Slavni fizičar: Proučio sam sve filozofije i tvrdim kako bez Boga ni jedna ne funkcionira

 

Oni koji su prisnije poznavali Maxwella opisuju ga kao jednog od najplemenitijih ljudi koje su imali sreću susresti. Njegov liječnik i oni koji su ga njegovali u posljednjim danima izjavili su da nikakva patnja nije mogla promijeniti ili zagorčati slatkoću njegova karaktera.

Postoje brojne teorije o fenomenu elektriciteta, no sve su one vođene mišlju Jamesa Clerka Maxwella (1831.-1879.) iz 1855. godine. U religioznim pitanjima bio je doživotni Faradayev saveznik, uvjereni i praktični kršćanin. U njegovoj se obitelji svake večeri molilo „redovito je išao u crkvu i rijetko, ako i ikada propuštao mjesečno slavlje Svete pričesti, te uvijek pomagao župnom karitasu. Ali bolest je iz njega izvukla cijelo srce, dušu i duh: njegovu čvrstu i nepokolebljivu vjeru u Utjelovljenje i posljedice istog; u djelovanje pomazanja; u djelo Duha Svetoga.“

Na svojoj smrtnoj postelji često je ponavljao stihove Richarda Baxtera:

Gospodine, nije na meni brinuti

 Hoću li umrijeti ili živjeti

Ljubiti i služiti Tebi udio je moj

Što Tvoja milost mora dat’.

„Gospodin Colin Mackenzie ponavljao mi je tih par dana dvije svoje izreke koje mogu i ovdje ponoviti: ‘Stari druže! Čitao sam o mnogim čudnim religijama: naposljetku, nema ništa poput stare, i proučavao sam gotovo sva filozofska učenja i uvidio da ni jedno neće funkcionirati kako treba bez Boga.’ Izreke dobivaju na težini ako znamo da je Maxwell, kao Volta i Ampere, čitan u filozofiji pa čak i u teologiji. Nedjeljom nakon povratka s bogoslužja u potpunosti se posvetio učenjima starih engleskih teologa. Pa ipak, nije zauzeo stranu u sukobu anglikanaca i kalvinista.

U svojoj raspravi o atomskoj fizici Maxwell nikada ne propušta postaviti pitanje o nastanku atoma. U barem tri različite prilike razvija vrlo detaljno svoje stajalište te smatra čistim znanstvenim zaključkom tezu da atomi ne predstavljaju niti posjeduju u sebi temelj svoga postojanja.

Prvi put na taj stav nailazimo pri samom kraju njegove knjige o toplini. Maxwell ondje donosi panoramski pogled na molekularnu teoriju i njene povezne točke prema fizici općenito. Prema toj teoriji svako se tijelo sastoji od točno određenog broja minutnih čestica od kojih svaka posjeduje definitivnu masu i definitivna svojstva. Molekule iste tvari su međusobno slične, ali se razlikuju od molekula bilo koje druge tvari. Štoviše, nema postepenog prijelaza od molekule jedne tvari ka molekuli druge tvari. Svaka molekula pripada točno određenoj klasi, a neposrednih veza između različitih klasa nema. Pojedinačno, atomi su nepromjenjivi i neuništivi. Ovo su, prema prihvaćenom mišljenju samih fizičara, glavne teze atomske teorije. Maxwell postavlja i daljnja pitanja. Kako to da postoje samo atomi apsolutno fiksiranih značajki, a da pritom izostaju poveznice između različitih klasa? To ne može biti ishod procesa razvoja jer oni sami nisu podložni promjenama. Ne možemo postaviti ni proces eliminacije kao objašnjenje po kojem bi atomi posredovali između klasa jer bi bili izbačeni. Kada bi to bio slučaj, kamo bi ti eliminirani atomi otišli? Fiksirane zvijezde sastoje se od istih elemenata kao Zemlja i Sunce. Za Maxwella ostaje samo hipoteza da je Bog stvorio atome, a On ih je u početku stvorio sličnima. Teorija je to koja rješava sve poteškoće.

„Ali ako pretpostavljamo mogućnost stvaranja molekula, ili pak, pretpostavljamo da su stvorene od nečega već postojećeg, zašto bismo očekivali bilo kakve nepravilnosti među njima? Ako su, kako vjerujemo, jedine materijalne stvari koje još ostaju u točno određenom stanju u kojem su i prvenstveno postojale, ne bismo li radije tražili neku indikaciju reda duha, u koje naše znanstveno povjerenje nikad nije poljuljano teškoćom koju doživljavamo kada ju tražimo u složenim aranžmanima vidljivih stvari, i iz koje je vidljiva naša moralna procjena u svim našim pokušajima da mislimo i govorimo istinu te utvrdimo točne principe distributivne pravde?“ piše Maxwell.

Ovakav način promišljanja razvija pobliže u djelu „O molekulama“ koje je osobno pročitao na skupu Britanskog Udruženja u Bradfordu.

Prema njemu, cjelovita sličnost atoma osigurana je analizom spektra. Analiza svjetla koja pristiže sa zvijezda Sirius i Arcturus pokazuje da vodikovi atomi u ovim udaljenim nebeskim tijelima odašilju jednake zrake i stoga posjeduju ista svojstva kao i atomi vodika u našim laboratorijima. Ova sličnost i jedinstvo ne može biti ishod procesa razvoja. „Niti jedan proces u prirodi, od početka prirode, nije prouzročio ni najmanju razliku u svojstvima bilo koje molekule. Stoga ne možemo pripisati ni samo postojanje molekula kao ni identitet njihovih svojstava uzrocima koje nazivamo prirodnima.“

S druge strane, sličnost ustrojstva molekula istog razreda ostavlja utisak „proizvedenih artikala“ i isključuje hipotezu da su vječni i samostojeći. Stoga smo prisiljeni vratiti se na strogo znanstveni put veoma blizu točke gdje znanost prestaje.

No pri povratku na povijest tvari, znanost sama sebe isključuje kada se s jedne strane uvjerava kako je molekula napravljena, istovremeno tvrdeći da ju nije stvorio niti jedan proces koji nazivamo prirodnim.

U daljnjem izlaganju svoje teorije Maxwell ističe kako atom u svojoj konkretnoj formi  ne može biti opisan kao potreban.

„Da materija kao takva treba imati određena temeljna svojstva – postojanje u svemiru i mogućnost kretanja koje je dosljedno i tako dalje, jesu istine koje mogu, koliko nam je poznato biti takve da ih metafizičari nazivaju nužnima. Možemo koristiti spoznaje o takvim istinama u svrhu dedukcije, ali bez podataka za nagađanje o njihovu podrijetlu.

Ali da treba biti upravo toliko materije i ni mrvu više u svakoj molekuli vodika činjenica je sasvim drugačije vrste. Radi se o točno određenoj distribuciji tvari koju je teško zamisliti u nekom drugo obliku.“

U zaključku Maxwell piše o nepromjenjivosti atoma, svojstvu koje ih čini „istinskim kamenom temeljcem materijalnog univerzuma“. Sunčev se sustav stalno mijenja, ali unatoč tome atomi uvijek ostaju isti.

„I sada su jednaki kao u dan kada su stvoreni, savršeni u broju, mjeri i težini, a od njihova neizgladivog karaktera možemo naučiti da te težnje nakon točnosti, mjerenja, istine u izjavama i pravednosti u akciji koje ubrajamo u najplemenitije ljudske atribute jesu naši jer su temeljni dijelovi Njegove slike, koji je u početku stvorio ne samo nebo i zemlju, već i materijale od kojih se nebo i zemlja sastoje.“

Jednakom jasnoćom Maxwell govori i o drugim filozofsko-religioznim pitanjima. Tako piše u djelu „Prirodna znanost i besmrtnost duše“:

„Stoga napredak znanosti, koliko ju možemo pratiti, nije otkrila ništa važno o fizičkim posljedicama smrti, tek je više produbila razliku između vidljivog dijela, koji nestaje pred našim očima, i onog kojeg nalazimo onkraj granica znanosti.“

Maxwell je pripadao filozofskom krugu čiji su članovi bili i Lightfoot, Hort, Westcott i drugi i pred njima je jedne veljače čitao članak o negativnom utjecaju napretka znanosti na doktrinu o slobodnoj volji. On ipak smatra da nije tako. Stoga možemo zaključiti riječima nađenim među njegovim zapisima nakon što je preminuo. Prava je to molitva znanstvenika:

„Svemogući Bože, koji si stvorio čovjeka na svoju sliku, i dao mu dušu da Te može tražiti, i imati vlast nad Tvojim stvorenjima, uči nas da proučavamo Tvojih ruku djelo kako bismo podložili sebi zemlju i učvrstili razloge da Ti služimo; i da tako primimo Tvoju blagoslovljenu Riječ, da možemo vjerovati u Njega, koga si poslao da nam podari spoznaju spasenja i oproštenje grijeha. Sve te to molimo u ime istog Isusa Krista, našeg Gospodina.“

Oni koji su prisnije poznavali Maxwella opisuju ga kao jednog od najplemenitijih ljudi koje su imali sreću susresti. Njegov liječnik i oni koji su ga njegovali u posljednjim danima izjavili su da nikakva patnja nije mogla promijeniti ili zagorčati slatkoću njegova karaktera.

Alois Kneller SJ