Slobodan Šnajder, književnik i publicist:
Tuđice su Židovi jezika, rekao je Adorno
Slobodan Šnajder
Ranih devedesetih, kada sam ono bio postao prilično vidljiv objekt, da ne kažem cilj, a sve to u bespuću povijesne zbiljnosti, otišao sam u Njemačku. Hoćeš-nećeš, postao sam tamo nešto poput putujućeg ambasadora katastrofe. Naravno, Njemačka je i prije svega toga bila moja »izborna domovina« (moji se komadi igraju u Njemačkoj od 1987). S vremenom ušao sam u njemački jezik toliko da sam bio u stanju pojasniti stvari koje ni meni samom nisu bile jasne; takve stvari koje normalna ljudska pamet naprosto odbija pojmiti. Ali i Njemačka, kao »izborna domovina«, teška je ljubavnica. Ne voli da joj se spominje prošlost. Ona je u toj prošlosti bila pošla s kojekakvima, pa i s ološem najniže vrste. Nijemcima sam dakako govorio svoj njemački, donekle utješen tvrdnjom mnogih pametnih Nijemaca da naprimjer jedan Kohl, to je općepoznata stvar, uopće ne govori njemački.
K tomu, Nijemac će otrpjeti njemački »s akcentom«, dok će Francuz francuski izvan norme smatrati zločinom protiv svetoga tijela njegova jezika. Nijemci nekako lakše podnose ono što im se čini s jezikom. Dakako, ovo vrijedi u slučajevima »respektiranog gosta«, ne i u slučaju gastarbajterskog »smeća«, koji k tomu još odbija jesti krmetinu.
Hajde de: mogu se prilično izraziti na njemačkom. Međutim, u stanjima i situacijama intimnije vrste, hajdmo reći, u sferi osobnog, u svim onim osamljeničkim »strujanjima misli« pred san recimo, ili na bolničkom krevetu, ja sam sa sobom razgovaram jedino hrvatski. Zaista važne stvari mogu reći jedino na jeziku koji se zove materinji. Očev jezik bio je njemački; on je pripadao skupini koju su između ratova, a upravo u svrhe belicističke, prekrstili u »folksdojčere«. Ali i on, u stanjima samogovora, pred san, u lirskim stanjima, govorio je hrvatski, to je posve sigurno. Njegovo je ime Đuro Šnajder (1919-1993), on je sjajan pjesnik hrvatskoga jezika, jedan od prvih koji se otrgnuo socrealističkom klišeju; usporedi naprimjer njegovu zbirku »Bijele zjene«, a i druge. Danas je zaboravljen, što i mene čeka, jedino će u zaboravu moje malenkosti biti više plana i programa, tojest namjere.
No taj očev njemački živi u hrvatskom, preobličen, »kroatiziran«, u tisućama izraza koji se tiču naprimjer zanata. Ali i odjeće, društvenih običaja, igara...
Danas doduše pred modernim automobilom bespomoćno stojite sa »šrafcigerom« u rukama, pa idete na »kriglu« piva. Svijet bez »štiklica« bio bi svakako dosadniji, a bez »hozntregera« nesigurniji. I tako jedna »skupina«, koja je 1945. brutalno prognana jer se njezin maleni dio ogriješio o običaje »domicilnog naroda«, perzistira, upamćena manje od ljudi a više od jezika samoga.
Današnji će lektor dakako »očistiti« hrvatski tekst od ovih »tuđina«. Ali pisci, napose pjesnici, a to su oni koji, po Jean-Paul Sartreu, odbijaju KORISTITI jezik, već rade S njim, a ne NJIME kao pukim alatom, možda bi mogli opjevati čak i »šrafciger», »štiklu« (petrarkizam u novoj šansi!), »krofnu«, »ajngemaht«? Jezik – to je jednakost u bratstvu mrtvih, živih i prognanih. »Tuđice« su »Židovi jezika« (to je rekao pametan Nijemac talijanskog porijekla: Th. W. Adorno).
----------------
lp, boro
http://www.novilist.hr/
http://budan.blog.hr/