Svatko tko je ikada na bilo koji način bio povrijeđen (a nema čovjeka koji nije), mora odlučiti hoće li oprostiti onome tko ga je povrijedio ili ne, bez obzira na veličinu i vrstu povrede. Ne zato što to netko traži od nas, već zato što je bez oprosta nemoguć mir. Zarobljeni u svojoj boli i mržnji prema izvoru te boli, ljudi često propuštaju priliku naučiti nešto o istinskoj ljubavi.
Mnogima opraštanje može biti problem jednostavno zato što im nije baš potpuno jasno što je opraštanje ustvari, pogrešno izjednačujući opraštanje i pomirenje. Pomirenje je složeniji proces koji zahtijeva sudjelovanje obiju strana u procesu: povrijeđenog i onoga tko ga je povrijedio. U sebi uključuje nekoliko bitnih elemenata: priznanje – počinitelj glasno priznaje čin kojim je nanio drugome bol; kajanje – počinitelj izražava žaljenje zbog toga čina; nadoknadu – počinitelj na neki način nadoknađuje štetu nanesenu povredom; opraštanje – povrijeđeni prihvaća žaljenje i nadoknadu od strane počinitelja i odnos je izliječen. Povrijeđeni ne nosi dalje u sebi nimalo zamjere, ljutnje ili bilo koje druge destruktivne emocije prema počinitelju.
Međutim, opraštanje je moguće bez potpunog procesa pomirenja. Dapače, neophodno je jer počinitelj najčešće nije svjestan svoga čina, ne iskazuje žaljenje i ne nastoji nadoknaditi učinjenu štetu. Dakle, čak i kada počinitelj ne zatraži oprost, povrijeđeni treba oprostiti zbog vlastitog psihičkog zdravlja jer zamjera i ljutnja djeluju poput otrova koji najviše šteti upravo povrijeđenome, iscrpljujući mu snagu i sprječavajući izlječenje rana. U svom najgorem obliku taj otrov dovodi do toga da i povrijeđeni postane zlostavljač.
Oprostiti ne znači pustiti zlostavljača da ne odgovara pred zakonom. Oprostiti ne znači da povrijeđeni treba nastaviti i dalje odnos sa zlostavljačem. Oprostiti znači proniknuti u ljudsku nesvjesnost i pogrešivost, u ljudske slabosti i boli, razumjeti bol koja je dovela zlostavljača do toga da nanosi bol drugome, razumjeti da čin kojim nas je povrijedio nema veze s nama osobno, da je on rezultat svih rana koje zlostavljač nosi u sebi i jednostavno – pustiti.
Osloboditi se veza ljutnje, ogorčenosti, boli, zamjere, mržnje, želje za osvetom, pustiti da sve veze između nas i zlostavljača nestanu, zahvaljujući dubokom razumijevanju ljudskih slabosti i bezgraničnoj božanskoj ljubavi koju možemo pronaći u sebi unatoč svemu. Opraštanje je moguće zahvaljujući odluci povrijeđenog, izboru između mogućnosti da stalno kopa po rani ili da popravi štetu, izliječi ranu i nastavi dalje.
Kada je bol prevelika, povrijeđenom se čini da je nemoguće oprostiti. Između ostalog, tome je razlog i to što, da bi oprostio, čovjek mora najprije u potpunosti proživjeti i propustiti nanesenu bol. To je poprilično teško jer obrambeni mehanizmi to nastoje spriječiti. Događa se da čovjek kaže: "To sam potpuno oprostio i zaboravio", ali mu je život i dalje jadan. To je pokazatelj da nešto ipak nije u redu. Obično to znači da čovjek samo "misli" da je oprostio, odnosno da niječe nesvjesnu ljutnju i zamjeru.
Ako promotri svoju nutrinu u prisjećanju na događaj i nanositelja boli, otkrit će da još uvijek postoje neke emocije u vezi s tim, što najbolje govori da nije razriješio i nije oprostio. Mnogi prerano „oproste“, tj. uvjere sebe da su oprostili samo da se ne bi u potpunosti suočili s boli i drugim neugodnim emocijama. To može biti veoma frustrirajuće jer je nesvjesna zamjera nevidljiva i nedostupna logičkome umu. Ona može biti vidljiva samo neizravno – u različitim smetnjama i poteškoćama koje uopće ne moraju izgledati povezane s tim događajem, osobom ili životnim područjem. Recimo, povrijeđena osoba može sebi potpuno blokirati mogućnost razvoja i napretka u poslovnom i drugim područjima zato što je iz bolnog iskustva stvorila i održava obrazac nepovjerenja u druge. Kad dožive nešto traumatično, ljudi znaju jedni drugima savjetovati: "Zaboravi.". No zaboraviti najčešće znači potisnuti događaj u nesvjesno, pa on i dalje nastavlja djelovati iz tame, zajedno sa svim emocijama vezanim uz njega. I sve dok te emocije postoje u nesvjesnom, istinsko opraštanje je nemoguće.
Koliko je važna sposobnost opraštanja postat će nam jasno ako shvatimo da možemo svakodnevno doživljavati emocionalne povrede i boli: bezobzirni vozač udari naš auto na parkiralištu i ode, prodavačica u trgovini nareže okrajak salame i to nam podvali, u tramvaju nam čovjek svom snagom stane na nogu… Povrjeđuju nas i ljudi koji nas najviše vole: naši roditelji. Mogli bismo stalno biti ljuti i kivni na cijeli svijet te si tako oduzeti mogućnost da uopće živimo. No, pogledajmo drugu stranu: svi oni to čine iz neznanja, zato što su nesvjesni. Tko od nas može reći da nikada nikoga nije povrijedio? Činimo to i sami, uglavnom nenamjerno – tako ćemo reći, a to znači da smo i sami nesvjesni.
Opraštanje je proces, ne događa se preko noći. Potrebno je raditi na njemu sve dok ne iščistimo sve emocije vezane uz događaj. A možemo ih iščistiti samo ako se suočimo s njima i propustimo ih, s jedne strane, a s druge se pokušamo staviti u poziciju osobe koja nas je povrijedila, doživjeti njene boli i povrede, vidjeti je kao dijete koje je i ona nekada bila, dijete koje su drugi također povrijedili.
irida
edin.kecanovic
