Biti ispunjen ljubavlju, bi znacilo biti ispunjen snaznim osjecajem pripadnosti. Da li se moze ispunjenost mjeriti ? I sta u stvari znaci biti ispunjen ljubavlju. Ljubim, znaci trebalo bi da znam. Ispunjen jesam. Ispunjen sam njenim likom, osmjehom, pokretom, glasom, mirisom, i svim sto podsjeca na nju. A sve me podsjeca na nju.

Sve me podsjeca na nju da u stvari nemam vremena ni za sta drugo, osim misliti na nju. Da li se time ispunjava uvjet snaznog osjecaja pripadnosti. Pripadnosti ?!. Ko ili sta, kome pripada u ovom slucaju. Meni pripadaju sve moje misli o njoj. Da li pripadaju njoj. Noj su posvecene. Ako su moje misli zarobljene u mojoj glavi da li onda pripadaju i njoj i mogu li joj pripadati. Ako mogu, kako? Mozda sam ja samo zarobljenik mojih misli o njoj ili su moje misli zarobljene u mojoj glavi, bas kao i predstava o prvoj ljubavi. Kako ona da zna koliko ja mislim na nju. Mozda gledam jednostrano.

Dobro, idemo malo posmatrati sa strane. Da ne bude zabune. Volim ja i ostalo, ono sto uglavnom svi vole. Boga, djecu, prirodu, ribe, sunce, druzenje, prijatelje/prijateljice, cvijece, sok od zove, matematiku, fiziku, knjige, slike, moju fotelju, auto, mp3, potok, brda, planine, more, more pravo volim, bake i jos mnogo toga. Da li sve to u meni budi snazan osjecaj pripadnosti? Da li se snazan osjecaj pripadnosti javlja u svemu nabrojanom? Definitivno ne moze. Samo ljudi, slobodni ljudi mogu uzvratiti osjecaj. Kazem slobodni ljudi jer sam maloprije pisao o slobodi i ljubavi. Ima ipak nesto sto cini osjecaj pripadnosti, ali ispunjenje!!!!

Sta i koliko vrijede najljepsi ljubavni stihovi ako ih niko ne procita? Kolika je vrijednost najljepse slike ako je niko ne vidi? Koliko je divna najljepsa ljubavna prica ako je niko ne procita. Koliko nas bi bilo uskraceno za suzu u oku bez „Sjaja u travi“ ili „Suzan & Jeremy“.

Neka se svi sjete neke ljubavne knjige ili filma. Ako su misli o ljubavi ili moja ljubav samo plod moje glave, kako se moze mjeriti. I kako znati. Ako znam samo ja onda to nije ljubav. Koliko je slikar ispunjen kad naslika najljepsu sliku. Ja zaista znam, podvlacim, znam, da je ljepota u ocima posmatraca. Ista slika ili ista zena ne bude iste osjecaje u dva posmatraca. Ljepota je dakle u ocima svakog od njih pojedinacno. Zato je svaka slika najljepsa, i svaka je zena najljepsa. Nekome.

Kolika je vrijednost zene koju niko ne voli. I da li zena koju voli vise muskaraca vrednija ili bolja ili ljepsa od neke koju voli „samo“ jedan muskarac. Vrijedi i vice versa, tj koliko vrijedi muskarac koga voli vise zena u odnosu na onoga kojega voli jedna. Smatram da je to malo ili nimamo vazno. Vjerujem da je bolje imati jednu pravu ljubav, nego nijednu. Covjek bez ljubavi, tj covijek/zena, koji/koja nije dozivio/dozivjela pravu ljubav, tesko da i sebe moze voljeti. Bez ljubavi prema sebi nema ljubavi prema drugima. Sad se otvara i pitanje prave ljubavi.

Prava ljubav, sta je to. Opisao sam to na pocetku ovog teksta. Ono kad ti je cijeli dan ispunjen njom i kad su ti sve kognitivne sposobnosti usmjerene na trazenje nje u svim oblicima i pojavama oko tebe. Kad ti se od oblaka, krosnji, oblika psjescanih nanosa, sjena i cudnih zvukova pricinjava ona, onda je to vjerovatno prava ljubav. Ako nije onda sam za institucije. Ako je neko dozivio slicno, sa bilo koliko godina zivota, onda zna o cemu govorim. I znam i opet nisam u stanju da izmjerim. Da se vratim na ispunjenost.

Dakle, kad volim, ljubim, ja sam ispunjem ljubavlju. Da li je osoba kojoj su moje misli upucene, takodje ispunjena. Kako da znam. Koji je modus da njeni najljepsi stihovi, njene najljepse slike, ne budu zarobljene samo u njenoj glavi. Kako da znam, kako da zna. Za ovo postoji nacim. Postoji, zove se ........... Sharing To be continued .........