GALERIJA 

NOVA IZLOŽBA O RUŠENJU SPOMENIKA NOB-a U HRVATSKOJ

Spomenici prepušteni razaranju i nagrizanju vremena

O rušenju, osim brojke od tri tisuće nastradalih spomenika, govore fotografije snimljene diljem Hrvatske: ponegdje su kipovi u javnom prostoru bili objekt iživljavanja, nemuštog razbijanja, a neke su spomen-ploče divljački razbijene
ZAGREB » Pitanje masovne devastacije spomenika NOB-a u Hrvatskoj privuklo je pažnju široke javnosti kad je prije nekoliko godina vandalski, preko noći, eksplozijom odsječena glava Augustinčićevu spomeniku maršalu Titu u Kumrovcu. Tada pobrojane tri tisuće oštećenih ili uništenih spomenika, čija je poveznica s prošlošću za neke očito postala nepodnošljiva, potaknula je kipara Ivana Fijolića da u Laubi početkom godine postavi izložbu »NeoNOB« kojom je intenzivirao pitanje odgovornosti za huliganstvo nad spomenicima koji su, u nekim slučajevima, predstavljali vrhunsku umjetnost. Tom su se temom u susjednoj državi pozabavili Branimir Prijak i Nedim Zlatar, autori izložbe »Spomenici revolucije i narodnooslobodilačke borbe naroda bivše Jugoslavije« koja je u svibnju otvorena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, a projekt umjetničkog, kritičkog promišljanja te zabrinjavajuće društvene pojave koja, očito, nije ograničena samo na hrvatsko iskustvo nego se tiče čitave regije, nastavila je Galerija Nova izložbom »Spomenici u tranziciji. Rušenje spomenika NOB-a u Hrvatskoj«. 

Poruke mržnje

Malu, dinamičnu izložbu organizira kustoski kolektiv WHW (Što, kako i za koga) te Srpsko narodno vijeće kao dio trajnog projekta »Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?)«. Ona, ustvari, dokumentira »stanje na terenu«, fotografijama spomenika prepuštenih razaranju i, u boljem slučaju, nagrizanju vremena. Ovo potonje ilustrira dojmljiva fotografija jednog spomenika borcima »iz onog rata« koji su mještani bez kompleksa pretvorili u improvizirani štand za lokalnu kestenijadu. 
– Govoriti o spomenicima NOB-a i njihovom rušenju nije i ne može biti niti ideološki niti politički neutralno, kažu autorice Lana Lovrenčić, Rebecca McKay i Tihana Pupovac. 
Izložbu su podijelile u tri cjeline: rušenje, reprezentacija i novi koncepti, a svakom od njih tražile su odgovor na pitanja: koji je historijski kontekst rušenja tih spomenika; koje se socijalne formacije i dominantne strukture nalaze u pozadini tih rušenja; tko i za koga postavlja spomenike; koje transformacije u formi i prostornim zahvatima možemo pratiti. 
O rušenju, osim one brojke od tri tisuće nastradalih spomenika, govore fotografije snimljene diljem Hrvatske: ponegdje su kipovi u javnom prostoru bili objekt iživljavanja, nemuštog razbijanja, neke su spomen-ploče divljački razbijene, neki su spomenici obrasli u travu i drač, nekim je statuama ratnih junaka NOB-a sprejem naslikano donje rublje – i tu je, otprilike, kraj kreativnim intervencijama anonimnih građana, u koje su redovito upisane poruke mržnje, uvrijeđenosti, ruganja ili pak nemara. Što je gore? 
– Pitati se tko je, kako i zašto rušio spomenike zahtijeva razumijevanje nasilnog razaranja socijalne stečevine Jugoslavije – radničkih prava i organizacije rada, javnog zdravstva i obrazovanja, javnog prostora i društvenih institucija, industrije i privrede. Prvaci ovog velikog nacionalnog svoju pažnju posvetili su upravo kulturi i umjetnosti, kažu autorice, napominjući da je rušenje započelo prije rata, već u ranim danima 1990. godine. 

Uništavanje i zaborav

Kasnije, velik dio spomenika srušen je na područjima na kojima se nisu vodili oružani sukobi, mnoge su uklanjale institucije lokalne vlasti, nemali broj je uklonjen ili devastiran nakon rata, a u posljednjih desetak godina ono što nije bilo srušeno ili uklonjeno prepušteno je propadanju. 
– Režim koji je fetišizirao čistoću (nacije, jezika, kulture itd.) napravio je rez s društvenim odnosima stvorenima u socijalizmu, kažu autorice, detektirajući ishodište razaranja i zaborava. 
Rez je nastao izbacivanjem velikog dijela građana iz nacionalne računice, produbljivanjem klasnih antagonizama, stvaranjem poduzetničke i klerikalne elite, retradicionalizacijom društvenih odnosa. Novi državni ustroj napravio je i rez sa simboličkim reprezentacijama prijašnjeg režima. Zato i ne čudi da su se među prvima na meti ikonoklazma našli spomenici Narodno-oslobodilačke borbe. 
– Na našim prostorima jedna je revolucija pojela drugu. Nakon što smo preživjeli raspad Jugoslavije i rat devedesetih godina, onaj prethodni, Drugi svjetski rat, za nas je prestao biti svet. Sve se to odrazilo i na spomenike nekadašnjim velikanima socijalističke revolucije, građevinama koje su danas zaboravljene, oskrnavljene, ignorirane ili namjerno uništene, objašnjava Branimir Prijak koji je za srodni projekt u Historijskom muzeju BiH fotografirao najslavnije spomenike revolucije. 

Estetska evolucija

Put spomenika NOB-a od raspada Jugoslavije i osamostaljenja Republike Hrvatske do danas rekonstruiran je na izložbi u Galeriji Nova kroz prikaz arhivskih fotografija te fotografije sadašnjeg stanja spomenika (snimljene su u protekle tri godine trajanja projekta). 
Zanimljivo je, u dijelu koji propituje takozvanu tranziciju spomenika, vidjeti djelovanje različitih estetskih mijena u izgradnji i obnovi spomenika NOB-a: dok su sedamdesetih godina prošlog stoljeća bili popularni arhitektonski spomenici i veliki prostorni zahvati (simptomatični za ideološku ofanzivu koja je bila odgovor na napetu političku situaciju i snage koje zagovaraju odustajanje od socijalizma), danas su aktualne tendencije akademizacije i estetizacije kojima se korpus spomeničke građe pokušava čitati isključivo u parametrima estetske evolucije unutar povijesti umjetnosti.
– Naša je teza da su upravo spomenici NOB-a izraz mišljenja kako o zločinima i žrtvama fašizma, tako i o otporu i obračunavanju s fašizmom, kažu autorice. 
Izložba – otvorena do 17. studenoga – kroz tematske će diskusije tražiti načine obračunavanja s rastućim društvenim antagonizmima i sve glasnijim populističkim politikama koje otvoreno prizivaju fašizam.

----------------

lp, boro

http://www.novilist.hr/

http://budan.blog.hr/