SIMBOL
Et: grč. ovnP&XXio = skupa bacati; sastavljati.
I. Stara značenja.
1) crvupoov (grčka riječ, množ. ovup6Xa) „Zalog za prepoznavanje, predmet presječen nadvoje. Oba domaćina Čuvaju
svaki svoju polovinu i predaju je potomcima. Sastavljanjem tih dvaju dijelova (symbdllo) njihovi se nosioci prepoznaju i dokazuju prijateljske ili savezničke odnose što su ranije uspostavljeni." (Ortigije)
2) Credo. U teologiji i teozofiji, filozofiji i misteriozofiji:
obrazac temeljnih istina što može služiti kao znak raspoznava
nja.
Suhravvardi iz Alepa: „Najučeniji među učiteljima koji su iskusili Istinsku Zbilju propovijedaju da svemir ima svojeg stvoritelja i da je on jedan (...) U svem tome u općenitom je vidu sažet simbol vjere filozofa" (L'Archange empourpre, ko
nac XI. str. prij. H. Corbin, izd. Favard, 1963, str. 14-15).
II. Klasični smisao.
3) (opći smisao) U svojem dubokom smislu, naročito u ezoterizmu, simbol se definira kao prirodna KORESPONDENCIJA
označitelja i označenoga. Između oblika i suštine postoji veza srodstva ili simpatije, veza koja je nosilac smisla. Sve može bi
ti simbol, tj. simbolizirati ili biti simbolizirano: događaj, biće, predmet, stvar, stanje, radnja, osjećaj, htijenje, ideja, ali bilo što ne može biti simbol bilo čega: crvena boja je simbol krvi,
krv je simbol duše, ali crvena boja nije simbol duše. Simbol je gnoza, a ne puki označi te lj.
Različite teorije različito definiraju simbol: kao sredstvo izražavanja (Aristotel), vozilo mističnog sudjelovanja (L. Levi Bruni, 1938), kao duhovnu sponu između čovjeka i zbilje (E. Cassirer, 1925), jezik svetoga (M. Eliade, 1952), kao posredni prikaz potisnutoga (S. Freud, 1900), arhetipsku energiju (C. G. lung, 1912), korespondenciju između različitih redova bitka (R. Guenon, 1962).
Podjela simbola po vrstama: s obzirom na prirodne Elemente (simbol Zemlje, Vode, Zraka i Vatre), s obzirom na prirodne jezike (prvenstveno brojevi, boje, oblici, kretanje, zvukovi) te s obzirom na prirodna Kraljevstva (mineralno, biljno, ži-votinjsko i ljudsko).
„Simbolični oblici postoje zbog toga da bismo mogli prelaziti i prolaziti iz oblika očitavanje (mazahir) do onoga što je u-vučeno unutra, iz osjetilnih vrsta u spiritualni sadržaj. Upravo zato i Kur'an sadrži zAhir [egzoterik], bđtin [ezoterik], tafsir [doslovnu egzegezu] i tavvtl [spiritualnu hermeneutiku]. Kao što je spoznaja u simboličnom odnosu s vodom, tako i njihove pripadne kategorije stupaju u odnose jedna sa drugom: istinska spoznaja sa čistom vodom, vječne izvjesnosti s izvorskom vodom, nadahnuta spoznaja s vodom što silazi sa neba." (Sa-dra Shirazi, Sharh, oko 1600. g, prij. H. Corbin, E.I.I., sv. I, str. 316, bilj.)
B. R. A. Schwaller de Lubicz, Propos sur esotćrisme et symbole. 1960. izd. Dervy, 79 str: R. Guenon, S.F.S.S; (ikonografija) E. Lehner. Svmbols, signs, signets, Dover Publications, N.Y, 221 str.
4) (uži smisao) U ovom slučaju, simbol je izraz prirodne ANALOGIJE i njoj svojstvenih moći, analogije između elementa „nižeg", „materijalnog" reda i elementa „višeg", „moralnog" reda, u oba smjera (od doslovnog na slikovito i obrnuto). Kad
Isus kaže: „... budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi " (Mt, 10, 16), misli na „zmiju" kao simbol „lukavstva", dok je „golub" označitelj „bezazlenosti" (= označeni), i to S zbog svojstava prirodno imanentnih tim životinjama. Obrnuto, također prirodnim, a i ezoteričnim slijedom, ideja lukavstva, sila lukavstva otjelovljena je i očitana u lisici kao što je i-deja bezazlenosti utjelovljena u golubu.
„Simbol je osjetilna slika kojom se izražava okultna, ali samo analogijska ideja." (A. Mackev, Encyclopedia of Freema-sonry).
B. J. Chevalier, D.S, str. XV. sq.
5) (svedeni smisao) Simbol kao amblemska analogija.
Npr: križ, simbol (1) = znak raspoznavanja ranih kršćana, simbol (3) = korespondencija usmjerenja, simbol (4) = analogija uravnoteženja, simbol (5) = amblem kršćana, simbol (6) = prikaz mučeništva kršćana, „simbol" (7) = sinteza zbrajanjem.
6) kulturni simbol. Opredmećeni prikaz neke ideje, zbilje ili vrijednosti stvorene tradicijom unutar točno određenog kul
turnog sklopa poput npr. zemlje ili struke, što ukazuje na vanjsku povezanost onoga čime se prikazuje i onoga što se pri
kazuje.
Npr: crna boja je simbol muževnosti u Kanajaca, a u kršćanstvu žalosti.
7) Znanstveni simbol.
8) Personifikacija.
SIMBOLIČNA RADNJA
Sin. „simbolična gesta".
Kretanja ili tjelesni stav s vrijednošću ezoterične poruke. To može biti ili pojedinačna činjenica ili cijeli život.
Npr: „Buddha pred okupljenima jednostavno podigne stručak cvijeća. Mahakasvapa shvati i nasmiješi se. 'Porijeklo Žena, odnosno njegov izvor i utemeljenje krije se u ovoj anegdo-348 ti." (Suzuki, E.B.Z, sv. I, str. 199).
OBREDNA GESTA je kodificirana simbolična radnja. Primjerice:
„Pitanje: Gdje je vaš otac? Odgovor: [Podignuti oči ka nebu.] Pitanje: Gdje je vaša majka? Odgovor: [Oboriti pogled ka zemlji.]"
(Obred reda Dobrih Kalfa Sjekača Šume Zidarske Udruge, 1751. navod prema J. Palou, La Franc-Maconnerie, 1964, P.B. Payot, str. 327).
SIMBOLIK
(imenica, m.r)
Simbolik je jedna od razina ili oblasti mišljenja:
s kulturnog gledišta, uz logičku, opažajnu i imaginarnu, s gledišta prirode, uz fizičku, materijalnu i eteričnu razinu.
B. C. G. Jung, Metamorphoses de l'ame et ses symboles (1927), prij, izd. Georg, Ženeva, 1944; G. Durand, L'imagination symbolique, 1976, P.U.F, 140 str.
SIMBOLIKA
Logistika.
Simbolička logika (posve egzoterična usprkos prilozima R. Lullusa: V. umijeće 11 b (Veliko umijeće).
Simbologija.
Spoznaja simbola, teorija i izučavanje povijesti, geografije, sociologije, oblika, vrsta, ustrojstva i uloge simbola. U ezoterizmu, simbologija se pojavljuje u vrlo raznorodnim vidovima, od rasprava o oniromantiji {Ključ snova Ar-temidora iz Efeza, prij. La clef dessonges, izd. Vrin) pa do ini-cijacijskog romana (npr. Attarov Jezik ptica, 1865).
Simbolika.
„Sklop odnosa i tumačenja" (J. Chevalier) što se odnose na predmet ili oblast smatranu simbolom. Npr: simbolika vatre bavi se Elementima, toplinom, svjetlošću, kuhanjem, ... i predmet je alkemije i fizike (sam po sebi, simbolizam vatre tiče se samo općih svojstava vatre kao simboličnog obrasca i središta korespondencija: vatra je simbol božanskog djelovanja).
Simbolistika.
Povijesni sklop jezika i hermeneutika svojstvenih nekom dobu, narodu, čovjeku, krugu. Simbolika pojedinog naroda uključuje „jezik, pravila Što se odnose na sklapanje braka, ekonomske odnose, umjetnost, znanost i religiju." (Cl. Lćvy-Strauss).
„Simbolika Kompanjonaže usredotočena je na alat, sirovine, postupke te, konačno, na sam zanat." (Raoul Vergez, A-tlantis, br. 212, svibnja-kolovoza 1960).
B. J. Danićlou, Les svmboles chrćtiens primitifs, 1961, izd. Seuil; B. Bhat-tacharya, Buddhist iconography, 1924, Oxford; J. Boucher, La symbolique maconniqne, 1948, izd. Dervy; J. P. Bavarci. La symbolique de la Rose-Croix, 1974, izd. Payot; G. Scholem, La Kabbale et sa symbolique, prij. izd. Payot, 1966. cf. Kabala i njena simbolika, prij. E. Verber, Kultura, Beograd. 1981.
SIMBOLIZAM
I. (filozofija)
1) Upotrebna simbola.
U inicijacijskim organizacijama i ezoteričnim pokretima, simbolizam zatičemo na svim razinama, a izražen je kroz mnoštvo vidova, primjerice, u broju kušnji, u boji odjeće, u književnim vrstama, u obrednim kretnjama ili analogijskim slikama. Za razliku od svetih obreda, društveni obredi vrlo su loši nosioci simbola: to bi bilo kao da izjednačujemo folklorni ples ili ples družine prijatelja s plesom derviša obrtača koji je povezan s gibanjem planeta („Napjev što ga ti ljudi pjevaju uz pratnju santura jedan je od onih što govore o obrtanju nebeskog svoda": (Rumi, Mathnavi, IV, 733, prij. izd. Sindbad).
„Jedino ezoterični simbolizam korespondira samoj prirodi, geometričnoj strani prirode. Dakle, jedino je on uistinu univerzalan, i to zbog toga Što je on odraz apsoluta, a ne puka izmišljotina." (O.M. Aivanhov, S.D., sv. VIII, str. 210).
2) Prikazivanje putem simbola.
Ideje (pojmovi, proces, kvaliteti), zvukovi (prirodni, govorni, glazbeni) i predmeti (događaji, bića, stanja) prikazuju se njima prirodno korespondentnim duhovnim ili opažajnim predodžbama. Primjerice, u magiji se često pribjegava zvukovnom simbolizmu (onomatopejama, izražajnim riječima, alite-raciji): čarobnjak oponaša zvuk kiše da bi izazvao pljusak. Znakovi, Planete i Aspekti u astrologiji ne označuju se znanstvenim znakovima nego simbolima nazvanima „hijeroglifi" čiji crtež istodobno skriva i otkriva prirodu, odnose u njoj i njihovu mnogoznačnost.
3) Moć da se bude simbolom.
Svako biće, osim možda umjetno načinjenih predmeta ili nakaznih živih bića, zbog postojanja, prirodnih, analogijskih ili neanalogijskih korespondencija, može prikazivati, predstavljati veći ili manji broj drugih bića. i to na više ili manje postojan način.
R. Gućnon: „Simbolizam križa... Križ dakle, kao i svaki simbol, posjeduje višestruki smisao..." (S.C., str. 3, 53)
B. R. Guenon. S.C, (1931); R. Allendy, Lcsvmbolisme desmunbres, 1921, izd. Payot; F. Portal. Des couleurssymboliques, 1837, pon. izd. dc la Maisnie; O. Wirth, Le symbolisme astrologigue. izd. Dervy, 1964. (I. izd. 1937).
II. (povijest ideja)
1) Estetička škola.
Pokret u književnosti (1870. do 1900. g) i u likovnim umjet- 5 nostima (1886. do 1920. g) evropskog ishodišta, završio u de-kadentizmu. Naziv potječe od J. Morćasa (1886. g). Simboličko je pismo neprozirno, opskurno. Simbolističke teorije nazivamo Platonizmom (idu od osjetilnog ka Ideji), zakonom u-niverzalne analogije. Unutrašnji život, dubok i okultan, moguće je ponovno otkriti zahvaljujući tajnim korespondencijama između njega i slika svijeta. Razumljivo je stoga zašto su se mnogi simbolisti osjećali okultistima ili ezoteristima, ili obrnuto. Primjerice, spomenimo među piscima Ch. Morica (1889), Ćdouarda Schurea, Milosza, a među likovnim umjetnicima Odilona Redona, Gustavea Moreaua (zbog njihove ljubavi za detalje prije ih možemo svrstati u dekadentiste).
Opreka:
naturali/am.
B. G. Michaud, Message poetique du symbolisme, 1949, izd. Nizet; E.U, sv. 15, str. 613-629; A. Mercier, Les sources isoteriques et oecultes de lapoisie symboliste, 1870-1914, sv. I, izd. Nizet. 1969.
2) Ezoterična hermeneutika.
Shvaćanje prema kojem se sve ili samo neke ljudske tvorevine, naročito tekovine kulture, ideje, pismo, govor, kretnje, umjetnički predmeti, moraju tumačiti na simboličan uzvišen način i metoda takvog tumačenja. Simbolizam u ovome značenju traga bilo za moralnim (Porfirije, apud Euzebije iz Ceza-reje), metafizičkim (Jamblih, Misterije Egipta), fizičkim (stoi-ci), bilo za alkemijskim (Burgravius, Achilleus Panophos, 1612), magičnim, astrološkim ili gnostičkim, kršćanskim smislom.
„Budući simbolično, ono se [egipatsko pismo] izražava sad pukim oponašanjem, sad, da rečemo, tropima ili je pak otvoreno alegorično i upotrebljava zagonetke... Samijac [Pitagora, sa Samosa*] savjetuje primjerice da „ne valja uza se držati lastavicu", što će reći, ne družiti se s pričljivim ljudima... Svijećnjak [u Hramu u Jeruzalemu] bijaše stavljen na južnoj stra- 351 ni oltara s mirisima: to pokazuje gibanje sedam svijetlećih pla- "•* neta što svoje obrtanje zaključuju na jugu..." (Klement Alek-sandrijski, Stromata. V, pogl. 5 i 6).
R. alegorija, doslovan smisao, tipologija.
3) Metafizička doktrina.
Shvaćanje prema kojem čovjek u svijetu spoznaje samo simbole, a ne zbilju. Duh nikada ne dopire do bitka nego samo do onoga čime je bitak predstavljen, i to zahvaljujući postojanju korespondencija najčešće analogijske vrste. Ukratko, S prirodne je pojave moguće spoznati samo kao simbole spiri-tualnih zbilja. Začetnik takve metafizike je Platon koji smatra da je osjetimo puka sjena umnoga (Država, VI, 509 d sq).
4) Antropološka teorija.
Pretpostavka svojstvena etnolozima i povjesničarima religije, a najsažetije ju je izrazio F. Creuzer (Symbolik und Mytho-logie der Alten Volker, 1810-1812): „... od iskona čovječanstva (postojao je)* osjećaj beskonačnosti i istodobno nemogućnosti da se nađu riječi kojima bi se taj osjećaj mogao izraziti. Odatle je, pod dvostrukim utjecajem (...) jezika i umjetnosti, potekao prvi spontani simbolizam da bi ga potom preuzela svećenička klasa, i upravo taj, sada reflektirani simbolizam čini temelj svake mitologije." (R. Bastide, Ethn. g, str. 1037).
bglavac
