Simbolički govor cvijeća kroz kulture i povijest, i crkvu.

Cvijeće od pradavnih vremena na razne načine potiče čovjeka, pobuđuje pozornost bujnim rastom, raznovrsnim oblicima cvjetova, šarenim bojama i biranim mirisima, ljepotom na koju nije moguće ostati ravnodušnim. Zapisi i spomenci iz najstarijih vremena svjedoče o čovjekovoj osjetljivosti na govor cvijeća, što se najneposrednije zrcali u razvoju cvjetne i vrtne kulture u starim visokim civilizacijama.

U starom Egiptu, u antičkoj kulturi, u srednjem vijeku u kulturi renesanse i baroka i u 19.i 20st. romantizmu u umjetnosti u književnosti i istoka i zapada i Evrope i cijelog svijeta.

Naročito je interesantan prijelaz iz poganske antike u kršćanski srednji vijek koji činilo se plodonosan za razvoj simbolike cvijeća i našao se pred ozbiljnom zaprekom.

Mlada kršćanska Crkva, naime, isprva je bila prilično nesklona bogato razvijenoj floralnoj simbolici koja je posve poganski obojena. Cvjetovi, koji su bili u predodžbama ljudi bili previše živo povezani s bogovima i herojima antičkog svijeta, u novoj su religiji bili često na smetnji i neželjeni No opiranje nezaustavljivu jeziku cvijeća bilo je osuđeno na propast, jer ulogu i značenje cvijeća nije bilo moguće iskorijeniti iz kulturne svijesti svijeta, koji nije izrastao samo na ruševinama antike, nego se rađao u trenutku njezina kasnog procvata. Crkva je dosta brzo shvatila svoju zabludu i cvijeću vratila nekadašnji ugled, a istodobno je svom silom hitala stvarati nova simbolična značenja, koja bi bilo moguće uspješno uključiti u kršćanski nauk. Pri tome se središnji tekst kršćanske vjere pokazao kao neiscrpna riznica floralne ikonografije.

U svetom pismu naime, u ovom je ili onom kontekstu spomenuto mnogo biljnih vrsta koje su alegorijskom objašnjenjima priča iz Svetoga pisma dobila različite simbolička značenja. Model za alegorijsko razumijevanje biljaka između ostaloga je dovoljno jasno postavljen već u evanđeoskim prilikama, koje ima je maslina, palma, smokva, vinova, loza, žito, ljiljan, ruža i drugo bilje barem nekoliko puta našlo metaforično tumačenje. Ranokršćanska biblijska egzegeza s veseljem je prihvatila ponuđene modele i uskoro ostvarila zavidan opus kršćanske ikonografije biljaka. Crkva je uspješno riješila i problem brojnih cvjetova koji su kao cvjetovi ljubavi bili posvećeni i raznim poganskim božicama ljubavi i plodnosti. Cvijeće je proglasila simbolikom duhovne ljubavi i ljepote, a većinu je cvjetova neposredno posvetila Mariji, Cvijetu svih cvjetova, koja je u ulozi Majke Božje potisnula poganske božice ljubavi.
Kako je kršćanstvo od samoga početka bilo naklonjeno izražavanju u simboličkim slikama, počeci su starokršćanske likovne umjetnosti izrazito simbolički obojeni, pa nas može iznenaditi mnoštvo biljnih simbola u slikarstvu i kiparstvu prvih kršćanskih stoljeća. Zbog kristološke i uže euharističke simbolike najčešći je motiv vinove loze i grožđa. Palme predstavljaju rajsko drveće i simbol su pobjede kršćanske vjere i mučeništva koje su u slavu vjere podnijeli proganjani i kršćani. Maslinova grančica simbol mira i Božje naklonjenosti, ljiljan duhovne ljubavi i čistoće, atribut kršćanskih djevica i prije svega, simbol Marijine bezgrješnosti, crvene ruža označava njezinu ljubav i dobrotu. A ujedno je jedan od simbola mučenika i Kristove patnje. Mnogi cvjetovi ušli su u svetačke legende i dobili ulogu atributa sveca, ali prije svega su se cvjetovi i kršćanskoj ikonografiji uvriježili kao živa slika Božje milosti i nebeske ljepote, tako da je raznovrsno, katkada jako stilizirano i jedva prepoznatljivo cvijeće na različitim slikama treba shvatiti kao simboličku aluziju na rajske livade.   Autor: Zdenka

http://alfaiomegaduhovniforum.forums-free.com/