Je li sreća precijenjena?
 


Što je sreća ? To je pitanje koje me nije mučilo dugo vremena, većinom zato jer nisam znao kako bih na njega odgovorio. I nisam jedini.

Tijekom godina života susretao sam različite vrste ljudi: bogate i siromašne, moćne i prosječne. I u očima svih koje sam susretao na putu – pritom uključujem i mudre ljude i one koji se prema tome kako im je život izgledao, nisu imali na što žaliti – nešto je nedostajalo.

Neki ljudi čine se sretnima. Oni jednostavno ne razmišljaju o tome. Drugi kuju planove: “Imati ću muža, dom, dvoje djece i kuću na moru.” Dok ih to, s jedne strane zabavlja, s druge su poput bikova koji traže izazivače s crvenim krpama. Oni ne razmišljaju, samo se kreću naprijed. S vremenom im uspijeva priušiti si auto, ponekad čak i Ferrari, i uvjereni su da smisao života leži upravo u tome tako da nikad ne pitaju pitanje. Ipak, njihove oči odaju tugu koje su nesvjesni.

Ipak, ne mogu reći jesu li baš svi ljudi nesretni, to ne znam. Znam da su ljudi uvijek zaposleni – radeći prekovremeno, brinući se o djeci, supruzima, karijeri, fakultetskoj diplomi, o tome što sve sutra treba napraviti, što treba kupiti, što je ono što treba urediti kako se ne bi osjećali inferiornima, i tako dalje. No, ipak, malo je ljudi koji su mi doslovno rekli: “Ja sam nesretan”. Većina ih kaže. “Dobro sam, uspio/uspjela sam nabaviti sve što sam ikad želio/la.”

Onda ih ja pitam: “Što vas čini sretnima?”

Oni na to odgovore:”Pa imam sve što čovjek može poželjeti – obitelj, dom, posao, zdrav/a sam.”

Na to ih pitam: “Jeste li se ikad zaustavili i razmislili je li to sve što postoji u životu?”


Oni na to odgovaraju: “Da, to je sve što postoji.”

Ja ne odustajem – “Dakle, smisao života je posao, obitelj, djeca koja odrastu i napuste vas, žena ili muž koji će često postati više prijateljem nego pravim ljubavnikom. A jednog ćete dana morati otići i u mirovinu. Što kada se sve to dogodi?”

Oni odgovore…oni ne odgovore, jer odgovora nema. Mijenjaju temu. Ali osjećam da uvijek postoji još nešto neizrečeno – vlasnik poduzeća koji još uvijek nije uspio naći svoj posao iz snova, domaćica koja želi više novca ili autonomije, osoba koja je upravo diplomirala a sad se pita je li ona odabrala svoju karijeru ili ju je odabrao netko drugi, zubar koji je htio biti pjevač, pjevač koji je htio biti političar, političar koji je htio biti pisac i pisac koji je htio biti poljoprivrednik.

Čak i u ovoj ulici u kojoj trenutno sjedim i pišem dok gledam ljude kako prolaze, čak i ovdje svi imaju slične osjećaje, siguran sam. Ova elegantna dama koja je upravo prošla vjerojatno provodi svoje dane pokušavajući zaustaviti vrijeme, pokušava kontrolirati težinu koju joj pokazuje vaga, jer misli da o tome ovisi hoće li je netko voljeti. S druge strane ulice vidim par sa djecom. Oni uživaju u trenucima intenzivne sreće kada izađu sa svojom djecom, ali istovremeno, njihova je podsvijest zaposlena razmišljanjem o poslu kojeg bi mogli ili ne bi mogli dobiti, o nedaćama koje bi ih mogle snaći, o tome kako ih prevazići, o tome kako se zaštiti od svijeta.

Listam časopise pune poznatih ljudi – svi se smiješe, svi su sretni. No s obzirom na to da sam dobro upoznat sa tim segmentom društva, dobro znam da je to daleko od stvarnosti. Svi se smiješe i uživaju onog trenutka kad ih netko fotografira, ali noću, ili ujutro, priča je drukčija.

“Što da napravim kako bih se i dalje pojavljivao/la u časopisima?”

“Kako da prikrijem da nemam dovoljno novaca da si priuštim sav taj luksuz?”

“Što da napravim da moj život bude još luksuzniji i još bolji od tuđih života?”

“Ova glumica s kojom sam na toj fotografiji, a koja se sad smije i uživa, mogla bi mi već sutra ukrasti ulogu.”

“Pitam se izgleda li moja odjeća bolje od njene.”

“Zašto se toliko smješkamo, kad jedna drugu ustvari preziremo?”

Samo ću se prisjetiti riječi argentinskog pjesnika Jorgea Luisa Borgesa: “Više neću biti sretan, ali to nije važno. Postoji toliko drugih stvari na ovome svijetu.”

Paolo Coelho

-------------------  

lp, boro  

http://budan.blog.hr/