|
POVIJESNA ČINJENICA HRVATSKA U JUGOSLAVIJI OSTVARIVALA BOLJE GOSPODARSKE REZULTATE NEGO DANAS |
||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
Povijest je svjedok da se Hrvatska bolje snašla u sklopu Jugoslavije, nego u vremenu kad se potpuno osamostalila. Dok je bila u sklopu SFRJ, ostvarila je najviše stope rasta BDP-a u svojoj novijoj povijesti – od 1952. do 1965. godišnje čak 9,5 posto |
||||||||||||||||
 Da nije bilo komunizma, gdje bi Hrvatskoj bio plafon? Ne bi li već davno bila razvijenija od Austrije i Švicarske? Ne bi li bila među deset najrazvijenijih na svijetu? Odgovor na ta pitanja nad pitanjima, u ime sve većeg broja izbezumljenih pod ovim dijelom neba, izgovorio je prije koji dan na jednom stranačkom skupu hrvatski ministar vanjskih poslova, Goran Jandroković. Jer, kako reče, »da nije bilo komunizma i 45 godina gušenja poduzetništva, te gušenja demokratske svijesti, Hrvatska bi se puno snažnije razvijala i napredovala, pa bi vjerojatno i naš životni standard bio na razini Austrije i sličnih zemalja«. Ali, povijesna je činjenica, da komunizma, u izvornoj Marxovoj verziji, u Hrvatskoj (kao ni u Jugoslaviji, ili u SSSR-u) nikad bilo nije, te da je i u hrvatskom slučaju bila riječ samo o posebnoj, nacionalnoj verziji socijalizma, koji je svoje vrhunce iskazao u formi samoupravljanja i društvenog vlasništva. Iako nije mudro uspoređivati različita povijesna razdoblja, zbog njihovih tehnoloških posebnosti, činjenica je da je mala i tobože porobljena Hrvatska u eri socijalizma ostvarivala znatno bolje gospodarske rezultate nego u eri liberalnog kapitalizma, kad je postala tobože posve slobodna, demokratska i europski usmjerena zemlja. Kobno nazadovanje Usporedit ćemo hrvatske domete u dva poslijeratna razdoblja: nakon Drugog svjetskog i nakon Domovinskog rata, te razabrati u kojem je gospodarskom i ideološkom sustavu Hrvatska postigla bolje krajnje rezultate: da li u socijalizmu ili u kapitalizmu, i to ne samo prema sebi samoj, nego i prema zemljama u tadašnjem konkurentskom okruženju. Prvi je nalaz da je hrvatski BDP, procjenjivan u granicama današnje Republike Hrvatske, u Domovinskom ratu pretrpio veću štetu nego u Drugom svjetskom ratu, iako je i u jednom i u drugom ratnom slučaju bila riječ o golemim gospodarskim gubicima. Drugi je nalaz da je nakon Drugog svjetskog rata, unatoč Titovom razlazu sa Staljinom i odbijanju Marshallova plana, osobito u razdoblju od 1952. do 1965. godine, Hrvatska ostvarivala visoke stope rasta BDP-a, usporedive sa kineskim stopama rasta unazad 20 godina, dok je Hrvatska nakon Domovinskog rata bila zemlja koja je sav svoj novi razvoj temeljila na rasprodaji državne imovine te na prekomjernom uvozu i zaduživanju u inozemstvu. I treći, krunski je nalaz, da je u novim, prosperitetnim tehnološkim okolnostima, Hrvatska nakon prijelaza sa socijalizma na kapitalizam počela kobno nazadovati, što joj se nije događalo u socijalističkoj eri. Povijesna je činjenica da su na guranje Hrvatske u gospodarsku depresiju – i tijekom njemačko-talijanske agresije iz Drugog svjetskog rata i tijekom miloševićevske agresije iz vremena Domovinskog rata – presudno utjecale te vanjske, ratne okolnosti, dok su krajni uzroci najnovije teške gospodarske depresije, koja je izbila potkraj 2008., pretežno iz domaćih, mirnodopskih izvora: bezglava, višegodišnja rasprodaja najkvalitetnije državne imovine, začinjena korupcijom na najvišim razinama vlasti, i enormno zaduživanje u inozemstvu radi financiranja prekomjerne domaće potrošnje. Povijest je, stoga, svjedok da se Hrvatska bolje snašla u sklopu Jugoslavije, nego u vremenu kad se potpuno osamostalila. Dok je bila u sklopu SFRJ, ostvarila je najviše stope rasta BDP-a u svojoj novijoj povijesti: u razdoblju od 1952. do 1965. čak od prosječnih 9,5 posto, što je usporedivo sa najnovijim kineskim, svjetski liderskim stopama rasta unazad 20 godina! Prema podacima iz knjige dr. Jakova Sirotkovića (osnivač Ekonomskog instituta Zagreb, potpredsjednik savezne vlade 1970. – 1974. i predsjednik hrvatske vlade 1974. – 1978., te akademik i predsjednik JAZU i HAZU od 1978. do 1991.), pod naslovom »Hrvatsko gospodarstvo«, od 1948. do 1989. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u Jugoslaviji i Hrvatskoj iznosila je pet posto, a prosječna stopa rasta BDP-a po stanovniku 4,2 posto. Kroz cijelo to razdoblje udjel hrvatskog u jugoslavenskom BDP-u iznosio je oko 27 posto, s tim što se razina hrvatskog BDP-a po stanovniku povećala sa 20 na 30 posto iznad jugoslavenskog prosjeka. Taj je razvoj bio brži od svjetskog i europskog prosjeka, pa su i Hrvatska i cijela SFRJ ostvarile značajan rast, te od zaostale agrarne ekonomije prerasle u srednje razvijene industrijske zemlje. Markovićevo čudo Od 1974. do 1979. Hrvatska je ostvarivala viši udjel investicija u BDP-u od Japana, koji je tada bio u svom velikom zamahu, i to bez rasprodaje vlastite imovine i pretjeranog zaduživanja u inozemstvu. Dužnička kriza, koja je pogodila i SFRJ i Hrvatsku potkraj 1981. bila je umjetno izazvana (nakon što Ina nije platila na vrijeme račun za jedan tanker nafte), da bi Zapad testirao koliko je Jugoslavija poslije Tita funkcionalna državna zajednica i zatim joj nametnuo prvi stand-by sporazum sa MMF-om. Zato je i bez Tita, Hrvatska – koja je tom dužničkom krizom bila pogođena jače od ostalih republika u sklopu SFRJ – u vrijeme kad joj je premijer bio Ante Marković, iz tadašnje plitke dužničke drame izašla za manje od dvije godine, dok će za izlazak iz sadašnje, čekati najmanje deset godina. RAST HRVATSKOG BDP-a OD 1941. DO 2011.
SOCIJALIZAM: 1945. DO 1990. PREDNOSTI 1. Većina je gospodarskog i financijskog potencijala išestruko povećana i zadržana u društvenom, nacionalnom vlasništvu 2. Hrvatska je od pretežno agrarne postala industrijska ekonomija, koja je snažnim rastom svojeg BDP-a po stanovniku, značajno smanjila zaostajanje za vodećim zemljama tadašnje Europske zajednice, te istodobno povećala prednosti pred svim ostalim jugoslavenskim republikama, osim Slovenije, kao i pred cjelokupnom istočnom i srednjom Europom, koja je bila umrežena pod SSSR-ov sigurnosni i gospodarski kišobran 3. U većini godina iz tog soc-razdoblja, Hrvatska je bila zemlja visoke zaposlenosti, suženih socijalnih razlika, visokih stopa rasta i širokih radnih prava NEDOSTACI 1. Ni najveće kompanije u Hrvatskoj nisu bile konkurentne na europskom i svjetskom tržištu, bez snažne državne pomoći: državnih subvencija, kredita uz kamate niže od stope inflacije, te visoke carinske i izvancarinske zaštite, što je rezultiralo stalnim i sve masivnijim preraspodjelama dohotka i u okviru SFRJ, ali i unutar Hrvatske 2. Umjesto odnosa ponude i potražnje, na cijene robe, usluga, kapitala i deviza presudno su djelovali odnosi političkih snaga, bilo na razini SFRJ ili u okviru same Hrvatske, što je u konačnici pridonijelo i »proizvodnji« dugog niza promašenih investicija 3. Zbog toga što je iz ideoloških razloga sputavan privatni sektor i ograničen ulaz izravnih inozemnih ulaganja, Hrvatska je, kao i cijela SFRJ, tijekom 1980-ih, ušla u nerješivu recesiju KAPITALIZAM: 1990. DO 2011. PREDNOSTI 1. Visoko umrežavanje u gospodarski i financijski sustav Europske unije, iako Hrvatska još nije postala njezina članica 2. Nevjerojatno velik uspjeh stranih banaka i kompanija u jeftinom osvajanju najkvalitetnijih hrvatskih gospodarskih i financijskih potencijala, uz preuzimanje gotovo ukupne nacionalne štednje i značajnog niza biser-nekretnina, i sve to u kombinaciji s utjerivanjem Hrvatske u enormno visok vanjski dug i u dugoročno »dužničko ropstvo« 3. Ulazak NATO-a u Hrvatsku u obliku ulaska Hrvatske u NATO, uz zaključivanje pregovora o priključivanju u Europsku uniju, unatoč najtežoj depresiji u novijoj hrvatskoj gospodarskoj povijesti NEDOSTACI 1. Nakon umjetno uspostavljenog precijenjenog tečaja hrvatske monete, u sklopu Stabilizacijskog programa iz listopada 1993., u Hrvatskoj je gotovo sve uvozno postalo jeftinije od domaćeg, pa je u tržišnoj igri u tim novim okolnostima uništen značajan dio industrije 2. Napustivši svako planiranje razvoja kao socijalističku strategiju, Hrvatska u prijelazu na kapitalizam nije odredila ni minimum strateških kriterija u privatizaciji, pa je za samo deset godina ostala bez većinskog vlasništva i nad bankama, i nad telekomom, kao i nadmedijskim tržištem i većinom trgovačkog potencijala 3. Za razliku od socijalizma, koji je nakon golemih ratnih šteta u Drugom svjetskom ratu, od Hrvatske, u sklopu SFRJ, stvorio jednu od najdinamičnijih ekonomija u Europi, kapitalizam je nakon 1995. od Hrvatske stvorio zemlju koja se prezadužila i rasprodala te potonula u gotovo nerješivu depresiju OD 1990. DO 2011. GODINE NEZAPOSLENOST JE – UDVOSTRUČENA Hrvatska je u socijalizmu bila zemlja visoke zaposlenosti i niske nezaposlenosti, dok je – otkako je prešla na liberalni kapitalizam – postala zemljom niske zaposlenosti i visoke nezaposlenosti. Davne 1952. zaposlenih je bilo oko 500.000 osoba, a nezaposlenih samo 14.000 osoba, dok su mnogi ostali tada bili u seoskim, obiteljskim gospodarstvima, ili u oružanim snagama (tijekom sukoba Tita sa Staljinom i tijekom tršćanske krize). Prijelomne 1971. godine nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo samo 40-ak tisuća (jer su mnogi posao nalazili i na »privremenom radu« u inozemstvu), a iduće prijelomne, 1990., »samo« 160.000 osoba. Danas ih je u samostalnoj, demokratskoj, proeuropskoj i tržišnoj Hrvatskoj oko 300.000 osoba (iako se broj stanovnika u međuvremenu smanjio gotovo za 400.000 osoba!), a krizi se i depresiji ne nazire kraj. |
--------
lp, boro
http://www.novilist.hr/
http://budan.blog.hr/
bglavac
irida
edin.kecanovic
