Šparožna špilja kod Kastva
Vidovi reporteri Jelena Sedlak i Roni Brmalj, u Šparožnoj jami kod Kastva, jednoj od najdubljih neistraženih špilja u Hrvatskoj
TAMO GDJE SE VIDI MRAK I ČUJE TIŠINA
Pokušate li se spustiti u špilju, duboku koliko nikada ne možete sići i mračnu poput najmračnije more, u kojoj, kada ugasite baterijske lampe, primirite disanje i otvorite dušu, mislite da ste već na onom svijetu, sve vam se čini mogućim. Iskušali smo to na svojoj koži. Dok gazimo kroz tminu, ne usuđujući se puno zagledati okolo premda su prizori monumentalni i da su osvjetljeni bili bi nestvarno lijepi, pazimo na noge i na glavu. Istina, svaki put nas upozoravaju kada se treba sagnuti, jer puno je mjesta na kojima ne možemo uspravno proći, no sa strane se pridržavamo za ružičaste i vlažne stijene, dok nam noge klize u svim pravcima. Ne treba ni pasti i udariti se, dovoljno bi bilo i samo pasti i uvaljati se u crvenu glinu. Koja, istina, nije keramička, ali je izuzetno kvalitetna.
Kastavski planinari su nas sačekali pred špiljom, nazvanom Šparožna jama po šparogama koje rastu svud naokolo. Htjeli su nas iznenaditi kapučinom, ali mlijeko koje su jučer ostavili za tu priliku u špilji, na hladnom, popili su šišmiši. Jedini stanovnici najdublje neistražene špilje u Hrvatskoj, duboke preko 100 metara, s oko 500 metara dugih hodnika. Tetrapak su progrizli točno na mjestu koje je predviđeno za otvaranje.
Lijep sunčani kraj svibanjskog dana, vrijeme kad se patuljci najbolje vide. Kastavska šuma ih je puna i to ne samo po predanju, već i po viđenju. S nama su neki koji suu ih imali prilike vidjeti kao što su profesorica slikarstva Barbara Vučinović, inače pročelnica odbora za zaštitu prirode PD Kastav i članica Komisije za zaštitu prirode Hrvatskog planinarskog saveza, njen muž Momir Vučinović, planinar i uskoro speleolog Kastavskog planinarskog društva i Borivoj Bukva, radiestezist zainteresiran za čudna mjesta i povijesna zbivanja. S nama su Vitomir Mladenić Braco, kustos Muzeja u Kastvu, Božidar Butković, predsjednik planinarskog društva Kastav i još nekoliko planinara koji čiste okoliš Šparožne špilje i grade ulaz pripremajući se za svečano otvorenje špilje za javnost. Bit će to iduće subote, a očekuje se puno gostiju koji će tog vikenda kampirati u preljepoj kastavskoj šumi.
Ako ne vjerujete u postojanje patuljaka i divova, u Julles vernea i "Put u središte zemlje", najvjerojatnije nećete vjerovati ni u priču o blagu skrivenom u nekoliko špilja ove šume. Čuva ga malik, patuljak koji se vrti i tako predivno pjeva da odvuće pozornost svakog tko se približi blagu. A u pitanju je 14 čupova zlatnika, za svako selo po jedan.
Kada ste u šumi, Lužini, sve vam se čini mogućim, pa i ta priča o patuljcima. no, pokušate se spustiti u špilju, duboku toliko koliko nikad ne možete sići i mračnu poput najmračnije more, kada ugasite baterijske lampe, primirite disanje i otvorite dušu, mislit da ste već na onom svijetu, sve vam se čini mogućim. iskušali smo to na svojoj koži, a vodić su nam bili Barbara i Momir.
Svi ti patuljci i vile i vilenjaci, sve su to mentalne energije. Oni zaista postoje. No, energije se kreću u valovima i po tome se njima može dati bilo kakav oblik. Malo priče, malo legende i ljudi počinju vidjeti zaista to što je, kaže Barbara. U tom nam se šumskom puteljku ispriječila stijena nalik na patuljka.
- Ne, to nije jedan od njih, ovaj samo simbolizira ulazak u zemlju patuljaka, kaže šaljivo Barbara. Roni, naš fotoreporter, ne govori ništa, ali sluša. Već je podesio fotoaparat, za svaki slučaj, ako koji naiđe.
Kosti medvjeda u donjim odajama
Ulazimo u špilju opremljeni baterijama, planinarskim cipelama i toplom odjećom, jer dolje je hladno, a jezu pomalo izaziva i strah. nije svejedno ako se zatrese, ipak su to krečnjačko - dolomitske stijene, a i mrak je, šišmiša ima po svuda, i sklisko je i ako padneš ne zaustavljaš se do - tko zna gdje...
- Ovo će znači, biti civilizirani ulaz u špilju? - Da, kao što je bio nekad, za vrijeme Austro-Ugarske, onda su ga Talijani minirali 1945. godine, jer je tu bilo skladište municije. Bilo je tu svega i svačega, priča Momir dok svladava ulaz u sklisku, nepristupačnu i prijeteću nutrinu zemlje, neprestano napipavajući stijene na koje se može stati, a da ne sklizne. Lampe osvjetljavaju samo toliko mjesta koliko jedna noga zauzme.
- Evo, na ovom mjestu su sondiranjem našli kosti medvjeda u nekim donjim odajama koje su sada zatrpane. Lupamo o ilovasto tlo pod nogama. Odzvanja. Tko zna koliko je još dubokih odaja i medvjedih kostiju pod nama. Srećom živih nema.
- Medvjeda su ovdje našli Talijani, poslije Prvog svjetskog rata, kad je povučena Rapalska granica. U turističkim vodičima Austrougarske, ova je špilja bila navedena kao velika atrakcija. Bila je dobro posjećena. turisti koji su dolazili u Opatiju, obilazili su i nju. Mate Sušanj je bio vodić koji ih je vodio unutra i oni su išli pod bakljama. Tako je bilo sve do rata 1914. godine, priča Momir.
- Talijani su prednji dio špilje iskoristili za skladište municije. Kada je 1943. godine Italija kapitulirala, dolaze Njemci, pale se okolna sela Breza, Lipa, traže skrivaju li se u jami partizani, i minira se ulaz u špilju. Potpuno je zasut dugo vremena, prisjećamo se što nam je vani ispričao Božidar Butković, koji je ostao kraj vatrice na ulazu, da nam pripremi osveženje kad ponovo "izronimo" iz šplje. Nedaleko od ulaza, tragovi vandalizma. Po zaavršetku rata, u jamu se ulazilo da bi se kidale sige. Bilo je u modi ukrašavati kuće i ograde kamenom iz špilje, ali i veliki stalaktiti i stalagniti su piljeni i odveženi u Postojnsku jamu. Stavljeni su na ulaz, jer je u Drugom svjetskom ratu ulaz u Postojnu bio spaljen, sav crn i porušen i da bi se kamuflirao, netko se "dosjetio" da su bolje ikakve nego nikakve sige, pa su dovezene ove iz Šparožne špilje. Do domovinskog rata špilja je bila potpuno zatrpana.
Totalni mrak i muk
Spuštamo se na manje od 59 m dubine, jer treba se i natrag vratiti, a koljena već klecaju od neprestanog traženja oslonca po neravnom i skliskom mraku.
- Dalje dolaze kaskade, ide se malo gore - dolje i dolazi do nekih ponora koji su se sad nama otkrili i koji će se spuštati i dublje. Špilja je tek napola istražena, priča Momir koji tu dolazi od svoje devete godine i poznaje tih 59 metara dubine kao svoj džep. - samo nekih 60 metara dalje, još je jedna špilja i mislimo da su povezane. Spuštali smo se jednom u neke od ponora, ali nam je ponestalo užeta, pa smo odustali.
Dok gazimo kroz tminu, ne usuđujući se puno zagledati okolo premda su prizori monumentalni i da su osvjetljeni bili bi nestvarno lijepi, pazimo i na noge i na glavu. Istina, svaki put nas upozoravaju kuda se treba sagnuti, jer puno je mjesta na kojima ne možemo uspravno proći, no sa strane se pridržavamo za ružičaste i vlažne stijene, dok nam noge klize u svim pravcima. Ne terba ni pasti i udariti se, dopvoljno bi bilo i samo pasti i uvaljati se u crvenu glinu. koja, istina, nije keraamička, ali je izuzetno kvalitetna, pa tako prijanja da ju je poslije gotovo nemoguće isprati.
- Špilja je prekrasna samo treba staviti adekvatnu rasvjetu da bi to zasijalo u punom sjaju, s pravom konstatira Momir. Totalni mrak i totalni muk. Čuje se samo škljocanje Ronijevog fotoaparata. A on pak, od silne tame ne može ni blic natjerati da reagira, već jednom baterijom moramo osvjetljivati u pravcu blica.
Opet se treba sagnuti. U poluležećem položaju odjednom ugledamo grafite. Još iz vremena Mussolinija. Pa, neka onda netko kaže da su oni produkt današnje civilizacije.
- Ova skraćenica znači "Klub Alpino Italiano", pa zatim "Viva Italia" iz 1940. godine. Sve su to poruke ispisane na ulazu u veliku dvoranu, gdje počinje prvo tama, nema švrljanja okolo i slično. Kakvo švrljanje, doživotno bih se izgubila, ni najbolji vodić me ne bi našao, mislim u sebi.
Komadić stijene za uspomenu
U špilji je puno pitke vode. Svako malo nalazimo na neko jezerce, a bilo ih je i mnogo više dok potres nije pogodio Furlaniju. Onda su se mnoga jezerca osušila. - Nosili smo vodu na ispitivanje i sasvim zadovoljiva. I mi je pijemo, kaže Momir. Možda još ispadne neka ljekovita voda.
Svaka cipela već ima po pet kila gline na sebi. Tako ćemo se nakupiti gline da neće biti problema u silasku, šale se naši vodići. A onda nailazimo na nekakve gljive koje rastu u mraku, nalik na vatu. Evo i naka buba! Vidiš! Radujemo se onom što u gornjem svijetu ne bi ni zapazili. Svijet kao u "Alisi u zemlji čudesa". Opet nas iz mašte prenu grafiti: Srećko, Libero, Irena, ovaj voli onog, onaj voli ovog, i pod zemljom jednako kao i nad zemlje. No, ovdje okruženo stupovima od stalaktita i stalagmita, možda trajnijim od svega onog na površini zemlje.
- Možemo li uzeti komadić stijene za uspomenu? - Tražite dozvolu od duhova za iznijeti van i ispričajte im se, ozbiljno kaže Barbara. - Kako se ispričava? - Svatko kako zna. Ne morate na glas, oni će vas čuti. Ne možemo dalje dok se ne ispričam. Oni to ozbiljno misle. - Dobro, ispričavam se. - Sve što se iznese iz jame na svjetlo nosi nesreću. To je legenda, ali nikad se ne zna, bolje da napravimo što treba, kaže Barbara. Ovi špiljski biseri su dobri kao zaštita od uroka, ako se komadić nosi uvijek sa sobom, ako se duhovi ne naljute što si ih uzeo, mogu biti korisni. No, uglavnom se naljute, jer ne prihvaćaju svakoga tko se ispriča.
A legenda je da su divovi koji su gradili ovu pećinu bili jako pohlepni i zbog toga duhovi sad ne dopuštaju da se išta uzme. - U prastara vremena, kada su po ovim šumama živjeli divovi, htjeli su sagraditi svoje dvore. Trebali su to biti krasni, fantastični i veliki dvori od bijelog mramora i za to su tjerali raditi sve ljude, bez obzira jesu li bili starci ili odrasli. Kada su dvori sagrađeni, divovi su vidjeli kako Sunce ide na put i htjeli su i sunce sebi u dvore, da samo njima svijetli, pa su natjerali svu tu sirotinju da gradi kulu kako bi uhvatili sunce. Sedam godina je trebalo da kula bude gotova. Kada se veliki div popeo na vrh tornja, sirotinja je pozvala Boga u pomoć, sunce je trebalo i njoj, jer bez Sunca nema života. Bog se smilovao i srušio sve u zemlju, a divove pretvorio u stupove-nosače ove jame. Koliko su htijeli visoko, toliko su sada duboko, s tim da se zna čuti kapanje vode, a to su njihove suze, jer nisu mogli ostvariti svoj plan, a u mraku su stoga što su htjeli sunce samo za sebe, a drugima su htijeli dati mrak. Dok god ne prestanu ovako razmišljati, oni će padati sve dublje u ovu jamu. Otuda se svaki put sve više novoga u jami nalazi i sve dublje se u nju može zaći, ispričala je Barbara. - Vidi, evo neke plijesni! Jako lijepo, oduševljava se Momir.
Kako je lijep vanjski svijet
I, dok pogledom tražim "prekrasnu" plijesan, bum! Prvi udarac u glavu. Malo zateturam, a na tjemenu odmah izrasta čvoruga. Predlažem odmor, dok se duhovi špilje ne odljute. Sigurno je kriva moja lakomost za komadićem stijene. Gasimo svjetla i šutimo. Tajac. Tek toliko da vidimo kako izgleda mrak i čujemo kako zvuči tišina. I opet krečemo dalje, dok se momir ne oduševi nekakvom travkom, potpuno tankom i bijelom, što raste u ovom mraku. Bum!, drugi udarac u glavu, sad mi je jasno zašto se dalje ide s kacigama. I malo dalje, opet - treći put! Na glavi već imam rogove. Ako triput Bog pomaže, onda je ovo valjda neka poruka, no pravim se da ne razumijem i ne ispuštam iz ruke špiljski kristal. Ionako smo uskoro opet na površini zemlje. Još samo koji metar dalje. Ipak, samo sam ja bila te "sreće" da osjetim tvrdoću stijene, dok su drugi ostali pošteđeni.
Izlazimo i najednom nas zapuhne toplina. Kako je lijep vanjski svijet. Sve ono zelenilo šume i pjev ptica. U dubini zemlje možda nečega i ima, nije jedan autoritet svjedočio o životu koji se odvija dolje, van domašaja pogleda, no ovaj gore daleko je ugodniji.
Postoji vjerovanje da onaj tko u špilju jedanput uđe, mora to iskustvo ponoviti kad tad. Možda zato da bi se podsjetio kako život gore i nije tako loš. A onaj tko u nju ne zađe kada do nje dođe, nikad više neće ni uči. Možda mu to iskustvo nije ni potrebno.
Vraćamo se kroz Pavletiće. Stazom kojom možeš završiti bilo gdje, ako hoćeš i u Skandinaviju, jer u ovoj šumi završava europsi pješački put "E6". Prolazimo i francuskom cestom, građenom još u vrijeme Napoleona, kada je ona predstavljala jednu od važnih prometnica. Malika, patuljka s crvenim šeširićem, nigdje nema, možda čeka sumrak.
Napomena: Objavljeno u Novom Listu, 31. svibnja 1997. u sklopu rublike "VID", tekst Jelena Sedlak, snimatelj Roni Brmalj. Tekst je objavljen u mojoj knjizi NEW AGE U SJENI BOROVA, Rijeka, 2007.
U Rijeci, 15.04.2010. godine Borivoj Bukva
bglavac
irida
edin.kecanovic
