložena udaru groma, posvećivana su gromovniku Zeusu i njegovom slavenskom pandanu Perunu. Njih nasljeđuje kršćanski sv. Juraj čije se crkve grade na uzvisinama u koje udara grom i gdje rastu hrastovi i česvine kao sveta stabla. Sudbina u rukama stabla Danas sve više ljudi osjeća, zna i teži preuzimanju odgovornosti za svoj život u svoje ruke, u kojemu sam čovjek ima moć njegove pozitivne promjene, a što su stari narodi, pa tako i Hrvati, prepuštali izvanjskim silama. To se vidi iz njihove podjele stabla na sretna i nesretna. Ovo je uvjerenje u nešto blažem obliku, sačuvano u narodnoj mitologiji do današnjih dana. Podjela je ukazivala i na neka stvarna potencijalna svojstva i specifičnosti pojedinog stabla, te upozorenja. Prema pučkom je vjerovanju postojala podjela drveća i bilja na one u kojima se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom.

Staroslavenski narodi, također i grčki, rimljanski i skandinavski narodi, povezivali su stablo hrasta s jednim od njihovih najviših božanstva. Kod starohrvatskog naroda to je bio bog Perun, gromovnik, pa ne čudi da grom prema predaji najčešće udara baš u hrast. Za orah je, vladalo vjerovanje da je preko svojih dugačkih korijena povezan s podzemnim, demonskim svijetom. Do današnjih dana postoji mišljenje da će se čovjek koji zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha, probuditi bolestan, a možda se više, uopće, neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osvježenja u vrućim ljetnim mjesecima, ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha. Vjerovali su, da gromovi najradije udaraju u drveće s hrapavom korom. Na „popisu“ ostalih stabala u koje udara grom našle su se trešnja, smreka, kruška, ariš, oskoruša, orah, bor, jela, jasika, kesten... Stablima koja donose nesreću, osim oraha, još su smatrani bazga i jasika. Prema narodnoj mitologiji sam Bog je prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je, kao što je poznato iz biblijske priče, Krista odala Židovima. Tradicionalna kršćanska religija i danas prenosi priču o proklinjanju stabla smokve. Mjesta izložena udaru groma, posvećivana su gromovniku Zeusu i njegovom slavenskom pandanu Perunu, a njih nasljeđuje kršćanski sv. Juraj čije se crkve grade na uzvisinama u koje udara grom i gdje rastu hrastovi i česvine kao sveta stabla. Upravo kao što se određenih vrsta „nesretnog“ drveća trebalo kloniti jer su štetila zdravlju, tako je pojedino drveće bilo od pomoći u očuvanju zdravlja i zaštiti od bolesti, pa im je to davalo pridjev „sretnim“. Kako bi se narodi štitili od epidemija, koje su u prošlosti zbog nedovoljne higijene i znanja bile česte, poduzimane su različite radnje u kojima je drvo, prvenstveno glog, o kome će još biti riječi, imalo značajnu ulogu. «Sretnim» su stabla, pored hrasta u nekih naroda, još smatrani vrba i bor.

U predajama i napucima krila su se i upozorenja od stvarnih opasnosti, jer uistinu se za vrijeme oluja s grmljavinom treba kloniti stabala kao potencijalnih provodnika struje. Danas je poznato da orah ispušta tvar zbog koje ispod njegove krošnje ne uspijeva drugo bilje, te se i zbog toga ne preporuča niti sadnja oraha blizu kuće. Prema predaji ukoliko je u zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suh i nejestiv (pišljiv), to je značilo samo jedno - da su u krošnji tog stabla obitavale vještice i takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili čak posjeći. Uz mnoga uvjerenja o bolestima u starih naroda, pa tako i stabala, bilo je povezano prisustvo vještice. To je bilo vrijeme kada se arhetip žene isjeliteljice već počeo izvrtati u nešto negativno, štetno po okoliš. Znanost je ovdje pomogla u otkrivanju fizičkih uzroka bolesti, te razotkrila ovo lažno uvjerenje koje je donijelo kršćanstvo srednjega vijeka.

Uz neka stabla su se povezala i otrovna uvjerenja pojedinih kultura, a neke vrste stabala doslovno su demonizirane. Poznata je priča o dudu (murvi), drvetu koje se također smatralo nesretnim, a time i nepoželjnim u blizini kuća. Prema narodnoj predaji: «ako njeno korijenje dopre do kućnih temelja da će iz te kuće izumrijeti muška loza.» Praznovjerje je bilo toliko jako, da bi ljudi, ukoliko bi u jednoj kući zaredalo umiranje muških osoba, posjekli stabla murvi u blizini svoje kuće. Osjećajna razina prirode – od opasnih sila do ljekovite prirode Kod starih europskih naroda (Kelta, Germana, Grka, Rimljana, Gala, Nordijaca, Slavena) šume se ne zamišljaju samo kao stanište demona ili bogova drveća, već i kao obitavalište i svojina mnogo moćnijih božanstava, koja nose više različitih funkcija. Šume i pojedine vrste drveća postaju njihova svetilišta. Poznata su saznanja o druidima, svećenicama i svećenicima, znanstvenicima i znanstvenicama, pjesnicima i pjesnicama toga doba, onima koje su brinule, te čuvale šume. Ovi keltski svećenici i svećenice bili su u to vrijeme centri znanja za svoje narode, te su imali važnu društvenu ulogu. U nekom pogledu bili su svojevrsna intelektualna elita toga vremena. Prepoznavanje osjećajne razine šume, potencijalno ljekovitih svojstava i dijelova šume, pojedinih mjesta u krajoliku, a kojima se danas bave škole cjelovitog pristupa prostoru, mjesta osobite vibracije, koja se danas pronalaze uz pomoć viska ili senzibilizacijom putem ljudskog tijela, mogu se naslutiti i u narodnoj predaji Južnih Slavena. Vidljiva su i dva različita tumačenja i interpretacije. Opasne sile Dolaskom na Balkanski poluotok, stari su Slaveni donijeli i svoje razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća. Narod je smatrao sjenovitim prije svega ono drveće koje se izdvajalo svojim izgledom, veličinom ili položajem. U vjerovanjima seljaka takvo drvo nije bilo samo sjedište neke duše, već i mjesto oko koga se okupljaju natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile i zato je nazivano vilinskim, bilo je zaštićeno, te proglašeno tabuom. Jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sječenje stabla i kresanje grana. Po narodnom vjerovanju, to drveće bilo je prožeto nekom opasnom silom. Zbog toga je ponašanje ljudi prema njemu bilo regulirano odgovarajućim propisima.

Zova - bazga je smatrana opasnom, sjenovitim drvom i, prema vjerovanju, tko je ošteti ili posiječe, stići će ga neizbježna kazna u vidu oduzetosti ili čak smrti... Već sama blizina nekog sjenovitog ili vilinskog drveta ispunjavala je seljački puk strahom. Mnogi su izbjegavali živjeti u njegovoj sjenci. Čak se i privremeni boravak pod takvim stablom smatrao opasnim, te se prilikom zidanja kuće o tome također vodilo računa.

Sličan je bio odnos i prema drveću koje je posađeno i raslo na grobljima. Ono je također bilo „pod zaštitom“. Takvo je drveće je smatrano sjenovitim, jer se vjerovalo da u njemu stanuju duše umrlih koji su tu pokopani. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti mir pokojnica i pokojnika i izložiti se njihovoj osveti. Danas pronalazimo uz groblja i kršćanske crkvice stabla i drvorede čempresa, koji svojim dugim vijekom i trajnim zelenilom predstavljaju stablo života, a kao zimzelena stabla - vječni život. Ta vjerovanja pridaju natprirodnim silama svojstvo zbog kojih je hrast sveto stablo, orah baksuzno drvo, lijeska pak pogodno sredstvo za zaštitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira i vampirica Bića koja nastanjuju drveće, nisu zamišljana kao zla i nenaklonjena ljudima. Ona su jednostavno bila opasna. Mogla su nanijeti zlo čovjeku, ali isto tako, i pomoći mu u nekoj nevolji, te su o tome rado pričane priče.

Seljački puk je, naročito noću, izbjegavao blizinu vilinskog drveta. Prema predaji, da bi neko drvo postalo sjedište ili stjecište natprirodnih sila, nije bilo neophodno da se izdvaja nekom svojom izuzetnom osobinom. Dovoljno je bilo da pripada određenoj vrsti. Ta vjerovanja pridaju natprirodnim silama svojstvo zbog kojih je hrast sveto stablo, orah baksuzno drvo, lijeska pak pogodno sredstvo za zaštitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira i vampirica. Zanimljivo je shvaćanje da drvo može biti opasno i onda kada je posječeno. Uvijek je postojala mogućnost da je to drvo sjenovito ili vilinsko. U njemu ili oko njega mogli su, kao i ranije, dok je raslo u šumi, boraviti duhovi i demoni. Neke zabrane i upozorenja i ovdje podsjećaju na vid „ekološke zaštite“ određenih mjesta, područja u to vrijeme.

Poznate su priče o demonizaciji vila dolaskom kršćanstva i tragovima „vilinskih kopita“, čiji je cilj bio unakaziti sliku vile. No danas pronalazimo u pojedinoj literaturi, osobito bajkama poput one o Kneji, skladno ispreplitanje priča o vilama i kršćanskih običaja.

Osjećajna razina stabla, u geomantijskoj teoriji nazvana – elemental, može ostaviti trag traume u prostoru nakon sječe, ukoliko se stablo za to ne pripremi. U prostoru ostane negativna vibracija koja može štetiti čovjeku. Neuk narod je te vibracije prepoznavao kao nešto negativno u prostoru, a imenovaoih jednostavo: demonima, đavolima ili zlim, nepoznatim silama. Ljekovita priroda Naziranje intuitivnog znanja o ljekovitim energijama stabala i pojedinih krajolika je i u vjerovanjima nekih naroda da je noćenje pod osobitim drvetom (posebno pod jasenom ili glogom) ljekovito. Pod vilinsko drvo često su preko noći ostavljane bolesnice ili ranjenici. Vjerovalo se da će vile koje se tu okupljaju preko noći, izliječiti bolesne. U nekim krajevima su tuberkulozni bolesnici odlazili pod lipu rano izjutra tokom četrdeset dana, vjerujući da ce se tako izliječiti.

Vjerovanja koja se poklapaju s tim su ona koja pak govore o hrastu kao iznimno sretnom drvu, te da su se upravo u njegovoj krošnji povremeno skupljale dobre vile. Smatrano je da su dijelovi određenih vrsta drveća mogla imati tzv. magijska svojstva. Jedno od takvih vjerovanja kazivalo da je opasivanje (omatanje) neke osobe s končastim vlatima-likom od stabla lipe, namjera upropaštavanja osobe. Ukrajinska, poljska i češka plemena su vjerovala da se lipovom likom ili uzdom načinjenom od like može najuspješnije uhvatit vampir, vodeni čovjek, kao i drugi zli demoni. Neki izvori spominju umetanje grančica lipe u krov u svrhu zaštite od groma i požara. Vjerovalo se da lipa čuva od zla i uroka.

Zanimljivo je pogledati poklapanje vjerovanja u magijska zaštitna svojstva nekih vrsta stabala, te njihova korištenja u ljekovite svrhe. Tisovina se nosila u obliku amajlije, a do danas se zadržalo nošenje križića od tisovine. Među najmoćnije ubrajaju se već spomenuti glog, lijeska, tisa, drijen, nošeni kao amajlije. Glog je poznat kao najveći zaštitnik od svih demonskih bića.

Drvo je dosta često korišteno u ljekovite svrhe. Vjerovalo se da je potrebno umilostiviti duhove ili demonska bića koja u drveću borave kako bi izliječili bolesne. Pri tom su korišteni različiti magijski postupci. Predavanjem žrtve drvetu želio se duh drveta umilostiviti, ali u isto vrijeme vratiti, odnosno predati bolest drvetu, na primjer glogu, držeći ga na onom mjestu gdje ga boli. Glog, je pritom smatran jakim zaštitnikom zdravlja, korišten je u liječenju mnogih bolesti, kako predaja kaže, od njega se plaše svi demoni, a posebno demoni bolesti. Koristio se i pri liječenju padavice. Lijeska je smatrana drvetom mudrosti. ''Kad neko nije pri zdravoj pameti, vodili su ga tri puta oko lijeske, ne bi li sastavio'', kaže predaja. Jabuka je u našem narodu smatrana veoma ljekovitom, a i danas se donosi bolesnima prilikom posjeta. Svoje mjesto u liječenju imala je i kruška.

Pored magijskih radnji u kojima je drveće zbog svojih moći korišteno u liječenju, u narodu su dijelovi različitog drveća korišteni zajedno sa drugim sastojcima u vidu čajeva, obloga i melema. Na primjer, od borove kore spravljan je melem za svakojake rane, bukovo lišće bilo je lijek za oči, iskuhana javorova kora pila se kao lijek zubobolji. Na isti se način koristila za četrdesetodnevnu terapiju u liječenju groznice. Suvremeni odnos prema korisnosti drveća U naše vrijeme se farmaceutska industrija sve više koristi biljnim sastojcima u proizvodnji, jer lijekovi koji sadrže isključivo kemijske elemente i sastojke, imaju sve više štetnih nuspojava, a mnogi i izazivaju druge bolesti.
Danas je poznato da je bilje i drveće dobar čistač negativnih zračenja u prostoru, u nekim granama alternativne, no i „main stream“ medicini, poznato kako pogled na zelenilo i boravak u okruženju stabala, ublažava stres i pomaže u oporavku bolesti. O tome svjedoče i liječilišni perivoji, koji su do prije stotinjak godina ciljano projektirani uz bolnice, toplice i liječilišta. Također, promjenom svjetonazora u kojem se na bolest gleda kao početak izlječenja ili simptom koji nas vodi do dubljeg uzroka, čemu osobito poučava psihosomatika, demonu zvanom bolest je izmijenjena „sudbina“.

Društva u kojem se intuitivna i znanstvena znanja jednako vrednuju, ne isključuju jedna drugu, već su posegnula za znanjima starih naroda o šumama i bilju, te pokušavaju unijeti u suvremenu svakodnevicu. Isprepletenost stabala, bilja, njihovih cvjetova, njihova ljepota i životnost prati nas i dalje u običajima poput Ivanja, utkana u cvjetne vijence smilja koje prave žene na Krku, prati planinare i planinarke do vrha planine u vidu neke stare otpale grane koja postaje planinarski štap-potporanj. Stabla danas prenose poruku mira kao u projektima „Sadnice mira“ ili na neki drugi način obilježavaju prijateljstvo stabla i čovjeka. Drveće je , smatra se, ovisno o pojedinoj kulturi, imalo značenje koju je ta kultura upisala, pritom je lipa u starih Slavena bila simbol prijateljstva i nježne odanosti, također, simbol žene, u grčkoj mitologiji je pak znak nježne vjernosti ili je to možda poruka koju nam lipa uvijek poručuje no tek neki ljudi i tek neke kulture ih znaju iščitati, te ih prenose drugim kulturama. Napisala Marina Butorac, autorica je diplomirana inženjerka uređenja krajobraza. O sličnim temama i geomantiji objavljuje na vilenice.blog.hr