Čovjek današnjice živi u svijetu u kojem je neprestano "bombardiran" različitim informacijama, događajima, ljudima i pojavama. Naši procesi percepcije ograničenog su kapaciteta što znači da iz mnoštva informacija kojima smo okruženi izabiremo samo mali dio njih te na temelju tih informacija stvaramo vlastitu sliku svijeta oko nas. Jedinstveno doživljavanje realnosti svakog pojedinca posljedica je različitosti u znanju i očekivanju, kao i emocionalnom značenju koje pridajemo percipiranom objektu. Proces percepcije dodatno se komplicira kada objekt percepcije postaju drugi ljudi. Naime, svakodnevno smo također okruženi različitim ljudima, a kako bismo uspješno funkcionirali u socijalnom svijetu, vrlo je bitno da uz točnu percepciju objekata i pojava oko nas, adekvatno procjenjujemo i stvaramo točne dojmove o drugim ljudima. Svakodnevno se pitamo zašto se netko ponaša na određeni način, koje su mu namjere i motivi te kakva je stvarno ta osoba. Proces putem kojeg pokušavamo upoznati i razumjeti druge ljude u psihologiji nazivamo socijalna percepcia (Baron & Byrne, 1994).
Ljudi pokušavaju razumjeti tuđe ponašanje na različite načine, no dva su aspekta tog procesa posebno važna. Prvo, pokušavamo doći do informacija o trenutnim osjećajima, emocijama i raspoloženju osoba oko nas kroz kanale neverbalne komunikacije: facijalnu ekspresiju, kontakt očima, govorom tijela i dodirivanjem. Kako bismo procijenili crte ličnosti, motive i namjere drugih ljudi služimo se procesom atribucije odnosno pripisivanjem uzroka ponašanja drugih ljudi. Kombinirajući informacije dobivene kroz ova dva procesa ljudi pokušavaju stvoriti jedinstvenu cjelinu, dojam o određenoj osobi. Na temelju stvorenog dojma o nekoj osobi zauzimamo određeni stav u komunikaciji, ovisno o tome što želimo dobiti iz tog odnosa. No, što se događa kada imamo malo ili nimalo informacija o nekoj osobi? Takve situacije vrlo su česte u svakodnevnom životu, a najčešće nam je jako bitno da stvorimo točan dojam o nekoj osobi koja nam može biti jako važna za poslovni ili privatni život. Prvi dojam koji stvorimo o drugim ljudima uvelike oblikuje kako ćemo se ponašati prema tim osobama te naša očekivanja prema tim osobama. Također, istraživanja pokazuju kako je prvi dojam relativno otporan na promjene, čak i u slučaju kada nam se pruže informacije koje nisu sukladne s našim dojmom o određenoj osobi (Anderson, 1981).
Većina nas prepoznaje važnost prvog dojma. Upravo iz toga razloga pažljivo se pripremamo za prve spojeve, poslovne intervjue i druge situacije u kojima susrećemo osobe po prvi puta. Važnost prve informacije demonstrirao je Asch svojim eksperimentom davne 1946. godine (Baron & Byrne, 1994). On je dvjema skupinama sudionika dao popis istih šest karakteristika neke zamišljene osobe, jedina razlika bila je u redoslijedu napisanih osobina. Pola navedenih karakteristika bilo je negativnog karaktera, a pola ih je bilo pozitivno. Oni sudionici koji su prvo pročitali pozitivne osobine, a tek potom negativne, stvarali su o toj osobi pozitivniji dojam od ispitanika kojima su prve prezentirane informacije bile negativne.
Prvi dojam o nekoj osobi stvaramo vrlo brzo i to na temelju jako malog broja informacija. Taylor i suradnici (2000; prema Gonzales, 2000) pokazali su kako pri stvaranju zaključaka o novim poznanicima koristimo minimalni broj informacija (kao što su npr. spol, dob i izgled pojedinca) te na temelju istih stvaramo vrlo detaljan dojam o nekoj osobi. Neki istraživači smatraju kako brzo stvaranje dojmova ima evolucijske korijene (Carlin, 2000). Naime, smatra se kako su ljudi tijekom evolucije razvili sposobnost koja im omogućuje brzo zaključivanje o tome hoće li nas nova osoba povrijediti ili ne. Ta sposobnost u ranim razvojnim fazama ljudske evolucije imala je veliku životnu važnost te je najvjerojatnije kako se održala i do danas kao posljedica evolucijskog naslijeđa.
Većini nas poznata je izreka da ne sudimo knjigu prema koricama. Ipak velik je broj dokaza, kako znanstveno istraživačkih tako i iz svakodnevnih životnih situacija, kako često samo na temelju izgleda neke osobe stvaramo dojam o drugim ljudima. Izgled neke osobe je uz spol prva osobina koju zamjećujemo u socijalnoj interakciji (Patzer, 1985). Pri tome ljudi imaju snažnu tendenciju da kao osnovni izvor za formiranje prvog dojma koriste karakteristike lica neke osobe (Zebrowitz, 2004). Uzmemo li u obzir da je upravo lice neke osobe faktor koji prenosi najviše informacija o pojedincu drugim ljudima, nije čudno da upravo ono privlači skoro najviše pažnje tijekom socijalnih interakcija. Doživljaji drugih ljudi i prvi dojmovi, kao što smo već napomenuli, najčešće se zasnivaju na vrlo malom broju informacija. Kako bismo si olakšali prosudbe i kako bi se što brže snašli u složenim uvjetima svakodnevice ljudi često pribjegavaju stereotipima. Stereotipi su pojednostavljene i previše generalizirane apstrakcije o grupama ljudi (Allport, 1954; prema Pennington, 1999). Ljudi s određenim stereotipom pretpostavljaju kako svi članovi neke grupe posjeduju određene osobine, barem u nekom stupnju.
Stereotipi se baziraju na stvaranju kognitivnih kategorija, odnosno na procesu kategorizacije – kategoriziranja ljudi u grupe (Ramsey, 2004). Na taj način pojednostavljujemo naše mišljenje i ulažemo manje kognitivnog napora u procesiranje socijalnih informacija (Myers, 1993). Overwale i Labiouse (2004) smatraju kako je upravo proces kategorizacije osnovni proces koji koristimo pri zaključivanju o crtama ličnosti na temelju neke dostupne informacije ili ponašanja. Smatraju kako pojedinac tijekom upoznavanja osobe pokušava odlučiti kojoj kategoriji promatrana osoba pripada te da na temelju toga stvara svoje mišljenje o nekoj osobi. Uz stereotipiziranje ljudi se često oslanjaju na implicitne teorije ličnosti pri stvaranju dojmova o drugim ljudima. To zapravo znači da svatko od nas ima implicitnu ideju o tome koje se osobine ličnosti slažu, odnosno koje su osobine u skladu s drugim osobinama ličnosti (Pennington, 1999). Pretpostavlja se kako ljudi donose zaključke o osobinama drugih ljudi s obzirom na nekoliko središnjih karakteristika. Npr. ako je neka osoba neodgovorna (loše društvena i loše intelektualna) percipirati ćemo je i kao nepouzdanu, ispraznu i kolebljivu. Ovaj efekt ukazuje na velik značaj prvog dojma neke osobe. Percipiramo li prvo pozitivnu karakteristiku pojedinca donijet ćemo i niz drugih pozitivnih zaključaka o toj osobi. S druge strane, bude li prva percipirana osobina negativna zaključit ćemo da ta osoba posjeduje i druge negativne osobine te stvoriti o njoj negativan dojam.
Jedno od životnih načela kojeg se svi mi nastojimo držati jest to da ne sudimo ljude prema izgledu već po onome što neka osoba nosi u sebi. No koliko se ljudi uistinu ponašaju prema tom načelu? U svijetu u kojem smo neprestano izloženi veličanju ljepote, privlačnosti i dobrog i mladolikog izgleda, nemoguće je zaključiti kako ljepota nema nikakvog utjecaja na ljude, njihove prosudbe i stavove. Patzer (1985) smatra kako je uz spol, prva osobina koju zamjećujemo kod drugih ljudi fizički izgled, odnosno fizička privlačnost. Uzmemo li to u obzir, nije ni čudno da je industrija ljepote jedna od najprofitabilnijih industrija u današnjem svijetu. Mnogo novca troši se na dobar izgled, počevši od kupovanja kozmetičkih preparata za uljepšavanje i pomlađivanje, rekonstruktivne kirurgije koja se ne koristi više samo za uklanjanje nekih većih fizičkih anomalija, već sve više postaje sredstvo kojima ljudi nastoje učiniti svoj izgled savršenim i vratiti svoje samopouzdanje. No, pogrešno bi bilo zaključiti kako je ljepota bitna samo u današnjem društvu. Ljepota je tema koja već stoljećima inspirira umjetnost (slikare, pjesnike i druge umjetnike). O njoj su već davnih dana raspravljali i filozofi, primjerice Grci koji su vjerovali kako je ljepota povezana i s drugim pozitivnim kvalitetama (Langlois i sur., 2000). Jesu li oni bili u pravu? Jesu li fizički privlačni ljudi uistinu u prednosti nad neprivlačnima?
Prva znanstvena istraživanja stereotipa fizičke privlačnosti nastala su u području socijalne psihologije, a istraživačice Dion, Berscheid i Walster (1972) prve su koje su detaljnije ispitale sadržaj stereotipa kojeg su nazvale "što je lijepo to je i dobro". U prvom njihovom eksperimentu sudionici (studenti) su na osnovi fotografija trebali procjenjivati crte ličnosti privlačnih i neprivlačnih studenata. Rezultati istraživanja su pokazali kako su sudionici fizički privlačnim pojedincima češće pripisivali socijalno poželjne karakteristike od fizički neprivlačnih pojedinaca. Privlačnim studentima češće nego neprivlačnima sudionici su pripisivali prestižnije poslove i sretnije brakove. Percipirali su ih kao dobre roditelje i općenito imali sliku o njima kao o osobama koje žive ispunjenije (i socijalno i poslovno).
To istraživanje potaknulo je mnoge druge znanstvenike na istraživanja učinaka privlačnosti, posebice facijalne privlačnosti na atribucije, stvaranje dojma i stereotipe o strancima. Većina istraživanja potvrdila je ovaj stereotip. Pokazalo se kako uistinu ljudi privlačnim osobama daju pozitivnije osobine nego neprivlačnim. Velik broj studija, posebice novijih (Ramsey i sur., 2004), pokazao je kako čak i dojenčad od par dana starosti pa do 6 mjeseci pokazuje preferencije prema fizički atraktivnim pojedincima. Djeca su u prosjeku dulje gledala lica osoba za koje su odrasli procijenili da su privlačna nego lica koja su procijenjena kao neprivlačna. Istraživanje koje je pokazalo da su čak i roditelji pod utjecajem fizičke privlačnosti svoje djece proveli su Langlois i suradnici (1995; prema Feldman, 2001). Majke koje imaju privlačnu djecu pokazuju više osjećaja prema djetetu i više se igraju s njim nego majke koje imaju neprivlačnu djecu. Isto tako majke s neprivlačnom djecom češće pažnju usmjeravaju na druge, a ne na djecu, te općenito imaju manje toplu interakciju s djetetom.
Prisutnost stereotipa nastavlja se i u kasnijim životnim razdobljima, a istraživanja su većinom potvrdila stereotip fizičke privlačnosti. I privlačna djeca i odrasli percipiraju se pozitivnije od neprivlačnih pojedinaca (Langlois i sur, 2000). Osim u području percepcije fizički privlačnih, odnosno neprivlačnih osoba, istraživači su pokazali kako je stereotip prisutan u različitim situacijama i domenama ljudske percepcije, prosudbe i ponašanja. Tako su primjerice Clifford i Walster (1973; prema Shahani i sur., 1993) učiteljima osnovne škole podijelili fotografije na kojima su bila fizički privlačna ili neprivlačna djeca. Učitelji su dobili jednake informacije o svoj djeci te su trebali procijeniti koliko je svako dijete inteligentno i uspješno u školi. Rezultati su pokazali kako su čak i učiteljice podložne stereotipu fizičke privlačnosti procjenjujući fizički privlačnu djecu inteligentnijom od neprivlačne djece.
Efran i sur. (1974; prema Shahani i sur., 1993) pronašli su kako fizička privlačnost političkih kandidata utječe na preferencije birača. Iz pobrojanih istraživanja možemo zaključiti kako je stereotip "što je lijepo to je i dobro" sveprisutan i kako je njegov utjecaj velik pri procesu stvaranja dojma o drugim ljudima, pri čemu fizički privlačne najčešće doživljavamo pozitivnije od onih koji nisu privlačni. No, neka istraživanja su pokazala kako postoji i tamna strana stereotipa fizičke privlačnosti. Cash i Janda (1984; prema Eagly i sur., 1991) su istraživanjem pokazali kako se fizički privlačnim osobama često pripisuju osobine taštine i sebičnosti. Eagly i sur. (1991) su metaanalizom potvrdili ovaj nalaz. Pokazalo se kako su te dvije osobine jedine negativne karakteristike koje se češće pripisuju privlačnim nego neprivlačnim osobama. Uzroci stereotipa i teorijska objašnjenja stereotipa "Što je lijepo to je i dobro" Feingold (1992) smatra kako su dva mehanizma najbitnija pri stvaranju i održavanju stereotipa fizičke privlačnosti. Kao prvo, smatra kako su mediji i kultura dijelom odgovorni za taj stereotip. Svakodnevno smo pod utjecajem različitih zabavnih medija, počevši od televizije, preko novina, knjiga i sl. u kojima su glavne ličnosti (glumci i drugi) iznimno privlačni. I muški i ženski protagonisti nekog filma ili serije najčešće su vrlo privlačni i zgodni, a uloge koje najčešće glume su uloge šarmantnih i senzualnih osoba. Za razliku od toga, drugi glumci koji okružuju glavne zvijezde filma manje su fizički privlačni i često glume nespretne, socijalno neprikladne osobe. Smith i sur. (1999) istražili su stereotip fizičke privlačnosti u američkim filmovima te su pokazali kako su privlačni likovi prikazivani pozitivnije od neprivlačnih likova na više dimenzija ličnosti. Čak i djeca u najranijim godinama primaju uvijek iste društvene poruke, eksplicitno i implicitno kroz bajke, filmove, televiziju i reklame. Dobri likovi u bajkama uvijek su privlačni, dok su vještice i drugi zli likovi u najvećem broju slučajeva prikazani kao osobe koje imaju ružnu vanjštinu i karakter. Kako mediji stalno prenose iste poruke moguće je da su upravo oni dijelom odgovorni za stvaranje stereotipa što je lijepo to je i dobro.
Drugi mogući razlog stereotipa fizičke privlačnosti Feingold (1992) vidi u tendenciji ljudi da na temelju promatranja ponašanja ljudi u određenoj situaciji stvaraju zaključke o njihovim crtama ličnosti. Pri tome ljudi rade pogrešku u prosuđivanju nazvanu osnovnom atribucijskom pogreškom. Ona može utjecati na stvaranje stereotipa o fizički privlačnim ljudima na dva načina. Kao prvo, ljudi pripisuju različite karakteristike privlačnim i neprivlačnim ljudima na temelju opažanih ponašajnih razlika koje su posljedica situacijskih faktora- različitog tretmana privlačnih vs. neprivlačnih ljudi. Drugo, ljudi zaključuju o karakteristikama ljudi na temelju određenih ponašanja- kao što su učestalost spojeva i izlazaka. Ta ponašanja ponovno su određena situacijskim faktorima (kao što su broj zabava na koje su pozvani i poziva na spoj) koji su pod utjecajem fizičke privlačnosti pojedinca.
Oba ova procesa pomažu nam pri shvaćanju stereotipa fizičke privlačnosti. No, kako objasniti činjenicu da čak i djeca od šest mjeseci preferiraju fizički privlačne osobe? Oni još uvijek nisu pod utjecajem medija kao ni socijalnih standarda, niti imaju dovoljno razvijene kognitivne procese kako bi se služili stereotipima pri olakšavanju percepcije socijalnog svijeta. Ovo pitanje najmanje je razjašnjeno od istraživača koji su se bavili proučavanjem ovoga stereotipa. Evolucijska teorija dobrih gena pokušala je objasniti ranu preferenciju fizičke privlačnosti (Langlois i sur, 2000). Smatra se kako postoji genska predispozicija prema određenim znakovima privlačnosti te da lica koja imaju određene karakteristike (dječjeg lica i prototipičnost) pružaju socijalno korisne informacije koje povećavaju vjerojatnost naše prilagodbe. Privlačni pojedinci signaliziraju zdravlje (kondiciju i dobre gene) te to rezultira različitim procjenama i tretmanima atraktivnih i neatraktivnih osoba. Druga evolucijska teorija: teorija različitih roditeljskih ulaganja pretpostavlja kako roditelji da bi poboljšali svoj reproduktivni uspjeh različito ulažu u svoju djecu ovisno o djetetovom zdravlju, kondiciji i reproduktivnom potencijalu. Obzirom da je privlačnost prema njima indikator kvalitete odrasli više ulažu u atraktivnu djecu nego u neatraktivnu. Iako niti socijalizacijska niti evolucijska teorija ne mogu dati odgovor na sva pitanja vezana uz efekt fizičke privlačnosti, kombinirajući saznanja iz obiju teorija dobivamo cjelovitiji i bolji uvid u ovaj fenomen.
Iz svega navedenog možemo zaključiti kako je vrlo vjerojatno da su privlačni ljudi uistinu u prednosti od neprivlačnih, posebice u prvom kontaktu kada još nemamo dovoljno informacija o nekoj osobi da stvorimo cjelovit dojam. No, ostaje činjenica da se većina nas druži i ima vrlo bliske odnose sa osobama koje ne spadaju u kategoriju privlačnih ljudi prema nekom univerzalnom standardu privlačnosti. Upoznavanjem osobe i saznavanjem dodatnih informacija o ljudima smanjuje se važnost njihovog fizičkog izgleda i do izražaja dolaze osobine ličnosti neke osobe koje su presudne za stvaranje međuljudskih odnosa. Upravo zbog toga često možemo čuti izjave kako je ljepota u očima promatrača te kako izgled uistinu nije važan već ono što osoba nosi u sebi. No, u društvu koje postaje sve mobilnije kontakti s drugim ljudima često su površni te dojam o njima stvaramo na temelju minimalnog broja informacija. Prvi dojmovi o drugim ljudima stoga postaju sve važniji, a fizički izgled, obzirom da je najuočljiviji u prvoj komunikaciji, postaje faktor koji uvelike oblikuje naše interakcije s drugim ljudima. Potrebno je stoga osvijestiti stereotip fizičke privlačnosti ukoliko ga posjedujemo i donositi zaključke o drugim ljudima neovisno o tome jesu li privlačni ili nisu.
www.inoptimum.com
irida
edin.kecanovic
