SHOUN I NJEGOVA MAJKA
----------------------
Shoun je postao ucitelj soto-zena. Bio je jos studirao
kad mu je iznenada umro otac, ostavivsi staru majku
prepustenu njegovoj skrbi. Svaki puta kad bi odlazio u dvoranu za meditaciju, Shoun bi majku poveo sa sobom. Medjutim, otkako ga je ona pratila, nije vise mogao zivjeti zajedno s redovnicima u samostanima. Pa joj je zato sagradio malenu kucicu i valjano se o njoj brinuo. Prepisivao je sutre i budisticke pjesme i na taj nacin zaradjivao ono malo koliko mu je bilo potrebno za najnuzniji zivot. Kad bi Shoun za majku kupovao malo ribe, ljudi bi mu se podsmjehivali, jer jednom je redovniku zabranjeno jesti ribu. Shoun nije za to mario, ali majci bijase zao sto se ljudi smiju njezinu sinu. Konacno jednoga dana rece ona Shounu:
- Mislim da cu se zarediti. Ja takodjer mogu postati vegetarijanka.
Tako i ucini, te oni pocese uciti zajedno. Shoun bijase strastveni ljubitelj glazbe i pravi virtuoz na harfi, instrumentu kojeg svirase i njegova majka. U nocima punog mjeseca imali su obicaj svirati zajedno. Jedne noci prodje ispred kuce neka mlada gospodja i zacu kako iz nje dopiru prekrasni zvuci glazbe. Duboko ganuta, pozva ona Shouna sljedece vecere svojoj kuci kako bi svirao za nju. Shoun prihvati poziv. Nakon nekoliko dana susretne na ulici istu gospodju te joj zahvali na gostoprimstvu. Prolaznici sto se zatekose u blizini stadose se izrugivati na njegov racun. Bio je u kuci javne zene.
Jednog dana Shoun otputuje u neki udaljeni hram gdje je trebao odrzati jedno predavanje. Kad se nakon nekoliko mjeseci vratio kuci, doceka ga vijest da mu je majka umrla. Prijatelji nisu znali kako bi mu usli u trag i pogrebni se obred odvijao upravo u tom trenutku.
Shoun se priblizi i stapom udari po nosilima.
- Mama, tvoj sin se vratio - rece.
- Drago mi je vidjeti da si se vratio - odgovori Shoun umjesto majke.
- Da, i meni je drago - rece Shoun. Potom objavi onima
sto stajahu oko njega:
- Pogrebni obred je zavrsen. Mozete sahraniti tijelo.
Kad bijase vec prilicno star, Shoun jednoga dana osjeti da mu je kraj blizu. Ujutro zamoli svoje ucenike da se okupe oko njega, te objavi da ce u podne umrijeti. Zapalivsi tamjan ispred slika svoje majke i svojeg starog ucitelja, napisa pjesmu:
Zivjeh sezdeset godina kako sam najbolje umio
Iduci svojim putem u ovome svijetu
Sada je kisa prestala, oblaci nestaju
Na modrome nebu pun je mjesec.
***
Njegovi se ucenici okupise oko njega recitirajuci sutre, i dok trajahu sazivanja, Shoun izdahne.
/101 zen Stories, transcriebed by Nyogen Senzaki and
Paul Reps, London and Philadelphia,1939.
Nyogen Senzaki, Paul Reps,101 ZEN PRICA,Zagreb,2000.
- Urednik Damir Mikulicic, Prevela Ita Kovac/
Za vas je priredio Borivoj Bukva
bglavac
edin.kecanovic
