Šesto predavanje

Dornach, 28. prosinca 1921.

            Na jučerašnjem i današnjem predavanju nije mi bila namjera govoriti o osobitostima zdravlja i bolesti, već samo o nužnostima koje odgajatelje i učitelje dovode u situaciju da moraju pronicati u bolesti i zdravlje u ljudima. Odgajatelji i nastavnici prije svega moraju uistinu biti sposobni proniknuti u cjelokupnu ljudsku organizaciju i ne smiju si dozvoliti da svakojaka apstraktna predagoška i didaktička pravila ometaju neposredan, može se reći i nagonsko-intuitivni pogled u cjelokupnu ljudsku organizaciju. Oni ih u odnosu na djecu čine jedino nesigurnima. Pred djecom bi trebali stajati potpuno slobodni.

Veoma se često čuje, naročito u srednjoj Evropi (ne znam je li tako i u zapadnoj Evropi) da postoji samo jedno zdravo stanje i mnogo bolesnih stanja. Ovaj izraz u koji se jako vjeruje ne može opstati u odnosu na stvarnu spoznaju čovjeka, jer je čovjek toliko individualan, toliko oblikovan u posebno biće, da u stvari u osnovi svako dijete, ali baš svako dijete posjeduje vlastito zdravlje, odnosno do kraja posebno izmodificirano zdravstveno stanje. Možemo reći da koliko god postoji ljudi, toliko postoji i različitih zdravstvenih i bolesnih stanja. To nas navodi da pažnju uvijek moramo usmjeravati na spoznavanje osobite ljudske prirode.

O ovome može biti riječi jedino onda kada je čovjek u stanju uistinu promatrati ono što se nalazi u drugim ljudima u njihovoj cijelosti, u njihovoj sveukupnosti. U ljudima koji stoje pred nama u životu, nalazi se međusobno djelovanje duhovno-duševnog i tjelesnog, upravo onako kako se u vodi koja je pred nama nalazi vodik i kisik. Kao što ne možemo zamijetiti kisik i vodik u vodi, ne možemo ni vidjeti duhovno-duševno u ljudima pred nama.

Da bi se ova dva člana ljudskog bića mogla promatrati u zajedničkom djelovanju, mora ih se prvo upoznati odvojeno. A ne može ih se upoznati na osnovu svakodnevnog shvaćanja života. Danas se čovjeka s jedne strane razmatra na način da ga se u anatomiji i fiziologiji drži za tjelesno biće koje stoji pred nama, pri čemu se anatomiju i fiziologiju naročito voli izgrađivati na način da predmet promatranja nije određeni čovjeka, već samo leš u kojem nema duhovno-duševnog.

 Na drugoj se strani čovjeka razmatra po onome što on doživljava u svojoj unutrašnjosti. U našem intelektualno-naturalističkom vremenskom periodu čovjek, u stvari, kada gleda u svoju unutrašnjost, jedino još primjećuje apstraktnosti, potpuno suhe i hladne predodžbe. On se zagrije samo onda kada na njemu nerazjašnjen način dođe do osjećaja i impulsa volje. Ali koje opet ne prozire. Oni se u njemu uzdižu poput neodređenih valova. Pri promatranju svoje unutrašnjosti opaža jedino sasvim suhe i hladne misli.

Vidite, zbog toga što čovjek introspekcijom percipira jedino blijede, hladne i suhe misli, ustvari je potpuno razumljivo da ne može postići osjećaj za stvarnost, za realno. Izreći ću nešto što je u suprotnosti s današnjim shvaćanjem života, ali što u cjelosti odgovara stvarnosti. Naime, čovjek je danas materijalistički ugođen zbog previsoke i presuhe duhovnosti, jer ono što vidi u unutrašnjosti uistinu više nema karakter stvarnosti. Najveći materijalisti naše kulture postali su upravo oni ljudi koji žive u apstraktnim mislima. Materijalistom se postaje upravo putem današnje duhovnosti. I obrnuto, oni ljudi koji su slabije zaraženi misaonim bljedilom koje je  naše vrijeme proizvelo, slabije se saživljavaju s današnjim načinom školskog, znanstvenog mišljenja i više se zadržavaju na vanjskim, materijalnim zbivanjima, u kojima naslućuju dovoljno tajanstvenog. U našim mislima danas nema dovoljno tajanstvenog. One su suhe i prozirne, prije svega jasno vidljive, i zbog zoga ujedno neutemeljene u stvarnosti. Ali u materijalnim stvarima naokolo, ima tajanstvenosti; njih ne treba promatrati samo s jasnoćom, već im se može čuditi, za njih se može vezati osjećajma. Stoga se oni slabo zaraženi današnjim misaonim životom, kojima nije ugodno studirati današnju znanost, više zadržavaju na materijalnom punom tajanstvenog. A kada uz to još imaju čežnju spoznati nešto o duhu, tada žele duh postaviti kao također nešto materijalno. I postaju spiritisti. Spiritistom se ne postaje iz današnje apstraktne znanstvene spoznaje, već materijalistom; ali se spiritistom postaje upravo iz nagnuća k materijalizmu. To je ono jedinstveno, proturječnost našeg vremena, da ljudi koji su zadržali čuđenje prema duhovnom a zapeli su u meterijalizam, postaju spiritisti. On žele i duh također postaviti u materijalan oblik, u materijalnu pojavnost. A oni koji se uživljavaju u znanost današnjeg doba, postaju materijalisti. Čovjeka se ne može spoznati niti materijalizmom niti spiritizmom, može ga se spoznati jedino ako se u njemu vidi međudjelovanje duhovno-duševnog i tjelesnog, ako se u svakom organu i u cijelom čovjeku uvijek vidi uska prožetost tjelesnog i duševno-duhovnog.

Sigurno je da čovjek danas govori o duši i o duhu, govori i o tijelu. Onda veliki filozofi nude objašnjenja odnosa u kojem se nalaze tijelo i duša. Tako najpametniji ljudi stvaraju najstrašnije teorije. Teorije koje su veoma pametne i veoma oštroumne, ali se ne mogu doticati stvarnosti, zbog jednostavnog razloga, jer se stvarnost nudi samo onda kada se u cijelom čovjeku  neposrednim promatranjem može prozrijeti prožimanje duhovno-duševnog i tjelesnog. Onaj tko danas ispravno razmatra ljudsku spoznaju, taj će također otkriti kako je siva i nejasna, jednako tako vanjska kao i unutršnja spoznaja čovjeka.

Čovjek danas promatra ljude kao cjelinu. Promatra ga kao cjelinu, jer je čovjek zatvoren svojom kožom. Pritom se premalo uzima u obzir da je ova cjelina u stvari cjelina jedino zato što unutar nje surađuju najrazličitiji organi. Cjelina se može shvatiti samo ako se vidi kako najraznovrsniji organi surađujući tvore cjelinu. I kada netko danas govori kako se čovjek ipak ne može promatrati od početka kao jedinka, tada dolaze protivnici i kažu: Da, vi razarate cjelinu čovjeka, njega se mora promatrati kao cjelinu. – Ova cjelina ostaje posve apstraktna misao ako se ne može izgraditi vlastitim predočavanjem, odnosno  harmonizirati iz konkretnih članova koje čovjek posjeduje.

I ponovno, kada čovjek promatra unutrašnjost, on sažima ono što u njemu živi, kada si kaže Ja. Ljudi velikog kapaciteta, poput Johna Stuarta Milla,[1]moraju si dati puno truda ne bi li iznašli teoriju o tome što u stvari ovaj unutršnji osjećaj sadrži, koji se izražava s Ja. Čovjek treba samo jednom dobro promotriti ono što je on iznio da bi vidio koliko je nebulozna ova točkasta predodžba o Ja. Uvidjet će se, kako on ne obuhvaća ništa konkretno onim što misli pod riječju Ja. U njemačkom se  jeziku u pravilu koriste tri slova (njem: Ich - ja), a preko slova čovjek nikud ne stiže. U engleskom je za to potrebno još manje slova. Dakle vidite: današnja spoznaja čovjeka je nebulozna i kad se promatra unutrašnjost, nebulozna je i kad se promatra u vanjskoj tjelesnoj pojavi.

Ono što oplođuje ljudski način promatranja, upravo je promatranje sveze tjelesnog i duhovnog. Ljudi se danas osjećaju jako dobro kada čuju Goetheove riječi: Materija je duh, duh je materija.[2]. Lijepo je što se ljudi pritom osjećaju zadovoljnima, jer one zaista odgovaraju jednoj stvarnosti. Ali za one koji su navuknuti da posvuda gledaju povezanost duhovnog i tjelesnog, ovo može biti jednako tako trivijalnost, kao kada ih se pozove da priznaju samorazumljivost gornje izjave. To što se ljudi dobro osjećaju, kada se nešto ovakvo pred njih teoretski iznese, dokaz je da oni to nemaju u iskustvu. Veoma čvrste teorije su u pravilu dokaz da se dotično ne prakticira, kao što to priča pokazuje. Ljudi su počeli teoretski diskutirati o posljednjoj večeri tek onda kada iskušavanjem neke stvari više nisu mogli dobiti potrebe osjećaje. Teorije se u pravilu postavljaju za ono čega nema, ne za ono čega ima u životu.

Onaj tko želi biti istinski umjetnik-odgajatelj i umjetnik-nastavnik, poznaji čovjeka može prići samo s ovakvim raspoloženjem. Tada će biti doveden do shvaćanja ljudske raščlambe u konretnostima, ne do nejasne slike cjeline; i cjelinu će naposljetku susresti, ali iz povezanosti raščlanjenog. Tada se ne može ništa drugo, nego biti doveden do onoga što sam naznačio u svojoj knjizi Zagonetke duše, dakle do raščlambe čovjeka na tri sistema prema njihovim bitnim dijelovima. Sustav glave već se po svom vanjskom izgledu čini drugačijim nego, kažimo, sustav koji vidimo kao sustav udovi-izmjena tvari. Govorim o sustavu izmjena tvari-udovi jer se izmjena tvari karakteristično ističe kada je čovjek djelatan putem svojih udova. Izmjena tvari i morfološki je na izvjestan način unutrašnji produžetak ne mirnog, već pokretljivog čovjeka; zbog toga se izmjena tvari pobuđuje kada se čovjek kreće. Postoji unutrašnja međuovisnot koja se može prepoznati u pojedinostima – ovdje ću samo naznačiti – između sustava udova i sustava izmjene tvari, tako da ustvari govorim o jedinoj cjelini: o sustavu udovi - izmjena tvari. Ali svaki za sebe predstavljaju međusobno odvojene sustave.

Uzmite samo vanjski, čisti oblik. Glavu, ako zanemarimo kosu koja raste na van i u stvari je nešto što se oduzima živom organizmu i mrtva je (u stvari bilo bi zanimljivo promatrati kosu  – ali bi nas to sada odvelo predaleko), okružuje lubanja koja je najjače oblikovana na periferiji; nasuprot živom dijelu koji je mekan i leži unutar glave. Pogledate li međutim sustav ljudi u suprotstavljenim polovima, pogledate li sustav udova, vidite cjevaste kosti kojima nitko ne pridodaje tako veliko značenje za cjelokupni organizam kao što se to čini za unutrašnjost glave; a nasuprot tome vidite ono što je važno za organizam, izvanjski dodano. Dakle, upravo ovdje  vidimo izraženu suprotnost. Cjelokupna ljudska priroda je uvjetovana ovim suprotnostima. Tako da možemo govoriti o dvije suprostavljenje prirode: o živčano-osjetilnom sustavu koji je uglavnom, ne isključivo, lociran u glavi, i o sustavu djelatnosti izmjene tvari lociranom u organizmu izmjena tvari – udovi. Naravno da je čovjek ipak u stvarnosti cjelina. I ne smjemo zaboraviti da ne ne smijemo napraviti podjelu ljudskog tijela na tri dijela koja ide u smjeru shematiziranja i onda fino definirati kao da su međusobno odvojeni: Živčano-osjetilni sustav, i druge ćemo odmah upoznati, sustav izmjena tvari-udovi. Tako razdvojeno ipak nije. U glavi i njenim mišićima stalno se odvija izmjena tvari i djelatnost pokreta; ali je glava uglavnom živčano-osjetilni sustav: u njoj se odvija prožimanje sustava izmjena tvari-udova sa snagama mišljenja. Sustav izmjena tvari – udovi pretežno je sustav izmjena tvari – udovi.

Između njih stoji sve ono što možemo nazvati ritmičkim sustavom čovjeka koji je smješten u prsima. Tu su međusobno izdiferencirani poglavito ritmovi disanja i  optoka krvi; disanje je sporije, cirkulacija je brža; ritam disanja je vidljiv u udisajima a cirkulacija u pulsu. To je središnji dio koji stoji između dva pola i usklađuje ih. Bilo bi poticajno opisati sve ovo do pojedinosti, ali to se ne može uvijek ako se stvari objašnjavaju s određenim ciljem, kao što se ovdje razlažu pedagoško-didaktičke stvari. Ali ako imate želju promatrati građu prsa tada ćete u obliku kostura i u građi organa, odnosno posvuda naći prijelaz iz oblika organa glave u oblike organa udova i izmjene tvari. Sve što je u prsima, i u svome obliku, stoji u sredini između ova dva pola ljudske organizacije. Ako si damo truda i činjenično promatramo unutrašnju konfiguraciju čovjeka, tada ćemo doći do ovakvih razmatranja, i nećemo si predočavati nebuloznu sliku čovjeka kao cjeline.

Ali ovo ide puno dalje. Način na koji ovo djeluje vrijedi za cijelog čovjeka. Za ovo bih vam dao jedan primjer, jer ćete iz ovakvog primjera uvidjeti kakao je nužno da upravo umjetnici odgajanja i obrazovanja krenu putem koji vam ovdje predstavljam. Zamislite da pred sobom imate čovjeka koji pati od napadaja bijesa. Ljutita raspoloženja i bijesni ispadi mogu se pojaviti već kod djece. Odgajatelj i nastavnik s njima moraju izlaziti na kraj. No, ako ljude promatramo na temelju današnje fiziologije i anatomije, onda ćemo s jedne strane apstraktno promatrati kako se duša iživljava kada je ljuta, kako se ispoljavaju navike ljutine; to je na jednoj strani. Na drugoj strani možda dođemo do toga da zaključimo kako se kod ljutitih ljudi žuč izlučuje u velikoj količini. Ali se ove dvije stvari ne promatraju istovremeno. Duhovno-duševna ljutnja i bijes i tjelesno lučnje žuči ne promatraju se zajedno, kao cjelina. Kod normalnih ljudi nužno je da se luči žuč jer se žuč miješa s tvarima koji se zatim kroz probavu upijaju u organizam. Od onoga što je sasvim u redu u normalnom organizmu  do onoga što stvara previše bijesa, izlučuje se suviše žuči. Ako se predugo ostane u ovom stanju, dobije se žutica, kao što znate.

Putem promatranja povezanosti duhovno-duševnog s tjelesnim, vidimo nastanak sklonosti za bolest. Ali samo ovo nije dostatno da bi se prosudila ljudska priroda. Dok se u izmjeni tvari izlučuje žuč, istovremeno se u sustavu glave odvija odgovarajući polarni događaj. Ljudska se priroda ne može nikako promatrati u cijelosti ako se pažnja usmjerava samo na žuč i njeno izlučivanje, ako se ne zna da dok se u sustavu izmjene tvari izlučuje žuč, u isto vrijeme u sustavu glave odvija polarno suprotna radnja. Ona počinje primati mliječnu tekućinu pripremljenu u ostatku organizma. Dok se u sustavu izmjene tvari izlučuju nenormalno velike količine žuči, istovremeno glava iz ostatka organizma upija mliječnu tekućinu. Time onaj tko je ljutitog raspoloženja razvija sklonost, napuniti glavu; međutim, kad je ljutnja prošla, osjeća se kao da će mu se glava raspasti. I dok mu se s jedne strane izlučivanjem žuči daje nešto u mliječnoj tekućini dok traje ljutnja, s druge strane se pokazuje da kad je ljutnja prošla, zbog onog što se sakupilo u njegovoj glavi, potpuno poplavi. – Dakle, kada ne promtramo samo puku formu već i događaje, vidimo polarnost između glave ili živčano-osjetilnog sustava i sustava izmjena tvari-udovi. Između njih se nalazi ritmična regulirajuća oganizacija, ritmički sustav koji se sastoji od disanja i cirkulacije.

Tako se na jedan način u središtu ljudske prirode nalazi ritmički sustav u ritmu disanja i ritmu cirkulacije. Ako se prije svega žele zahvatiti odnosi i povezanosti koji leže između tri predstavljena člana ljudske prirode, onda se pri pokušaju oblikovanja svoje spoznaje o čovjeku to ne čini usmjeravajući je prikladno na unutra prema mirnim organima i ocrtavajući ih oštrim konturama, nego se spoznaja o ljudima treba učiniti unutrašnje pokretljivom. Kada se pogled usmjeri na djelatnost disanja, vidi se kako pri udisaju u određenoj mjeri udisajni pritisak ide do tekućine koja ispunjava kičmeni stup. Ova tekućina,  nakon što je primila ritam disanja, isti šalje dalje do moždane tekućine koja ispunjava različite šupljine u mozgu. Pritiskom disanja na mozak,  nastavlja se  putem živčano-osjetilnog sustava, putem organizacije glave, stimulirati ono što čovjeka čini spremnim djelovati.To je poput premještanja procesa disanja kroz kičmeni kanal uz pomoć leđne moždine i tekućine mozga u glavu, koji potiče srednji član, član disanja.

A ako idemo prema dolje, tada vidimo kako disajni ritam u određenoj mjeri više nadražuje puls i prelazi u cirkulacijski ritam. Na osnovu toga učimo gledati kako sada opet i pri izdisaju cirkulacija djeluje na izmjenu tvari, kada leđna moždina i mozgovna tekućina udaraju prema dolje. Zaobilaznim putem, preko živog, umjetnički pokretljivog promatranja disajno-cirkulacijskog sustava, vidimo međusobno djelovanje ritma cirkulacije i osjetilno-živčanog sustava i sustava izmjene tvari – udova. Vidimo kako se ritmički sustav polarno, na jednoj strani širi u mozak, u sustav glave, a na drugoj se strani izražava sasvim drugačije, polarno suprotno u sustavu izmjena tvari-udovi. Ako krenemo putem koji na ovakav živi način percipira ljude, idemo dalje. Pogled usmjeravamo na sustav disanje-cirkulacija i stvara predodžbe koje su na izvjestan način prekrivene s disajno-cirkulacijskim ritmom. One nisu tako zgodne za ocrtati, jer je ovo ocrtavanje i dijeljenje najčešće nezgodno zbog uvijek pokretljive ljudske prirode.

Kada smo se, dozvolite mi da ovo uključim, još kretali unutar teozofskog društva s antropozofskom spoznajom i životnom praksom, kada sam dolazio u ogranke, posvuda sam mogao vidjeti tabele: jedan, dva, tri, četiri, pet, ponekad nevjerojatno puno brojeva i posvuda uz te brojeve termini. Sve je bilo podijeljeno.To je bio shematizirani vodič po kojemu se moglo popeti u najviše regije bitka. Poneki si isto tako predstavljaju tornjeve po kojima se penje od fizičkog svijeta do najviših područja bitka. Sve je bilo zgodno začahureno. Za onoga tko zna da se pokretljiva ljudska priroda može nadosjetilno shvatiti uistinu jedino ako se život predodžbi  održi živim –  za njega je moglo biti ovako: kada bi došao u ogranak, trzali bi mu se udovi i ne bi to mogao zaustaviti, imao bi želju odmah pobjeći van, jednostavno zbog ovakvog načina razmišljanja. To je upravo ono što se otkrije, put do istinite spoznaje čovjeka se mora tražiti čineći svoje mišljenje pokretljivim. Time stižemo do onoga što sam već naznačio, i još korak dalje.

Kada se pokušava steći predodžba o disajno-cirkulacijskom ritmu, kako se mijenja i metamorfozira, dođe se do toga da se ne šematizira već samo crtajući naznačuje (crta se): ovdje imamo nešto poput predodžbenih konopa putem kojih se na prilično grub način predočava što se odigrava u disajnim i cirkulacijskim putevima, i shvati se što je materijalno u krvnoj tekućini, može se reći, u puno nježnijoj, nemjerljivoj živčano-eterskoj tekućini. Ali ako se ljudima dalje predočava, pri čemu se pogled diže sa sustava grudi prema gore, vidi se pritisak da svoje predodžbe sami podijelimo i oblikujemo ih u obliku mreže. Time shvaćamo, kroz svoju prema gore izmjenjenu predodžbu, nešto što je vanjski stvarno i zbiljski. Otkriva se da se ovaj grubi, debeli konop može pokidati, i postupno se predočavanjem ovog procesa dođe do takozvane bijele, vlaknaste moždane tvari koja leži pod sivom masom. U svojim se predodžbama postaje  pokretljivim onako kako je pokretljiva i sama ljudska priroda.

Nadalje, kada se čovjeku iskazuje poštovanje što ga ne gledamo grubo pojednostavljeno  kao cjelinu, nego,  promatrajući njegova prsa  stvaramo  grube predodžbe, a onda, dok se približavamo glavi, rascjepkavajući  predodžbe ulazimo u materijalni život,  preslikavamo ga u živčane niti i u njihovo umrežavanje.

Kada se sa predodžbama ide prema dolje, otkriva se da se predodžbe ne mogu razoriti, već one grade tkivo koje se opet otkriva u živčanom sustavu, pri čemu se grube niti pokušava postaviti prema dolje, da se gube. One nestaju, ne nastavljaju se, već nestaju. Ulazi se u jednu predodžbu kako se ne žele više oblagati s materijalnim, jer materijalno postaje tekuće. Gledajte, kada se promatra mozak kako je postavljen na kičmenu moždinu putem dvanaest rebara, plećke, križa i tako dalje, oslobađa se živčana masa koja je izvana bijela a unutra siva. U izvjesnoj se mjeri gubi mogućnost to osjećati, to si materijalno predstaviti. Cijelog se čovjeka ne može obuhvatiti istovjetnim predodžbama. Život predodžbi se mora unutrašnje učiniti pokretljivim. Kada se čovjeka promatra prema gore, predodžbe postaju drugačije nego kada ga se gleda prema dolje. Moguća je jedna vrsta ponavljanja onoga što je u čovjeku postalo pokretljivo. – Vidite, to je početak umjetničke djelatnosti, koja u određenoj mjeri onoga koji spoznaje postavlja u ono što se kao materijalno područje doista vidi vani na čovjeku. Može se reći, kako na jednoj strani nemamo grubi materijalno konkretan svijet a zatim apstraktne predodžbe, već uranjamo u ljudsku prirodu. A predodžbe same od sebe oživljuju i sužive s ljudskim životom. Na drugi način se posebice ono što je potrebno umjetnicima odgajanja i nastave, na ljudima uopće ne prepoznaje. Da bi se ljude doista spoznalo, mora se u ovom smislu sam postati pokretljiv. Ali će se tada također otkriti ispravan način, kako ova tri člana ljudske organizacije moraju međusobno djelovati da bi postigli zdravu ljudsku uravnoteženost. Moći će se primjetiti sve ono što u razorenoj ravnoteži izaziva raznorazne sklonosti k bolestima. Steći će se živo promatranje načina ozdravljenja i pobolijevanja kod čovjeka.

To je osobito važno kada se razmatra ljudski tijek života. Jer ova tri člana ljudskog organizma međusobno djeluju na različite načine u djetinjstvu, u zreloj dobi ili u starosti. Kod djeteta duhovno-duševno biće djeluje na posve drugačiji nači na tjelesno, tako da između ova tri člana nastaje jedno posve drugačije stanje muđudjelovanja nego u zrelog i odraslog čovjeka. Ova se različita djelovanja moraju promatrati. Kada se uopće krene predočavati na ovaj način, također se postupno dođe do shvaćanja životnog tijeka na drugačiji način, nego što smo obično naviknuli.

Uzelo mi se za veliko zlo kada sam u svojoj knjizi Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva naglasio kako dijete posjeduje mudrost koju odrasli u stvari više nemaju. Sigurno je da ja ne želim vrijeđati mudrost i pamet odraslih ljudi; promislite, kada biste svu tu mudrost morali prizvati u kasniji život, mudrost koja je iz razmjerno nejasne moždane mase organizma u stanju mudro prodrijeti u cijeli organizam onako kako se to u djetinjstvu odvija instiktivno, loše bi vam išlo. Naravno da  kod djeteta sve ostaje skriveno u podsvjesnom - kako mu se mozak plastično oblikuje, kako mu se plastično oblikuje i ostalo. Ipak je to oblikovanje prisutno, i uviđamo da je prisutno, kada -postupajući uz sredstva spoznaje koja sam vam prethodnih dana oslikao - promatramo cijeli životni tijek; kada zaista razvijemo stvaran organ za dječje snove. Odrasli ih u većini slučaja smatraju besmislenima; ali dječji snovi promatrani u njihovoj mudrosti, izvanredno su zanimljivi i potpuno su drugačiji od snova odraslog čovjeka. Dijete u stvari mnogostruko sanja  – ono se ne može izraziti, ali do toga možemo doći ako ga razumijemo u ovom smjeru – o obliku one mudrosti kojom se pokretljivo oblikuje njegov mozak i ostatak organizma. Prate li se u ovom smjeru s unutrašnjom ljubavi neki dječji snovi, uvidjet će se kako dijete, rekao bih, sanja pramudrost koja njima vlada. Zbog ovakvog načina gledanja, oprostit ćete mi ovaj težak izraz, dijete je puno mudrije i pamtnije nego odrastao čovjek. Onaj tko odgaja, kada prelazi prag školskih vrata mora biti svjestan da dijete ima puno više mudrosti od njega u tom smislu. Odrastao je već završen i izgrađen; ono što je u međuvremenu stekao kao mudrost i pamet kroz iskustvo, nije pogodno za uspoređivnje s onim što je ranije imao kao mudrost. Stoga, kada se u kasnijoj dobi promatraju snovi odraslog čovjeka, oni ne sadrže više ono što su dječji snovi sadržavali, već ono što čovjek unosi u san iz vanjskog života. Ja sam o ovome govorio s jedne druge točke gledišta. Sanja li odrastao čovjek, on u san unosi dnevnu mudrost koja onda djeluje povratno na njega, kao što to kod djece djeluje puno viša mudrost. Dijete ovoga nije svjesno, ali u podsvjesti osjeća ovu mudrost i kada sjedi u školi, u sebi nosi nesvjestan osjećaj ove mudrosti koju učitelj više nema, koju je napustio. Učitelj se izvanjski drži puno mudrijim od djeteta. Naravno on to jeste, inače se ne bi dobro osjećao kao učitelj: ali je svjestan svoje mudrosti. Tu je u prednosti pred djecom. Ali ta mudrost nije tako sveobuhvatna i veličanstvna kao dječja mudrost. Kada bi se izgovorilo ono što dijete u sebi nesvjesno nosi kao mudrost i kada bi se ono što je učitelj izgubio ponovno stavilo u riječi, nastalo bi nešto veoma posebno. To ima veliku važnost za stvarne teško mjerljive sitnice (atmosferu) života u školi. Naime, ovdje se dolazi do sljedećeg: kada učitelj stupi u školu sa svojom u svijetu stečenom pameti, on je putem te današnje apstraktne pameti, što se danas susreće, postao prilično suh i sitničav čovjek, što se kadšto pokazuje i u vanjštini. Dijete posjeduje svu živost koja potječe od one mudrosti o kojoj sam govorio. Zabranjuje im se, naravno, da izražavaju svoju osjetljivost. Tako je nastalo stanje u kojem u školama vlada mnijenje da je učitelj pametan a dijete glupo.  Ali je u podsvijesti drugačije. Kada bi se govorilo o snovima, tada bi bilo drugačije. U podsvjesnom dolazi do stanja u kojem dijete nesvjesno misli kako je učitelj pak glup - a učitelj u podsvjesnom misli kako su djeca pak pametna! – A ono što vlada u školskom razredu igra neizmjerno veliku ulogu u cijelom ansamblu.

            Mora biti jasno da dijete, ovim držanjem koje sam opisao, uvijek posve prirodno stoji pred učiteljem u pomalo ponosno-zabavanom raspoloženju, koje je podsvjesno; jer ono ne može ništa drugo nego svojom dječjom prirodom osjećati mudro biće koje izgrađuje ljudsku prirodu, i drugo – kako se zapravo iz toga razvilo veoma malo, kada se vidi kako učitelj istupa sa svojom krutošću, sa svojim potpuno apstraktno – intelektualnim pojmovima i oznakama koje su postale mračne, u odijelu koje je u knjižnici postalo tako prašnjavo da se skoro nikada ne može do kraja iščetkati – tako prosuđuje nesvjesna dječja priroda. Dijete na najintezivniji način osjeća ono što bih nazvao zabavnim spoznavanjem.

To je ono što se mora zaista uvijek osjećati naspram djeteta, i za što na izvjestan način nalazimo potvrdu koja proizlazi iz same ljudske prirode. Dijete ovime zapravo spašava svoje zdravlje; posve je sigurno da dijete na uzvišen način ne sanja o učitelju nego sanja o onoj mudrosti kojom je protkan, prožet. Kod učitelja se u podsvijesti razvija suprotno, da i za njega u nemjerljivim sitnicama školskog života (atmosferi) postoji mogućnost. Ona je jasno prisutna. U djece je to više, rekao bih, spoznajni odnos. Kod učitelja je to nešto požudno, što se izražava u snazi požude. Učitelj u svojoj podsvjesti misli i sanja o tome – što si zbog svoje školske civiliziranosti svjesno nikako ne priznaje – da si prisvoji nešto od onoga što pripada dječjim snagama. Kada bi se psihoanaliziralo ljudsku dušu s više duha nego što se to danas radi, sigurno bi se uvidjelo koju ulogu u podsvjesnom životu učitelja igraju žive snage rasta i ostale dječje snage.

Sve ovo djeluje na teško mjerljive sitnice (atmosferu) u životu, to su snage koje se zaista razvijaju u školskim učionicama. U stvari, gledajući iza kulisa uobičajenog dječjeg postojanja, može se reći kako dijete djeluje na školsku klimu tako da  svoj interes odmiče od učitelja i pita: Što je dakle u ovoj osobnosti iz svega onog nastalo, što nosimo u sebi? – Ali kod učitelja ovo djeluje na snazi žudnje. On u podsvjesti počinje vampirizirati djecu i podsvjento želi prisvojiti dječju snagu. I kada bi se preciznije promatralo, vidjelo bi se kako ovaj vampirizam veoma često djeluje iza zavjese psihičkog postojanja. Vidjelo bi se od kuda dolazi slabost neke djece – svakako da se stvari moraju intimno promatrati – boležljiva stanja u ovoj ili onoj učionici. Samo ako imamo otvorene, slobodne oči za promatranje nijemih figura učitelja ili učiteljica, možemo dobiti uvid u dječje sklonosti k zdravlju ili bolesti u školi.

Mi kao učitelji i odgajatelji ne možemo ovo prevladati ničim drugim nego ako se jednom ispunimo spoznajom čovjeka, koju – jer je unutrašnje pokretljiva i jer je sama po sebi duhovno-duševni organizam preslikan u ljudski organizam, onako kako sam ranije naznačio – istodobno  povezujemo s ljubavlju, sa stvarnom ljubavlju za čovjeka, koja prevladava i usklađuje različite jednostrane snage ljudske prirode. Time što usvajamo ovakvu spoznaju čovjeka ne dolazimo samo do toga kako se ljudska priroda izražava na različite načine u različitim ljudskim osobnostima, nego i do toga kako se ljudska priroda izražava na različite načine u djetinjstvu, u zreloj dobi i u starosti. Tri člana ljudske prirode djeluju posve različito, i moraju se međusobno uskladiti.

Ovo postaje veoma stvarno, kada primjerice moramo ramisliti kako na ispravan način podijeliti vrijeme koje imamo na raspolaganju za obrazovanje i odgajanje. Moramo, razumljivo je, cijelog čovjeka obuhvatiti bićem odgoja i nastave, dakle jednako prirodu glave kao i prirodu izmjena tvari-udovi, i onda ponovno, u svakom pojedinom članu moramo uzimati u obzir procese drugih članova. Prirodno je da se u glavi istovremeno odvija i izmjena tvari.

Ako je nužno da dijete u razredu sjedi mirno zbog određenih odgojnih ili obrazovnih formalnosti, o čemu ćemo još govoriti, također i o higijenski složenim klupama, tada postupamo s djetetom tako da on uvijek sjedi mirno, da nije djelatan svojim sustavom izmjena tvari-udovi, već da se sve ono što se radi izvlači iz glave. To je jednostranost u koju guramo dijete. To usklađujemo tako da nakon toga vodimo djecu na gimnastiku kao bi rasteretili glavu od njene djelatnosti i pobudili sustav udovi-izmjena tvari.

Ako smo svjesni kako su procesi glave i izmjena tvari-udovi u polarnoj suprotnosti, onda ćemo u potpunosti shvatiti koliko je važno da se na pravilan način i izmjenjuju. Kada smo djecu pustili da rade tjelesni, skaču, rade sve moguće vježbe i potom ih ponovno vratili u razred i dalje nastavili s učenjem, što se tada događa?

Gledajte, dok je u čovjeku pobuđen sustav izmjena tvari-udovi, tada istovremeno sve one misli koje su umjetno uvedene iz okoline u glavu, između rođenja i smrti, nisu više u glavi. Dijete skače naokolo, kreće se, pokreće sustav izmjena tvari-udovi. Misli usađene za vrijeme zemaljskog tjelesnog života se povlače. Ali ono što je inače prisutno u snu, sada je ta nadosjetilna mudrost na nesvjestan način u glavi, ona djeluje u glavi. Stoga, odvedemo li dijete nakon gimnastike ponovno u razred, tada na mjesto onoga što je bilo za vrijeme gimnastike postavljamo nešto što je u podsvjesnom za dijete manje vrijedno. Jer za vrijeme gimastike na dijete odgojno ne djeluje samo osjetilno, već i ono nadosjetilno koje za vrijeme gimnastičkih vježbi ima posve izuzetne razloge. Zato je dijete nevoljko na satu koji potom slijedi. Ono možda neće jako izražavati nevoljkost, ali će biti unutrašnje nevoljko. Mi ga razaramo, i u njemu stvaramo sklonost bolestima ako nakon gimnastičkih vježbi kalemimo uobičajenu nastavu.

To je činjenica koja je štoviše već često izvanjski primijećivana, kako me je jedan fiziolog uvjeravao. Ali na osnovu antropozofskih istraživanja imate temelj koji pruža mogućnost otkrivanja kako uistinu možete razvijati sklonost k zdravlju time što ste kao umjetnici odgajanja i obrazovanja na ispravan način stekli spoznaju o čovjeku. Naravno, ako to ne radimo na ispravan način, izazivamo svakojake osnove za bolesti. O ovome moramo svakako promisliti. Jer, primjetili ste, ja ne želim glorificirati ono što je čovjek prisvojio za svoju mudrost; to nije dovoljno da bi čovječji organizam u budućoj dobi bio gipko oblikovan. Ali kada se ne bismo ukočili u kasnijem, zrelijem životu, tada ono što bismo unosili u glavu kao vanjsku mudrost  stečenu na prirodno-intelektualan način, ne bi zračilo nazad na ispravan način kao predodžbe sjećanja, to bi kasnije strujalo na dolje u ostatak organizma. A ono što bi trebalo ostati u glavi u normalnoj organizaciji čovjeka, opet će zvučati oprečno, ako struji prema dolje u sustav udovi-izmjena tvari, čovjeka čini bolesnim, to je otrov. Razumska mudrost postaje otrov na neki način čim dođe na krivo mjesto, čim i u najmanjoj mjeri dospije u sustav izmjene tvari. Možemo živjeti s razumskom mudrošću jedino onda kada ovaj otrov – u tehničkom smislu, ne govorim sada o moralnom prosuđivanju – ne prodire u sustav izmjena tvari-udovi. On na njega djeluje strašno razarujuće.

Kod djece ne postoji ukočenost. Kada u dijete unosimo našu današnju zrelu pamet, otrov prodire prema dolje i u stvari truje sustav izmjena tvari-udovi. Vidite kako je nužno znati učiti iz neposrednog života, koliko se smije očekivati od dječje glave, a da se pritom u nju ne gura više nego što ona može zadržati i što se onda spušta dolje u sustav izmjena tvari-udovi.

            Dakle, kao učitelji i odgajatelji imamo priliku djelovati na dječji organizam  ozdravljujuće ili razboljujuće. Ako neko dijete želimo učiniti što je moguće pametnijim prema danjašnjem poimanju životne mudrosti, posjednemo ga i natrpavamo što je više moguće, što izaziva stanje kojim se dijete obogaljuje i onemogućava se djelovanje nesvjesne mudrosti u njemu.  Jer mudrost djeluje upravo onda kada dijete juri, kada je više ili manje u ritmičkom pokretu, jer ritam potiče povezivanje organizma s nesvjesnom mudrošću zbog osobitosti središnjeg mjesta koje je ovaj ritmički susutav zauzeo između sustava glave i susutava izmjene tvari-udovi. Ispostavilo se da kada primjenjujemo samostanski odgoj, o kojem govori Herbert Spencer, kako bismo djecu i mlade ljude učinili jako pametnima, činimo djecu nesposobnima, sklonima bolesti, da u kasnijem životu uopće više neznaju što bi započeli sa znanjem koje smo im dali.

            Ovo su sve stvari koje se ne mogu izvagati na vagi, nego se razotkrivaju samo pokretljivim predočavanjem uvijek usklađenim sa životom koje se može steći upravo antropozofskim školovanjem. Ovime vam je na općenit način naznačeno da se učitelji i odgajatelji moraju upoznati s velikim načelima bolesti i zdravlja u čovjeku.

            Veoma je važno primijetiti kako stremljenje k promatranju, ka spoznaji svijeta koja ne počiva na izvanjskom, nepokretnom, učvršćenom, nego na uzdizanju k unutrašnjem pokretljivom mišljenju, suovisi sa spoznajom svih nesigurnih stanja unutar kojih se ljudska priroda ispoljava prema zdravoj ili bolesnoj strani, i koja učitelju izlazi u susret kao ruka pružena za rukovanje.

            Promatramo li dijete, budućeg čovjeka, u slijedu životnih doba, ulazimo u pojedinosti.

[1]John Stuart Mill, 1806 – 1873, začetnik modernog empirizma

[2]"Zato što materija bez duha, i duh bez materije ne mogu postojati i biti djelatni, stoga materija može rasti, jednako kao što se duh ne može povećati, privući i otjerati." ,  Erlaeuterungen zu dem aphoristischen Aufsatz Die Natur, GA 2, str. 64