I.

Događaj objavljivanja Krista u eteričnom svijetu

Kada osoba koja se već neko vrijeme preispitivala kroz koncepciju svijeta duhovne znanosti dozvoli da razne misli, ideje i znanje koje je pritom stekla rade na njoj, to znanje je počinje upućivati na izrazito raznovrsna pitanja. Doista, osoba se razvije u duhovnog znanstvenika kroz povezivanje takvih pitanja — koja su, zapravo, pitanja senzacije, osjećaja i karaktera, ukratko, pitanja života — s idejama duhovne znanosti.

Ove ideje ne služe čisto tome da zadovolje našu teoretsku ili znanstvenu znatiželju. Štoviše, one tumače zagonetke života, misterije postojanja. Doista, ove misli i ideje postaju uistinu plodne za nas tek onda kada više ne samo razmišljamo, osjećamo i slutimo njihov sadržaj i značaj već kada, pod njihovim utjecajem, učimo drugačije gledati svijet koji nas okružuje. Ove ideje nas trebaju protkati toplinom; trebaju postati impulsi u nama, sile osjećanja i mišljenja. To čine sve više kada nam se odgovori koje smo našli za određena pitanja predstave sa novim pitanjima, kada smo vođeni od pitanja ka odgovoru, te kada nam taj odgovor postavlja nova pitanja, i tako dalje. Na ovaj način napredujemo u duhovnom znanju i duhovnom življenju.

Proći će još neko vrijeme prije no što će biti moguće u javnim predavanjima otkriti intimnije aspekte duhovnog života današnjem čovječanstvu, ali se bliži vrijeme kada će se o intimnijim pitanjima moći razglabati unutar naših zajednica. U ovoj vezi će se iznova događati da će se novi članovi Antropozofskog društva iznenaditi s nekim stvarima i možda šokirati. Međutim, nikada ne bismo napredovali u našem radu, kada se ne bismo uzdigli do rasprava o intimnijim pitanjima života kroz dubine duhovno znanstvenog istraživanja i znanja. Stoga ćemo danas — iako to može pridonijeti krivom shvaćanju dijela vas koji su se uronili u duhovni život kroz razmjerno kratko vremensko razdoblje — pred naše duše iznijeti neke intimnije činjenice duhovnog znanja.

Bez sumnje, značajno pitanje izrasta pred nama kada ne samo apstraktno pomislimo na ideju reinkarnacije ili ponavljajućih zemaljskih života, već kada si dozvolimo da postanemo pažljivo zadubljeni u kontemplaciju o ovoj činjenici duhovnog života. Tada s odgovorom danim o reinkarnaciji, koji pruža tako značajne plodove za naše živote, zauzvrat nam se javljaju svježa pitanja. Možemo, primjerice, postaviti sljedeći upit: ako osoba živi na Zemlji više no jednom, ako se više puta vraća u novim utjelovljenjima, kakvo može biti dublje značenje tog ponavljajućeg prolaska kroz život? U pravilu, na ovo se odgovara izjavom da se nesumnjivo uzdižemo sve više na taj način, tako da u našim kasnijim zemaljskim životima proživljavamo posljedice naših prijašnjih života, sve dok se konačno ne usavršimo. Međutim, ovo još uvijek predstavlja prilično općenito, apstraktno mišljenje. Samo kroz još egzaktnije znanje o cjelokupnoj svrsi zemaljskog života možemo doseći značenje ponavljanja života na Zemlji. Ako, primjerice, naša Zemlja ne bi bila podložna promjenama, ako bi se čovjek samo vraćao na uvijek praktički istu Zemlju, tada bi doista malo mogao naučiti kroz sukcesivna utjelovljenja ili inkarnacije. Nasuprot tome, njihovo pravo značenje za nas leži u činjenici da nam svaka od ovih inkarnacija na Zemlji pruža svježe mogućnosti učenja i iskustava. To nije toliko evidentno tijekom kraćih razdoblja ali ako razmatramo dulje periode vremena, kao što smo u mogućnosti pomoću duhovne znanosti, postaje odjednom očito da epohe naše Zemlje imaju sasvim drugačije forme te da stalno proživljavamo drugačija iskustva.

No, ovdje moramo shvatiti nešto drugo. Trebamo imati na umu ove promjene života same Zemlje, jer ako zanemarimo nešto što treba naučiti, nešto što trebamo iskusiti tijekom određene epohe naše zemaljske evolucije tada, iako bismo došli opet u novoj inkarnaciji, nešto bismo u potpunosti promašili; propustili bismo dozvoliti nečemu što je pripadalo prethodnoj epohi da tada struji u nama. Kao rezultat toga, u nadolazećem razdoblju ne bismo bili u stanju upogoniti naše snage i sposobnosti na pravi način.

Još uvijek prilično općenito govoreći, može se reći da je tijekom našeg vremena nešto moguće na Zemlji, gotovo diljem cijelog globusa što, primjerice, nije bilo moguće tijekom prijašnjih inkarnacija ljudi koji danas žive. Čini se neobičnim, no ova je činjenica svakako od doista velikog značaja. U sadašnjoj inkarnaciji je moguće da određen broj osoba pristupi duhovnoj znanosti, što znači da se upoznavaju sa zaključcima duhovnih istraživanja kakva se danas donose u domeni duhovne znanosti. Naravno, može se činiti od sitnog značaja što bi se šačica ljudi mogla okupiti radi otkrića duhovnog istraživanja koje će njima prostrujati. Međutim, oni koji u tome vide maleni značaj uopće ne razumiju značaj reinkarnacije i činjenicu da se neke stvari može prikupiti samo tijekom određene pojedine inkarnacije. Ako netko ne uspije u tome, propustio je u potpunosti nešto što će mu nedostajati u narednim inkarnacijama.

Moramo si iznad svega predočiti u našem umu da se ono što naučimo danas kroz duhovnu znanost ujedinjuje s našom dušom i da to nosimo s nama dok silazimo u sljedeću inkarnaciju.

Danas ćemo nastojati steći razumijevanje o tome što ovo znači za naše duše. Do kraja ovog predavanja, moramo povezati mnoge činjenice duhovnog života koje su vam više ili manje nove ili čak posve nepoznate, zajedno s onime što već znate iz drugih predavanja i vašeg čitanja. Za početak, moramo se osvrnuti na ranija razdoblja u evoluciji čovječanstva. Često smo gledali unatrag u ranije periode naše zemaljske evolucije. Istaknuli smo da sada živimo u petom razdoblju nakon velike atlantske katastrofe. Ovom petom periodu je prethodila četvrta grčko-latinska epoha, u kojoj su grčki i latinski narodi iskazivali načelne ideje i osjećaje volje same Zemlje. Tom razdoblju je prethodio treći ili egipatsko-kaldejsko-babilonsko-asirski period, iza kojega je staroperzijski, a koji nasljeđuje indijski period. Ako prekapamo još dublje u prošlost, doći ćemo do velike atlantske katastrofe koja je uništila drevni kontinent, drevnu matičnu zemlju Atlantidu koja se prostirala na prostoru sadašnjeg Atlantskog oceana. Ova kataklizma je postupno progutala kontinent te je time našoj materijalnoj Zemlji dala njen sadašnji lik. Zatim, idući još dalje unatrag, nailazimo na još ranija razdoblja prije atlantske katastrofe; srećemo one civilizacije i uvjete života koji su se razvili na ovom atlantskom kontinentu, civilizacije atlantskih rasa. Bilo je i još starijih uvjeta od ovih.

Ako uzimamo u obzir ono što nam povijest govori — a istina je da ne doseže predaleko u prošlost — može se vrlo lako povjerovati (iako je to, čak s obzirom na kraće vremensko razdoblje, posve neosnovano vjerovanje) da su se stvari na Zemlji oduvijek odvijale kao i sada. Međutim, to nije slučaj. Upravo suprotno, uvjeti na našoj Zemlji su se korjenito mijenjali, i uvjeti za duše ljudskih bića su također promijenjeni u nevjerojatnim razmjerima. Duše osoba koje ovdje sjede su se inkarnirale tijekom svakog od ovih drevnih razdoblja u tijelima koja su pripadala različitim epohama, te su primili što su trebali apsorbirati u tim periodima zemaljske evolucije. Sa svakom sljedećom inkarnacijom duša je razvijala nove sposobnosti. Naše duše su bile potpuno drugačije od onog što su danas — možda ne toliko primjetno drugačije tijekom grčko-latinske ere, ali u periodu stare Perzije uvelike su se razlikovale od sadašnjih, a još više u periodu drevne Indije. U tim davnim razdobljima, naše duše su bile obdarene prilično drugačijim osobitostima i živjele su u prilično drugačijim uvjetima.

Zato danas, da bismo se mogli jasno razumjeti vezano uz ono što slijedi, trebamo što jasnije predočiti svom umu prirodu naših duša u vremenu, recimo nakon atlantske katastrofe, kada su one bile inkarnirane u tijelima koja su bila moguća na Zemlji samo tijekom prve indijske civilizacije. Ne smijemo shvatiti tu prvu indijsku civilizaciju kao značajnu samo za indijsko područje. Indijci su u to vrijeme bili najnapredniji i najvažniji, ali i civilizacija cjelokupne Zemlje je proizvela svoje karakteristične kvalitete po onome što su vodeći pojedinci prenijeli drevnim Indijcima.

Ako razmotrimo naše duše onakve kakvima su onda bile, odmah moramo reći da je vrsta znanja koju ljudi danas imaju tada bila posve nemoguća. U to vrijeme nije bila svjesno definirana svijest o sebi, Ja-svijest. Rijetko se ljudskim bićima činilo da su Ja. Zasigurno, Ja je postojalo u ljudskim bićima kao sila, ali znanje o Ja je nešto drugo od same sile Ja, od njegove djelatnosti. Ljudska bića još uvijek nisu bila obdarena s tako intimnim unutarnjim životom kakav danas imaju. Umjesto toga posjedovali su posve drugačije sposobnosti, poput onoga što smo često nazivali drevnom, maglovitom vidovitošću.

Kada promotrimo ljudsku dušu kakva je u tom razdoblju bila tijekom dana, nalazimo da se zapravo nije osjećala kao Ja; već se čovjek osjećao članom svog plemena, svoga naroda. Kao što je glava član tijela, tako se odvojeni Ja, kao član, smatrao članom cjelokupne zajednice koju je sačinjavalo pleme. Čovjek se još uvijek nije percipirao kao individualno Ja kao što je slučaj danas; već se usmjeravao na plemensko-Ja, narodno-Ja. Pojedinac je tako živio tijekom dana ne znajući jasno da je ljudsko biće. Međutim, kada bi navečer utonuo u san, svijest se ne bi posve pomračila kao danas, već je duša tijekom sna mogla doživljavati duhovne činjenice. Osoba je tako mogla u svom okruženju, primjerice, percipirati zbivanja za koja su današnje vrste snova samo sjena – duhovne događaje, duhovne činjenice za koje današnji snovi, u pravilu, ne mogu biti preslika. Takva su bila doživljavanja ljudi u to doba, stoga su znali da duhovni svijet postoji. Za njih je duhovni svijet bio stvarnost, ne kroz nikakvu vrstu logike, kroz išta što je zahtijevalo dokaz, već jednostavno stoga što su se svake noći nalazili u duhovnom svijetu, mada u otupljenoj i snovitoj svijesti.

Međutim, to nije bila ključna stvar. Izuzev stanja spavanja i buđenja, postojala su također i granična stanja u kojima čovjek nije bio niti posve utonuo u san, niti posve budan. U takvo doba se Ja-svijest gubila još više tijekom dana, ali je u isto vrijeme opažanje duhovnih događaja, snovita vidovitost, bila značajno snažnija tijekom noći. Postojala su tako međustanja u kojima je čovjeku nedostajala svjesnost sebstva, ali u kojima je bio obdaren vidovitošću. U takvim stanjima čovjek je bio kao u transu, pa nije znao ništa o sebi. Nije mogao znati: "Ja sam čovjek", ali je jasno znao: "Ja sam član duhovnog svijeta u kojem mogu opažati; znam da postoji duhovni svijet." Ovo su bila iskustva ljudskih duša u to vrijeme, i takva svijest, takav život u duhovnom svijetu bio je mnogo jasniji u Atlantskom periodu – doista mnogo jasniji. Kada razmatramo to, gledamo unatrag u drevno doba zamućene, snovite vidovitosti naših duša, koja je postupno iščezla tijekom ljudske evolucije.

Da smo ostali u okolnostima ove drevne, snovite vidovitosti, ne bismo mogli razviti individualnu Ja-svijest kakvu imamo danas. Nikada ne bismo mogli znati da smo ljudska bića. Morali smo izgubiti svijest duhovnog svijeta kako bismo je zamijenili za Ja-svijest. U budućnosti, imat ćemo oboje istovremeno. Dok održavamo svoju Ja-svijest, ponovno ćemo zadobiti sposobnosti pune vidovitosti, kao što je to moguće danas samo za one koji su prošli putem inicijacije. U budućnosti, svaka će osoba moći još jednom gledati u duhovni svijet, no pritom se osjećati kao ljudsko biće, kao Ja.

Predočite si još jednom što je uzelo maha. Duša je prolazila iz inkarnacije u inkarnaciju. Isprva je bila vidovita; kasnije, svijest postojanja Ja rasla je sve izraženije i zajedno s njom mogućnost oblikovanja vlastitih prosudbi. Dokle god netko gleda vidovitim pogledom u duhovni svijet i ne osjeća se kao Ja, nemoguće mu je formirati prosudbe, kombinirati misli. Mogućnost oblikovanja prosudbi postupno se razvila, ali nauštrb tome je stara vidovitost iščezavala sa svakom sljedećom inkarnacijom. Osoba je sve manje tonula u takva stanja u kojima je mogla gledati u duhovni svijet. Umjesto toga, čovjek se prilagođavao fizičkoj razini, kultivirao logičko razmišljanje i osjećao se kao Ja; vidovitost je tako postupno uzmakla. Čovjek sada percipira vanjski svijet i postaje sve više umrežen s njim, ali njegova veza s duhovnim svijetom postaje sve slabijom. Tako se može reći da je u dalekoj prošlosti čovjek bio vrsta duhovnog bića, jer je neposredno komunicirao s drugim duhovnim bićima, bio je njihov sudrug da tako kažemo; osjećao se da pripada zajednici s drugim duhovnim bićima koje više ne može vidjeti s današnjim uobičajenim osjetilima. Kao što znamo, mimo svijeta koji nas neposredno okružuje postoje duhovni svjetovi naseljeni s drugim duhovnim bićima, ali osoba današnjice ne može gledati u te svjetove sa svojom uobičajenom sviješću. U ranijem dobu, međutim, čovjek je bio uronjen u duhovni svijet i tijekom snovite svijesti u noći i u međustanju koje smo spominjali. Živio je u duhovnom svijetu i imao susrete s tim drugim bićima. To više ne može činiti na uobičajen način. Bio je, dakle, izbačen iz svog doma – duhovnog svijeta – i sa svakom sljedećom inkarnacijom postaje sve više i više utemeljen u ovom donjem zemaljskom svijetu.

U hramovima duhovnosti i u onim područjima znanja i znanosti u kojima su takve stvari još bile poznate, uvijek se uzimalo u obzir da su naše inkarnacije prolazile kroz ova različita zemaljska razdoblja. Gledano je unatrag u drevni period, čak prije atlantske katastrofe, kada su ljudska bića bila u izravnom kontaktu s bogovima, ili duhovima, i kada su prirodno imali potpuno drugačije osjećaje i senzacije. Možete zamisliti da je ljudska duša imala posve drugačije senzacije u dobu kada je zasigurno znala da može opažati viša bića i kada je bila svjesna sebe kao člana tog višeg svijeta. Stoga se naučila osjećati i opažati posve drugačije.

Kada uzmete u obzir ove činjenice, morate si predočiti da u današnje vrijeme možemo naučiti govoriti i razmišljati samo ako smo odrasli u ljudskoj vrsti, jer se te osobitosti mogu steći samo među ljudskim bićima. Ako bi dijete bilo bačeno na nekakav pusti otok kako bi tamo odraslo, bez povezanosti s ljudskim bićima, bilo bi nesposobno steći vještine razmišljanja i govora. Tako vidimo da je način na koji se bilo koje biće razvija ovisan dijelom o vrsti bića s kojima živi i sazrijeva. Na evoluciju utječe ta činjenica. Možete promatrati ovo među životinjama. Poznato je da psi koji se uklone iz zajednice s ljudima na neko mjesto gdje nikada ne sretnu čovjeka zapravo zaborave lajati. Po pravilu, potomci takvih pasa uopće nisu u stanju lajati. Nešto ovisi o tome je li biće odrasta i živi među jednom vrstom bića ili drugom vrstom. Stoga možete zamisliti da je razlika boravite li na fizičkoj razini među suvremenim ljudima ili vi – kao iste duše, kako je nekada bilo – živite među duhovnim bićima na duhovnom svijetu koji se više ne može doseći uobičajenim današnjim opažanjem. U to vrijeme se duša drugačije razvijala; ljudsko biće je u sebi imalo drugačije impulse kada je živjelo među bogovima. Čovjek je razvio jednu vrstu impulsa među ljudima i drugu vrstu kada je boravio s bogovima.

Više znanje je to uvijek znalo; takvo znanje je sezalo unatrag do vremena kada su ljudi bili u izravnom kontaktu s božansko-duhovnim bićima, radi čega se duša osjećala da pripada božansko-duhovnom svijetu. Međutim, ovo je izazvalo sile i impulse u duši koji su bili božansko-duhovni u potpuno drugačijem smislu od sila današnjice. U to vrijeme, kada je duša još uvijek djelovala na takav način da se osjećala dijelom višeg svijeta, volja koja je govorila iz te duše također je potjecala iz božansko-duhovnog svijeta. Može se reći da je ova volja bila inspirirana, jer je duša boravila među bogovima. Ovo razdoblje u kojem je čovjek još uvijek bio ujedinjen s božansko-duhovnim bićima poznato je u drevnoj mudrosti kao Zlatno doba ili Krita yuga. Moramo se osvrnuti na doba prije atlantske katastrofe kako bi našli veći dio tog doba.

Kasnije, slijedilo je vrijeme kada ljudi više nisu osjećali svoju vezu s duhovnim svijetom toliko snažno kao tijekom Krita yuge; tada su osjećali da su njihovi impulsi manje određeni njihovom povezanošću s bogovima, tada su čak njihove duhovne i duševne vizije postajale mutnije. No, zadržali su sjećanja o boravku s duhovima i bogovima. Ovo je osobito izraženo u drevnom indijskom svijetu. Tamo su sasvim lako razgovarali o duhovnim stvarima; mogli su održavati pozornost ka vanjskom svijetu osjetilnog opažanja, ali opet i prepoznati mayu ili iluziju u njemu, jer su ljudska bića imala fizičku percepciju samo relativno kratko vrijeme. Takva je bila situacija u drevnoj Indiji. Duše u drevnoj Indiji više nisu mogle vidjeti bogove, ali su još uvijek opažale duhovnu stvarnost i niža duhovna bića. Viša duhovna bića ostala su vidljiva nekolicini, ali živa zajednica s bogovima bila je čak i njima nedostupna. Impulsi volje božansko-duhovnog svijeta već su nestali. Međutim, bilo je još uvijek moguće baciti pogled u duhovnu stvarnost tijekom određenih stanja svijesti: tijekom sna i tijekom međustanja kojeg smo već spominjali. No, najvažniji realiteti duhovnog svijeta, koje je nekada bilo moguće iskusiti, postali su samo vrsta znanja o istini, nalik nečemu što je duša doista znala ali je imalo učinka samo na znanje o istini. Istina je da su ljudi još uvijek bili u duhovnom svijetu, ali njihovo znanje o tome bilo je manje snažno u ovom kasnijem dobu nego što je prije bio slučaj. To razdoblje poznato je kao Srebrno doba ili Treta yuga.

Nakon toga došlo je doba inkarnacija u kojem je čovjekova vizija postala još više i više odsječena od duhovnog svijeta, postala je sve više prilagođena neposrednom vanjskom svijetu čula i shodno tome čvršće povezana s tim osjetilnim svijetom. Ovo razdoblje, tijekom kojeg izrasta Ja-svijest, svijest bivanja čovjekom, poznata je kao Brončano doba ili Dvapara yuga. Iako ljudska bića više nisu imala uzvišeno, izravno iskustvo duhovnog svijeta kao u ranijim razdobljima, bar je nešto od duhovnog svijeta ostalo općenito u čovječanstvu. Netko bi to mogao opisati u usporedbi s današnjim ljudima na način da kako ljudi stare, zadrže nešto radosti iz mladih dana. To je nešto što je doista prošlo, ali pošto se iskusilo, čovjeku je poznato te može govoriti o tome kao o nečemu poznatom. Slično tome, duše toga doba bile su ponešto upoznate s putevima ka duhovnim svjetovima. To je glavno obilježje Dvapara yuge.

Slijedilo je razdoblje kada je čak to prisjećanje na duhovni svijet ugašeno, kao da su se vrata duhovnog svijeta zatvorila. Tada je čovjekova vizija postala toliko omeđena vanjskim svijetom osjetila i intelektom koji je tumačio čulne utiske da je mogla jedino razmišljati o duhovnom svijetu. To je najniži način po kojemu se može doznati nešto o duhovnom svijetu. Ono što su ljudi sada zapravo znali iz vlastitog iskustva bio je fizički, opipljivi svijet. Ako su željeli znati išta o duhovnom svijetu, to su trebali postići kroz razmišljanje. Ovo je razdoblje u kojem su ljudi postali najneduhovniji te najuže povezani i ukorijenjeni sa svijetom osjetila. Ovo je bilo nužno kako bi svijest sebstva mogla postupno zadržati vrhunac svoje evolucije, pošto samo kroz izrazitu suprotnost s vanjskim svijetom čovjek može naučiti razlikovati sebe od svijeta i osjećati se kao individualno biće. Ovo posljednje doba poznato je kao Kali yuga ili Tamno doba.

Treba istaknuti da se ovi izrazi također mogu koristiti za neke opširnije epohe. Oznaka Krita yuge, primjerice, može se primijeniti na puno šire razdoblje, jer prije no što je Zlatno doba uopće postojalo čovjek je svojim iskustvom sudjelovao u još višim sferama; stoga se sva ova ranija razdoblja mogu navesti pod pojmom "Zlatnog doba". Po mjeri opisanog duhovnog iskustva, moguće je na ovakav način izvršiti podjele onoga što se dogodilo u prošlosti. Konačni vremenski periodi mogu se pripisati za sve te ere. Svakako, evolucija napreduje polako, kroz postupne faze, iako postoje određena ograničenja radi kojih možemo reći da su prije njih vrijedili drugačiji životni uvjeti no što su kasnije bili određeni promjenom u svjesnosti zbog tih naknadnih ograničenja. S obzirom na to, moramo uračunati da je Kali yuga kakvom smo je ranije opisali započela otprilike godine 3101. prije Krista. Tako vidimo da su se naše duše iznova pojavljivale na Zemlji u novim inkarnacijama, tijekom kojih je ljudska vizija postala sve više isključena iz duhovnog svijeta i sve čvršće ograničena na vanjski svijet čula. Stoga vidimo da su naše duše zapravo sa svakom novom inkarnacijom dolazile u nove uvjete pod kojima su uvijek nešto novo mogle naučiti. Ono što možemo dobiti iz Kali yuge je mogućnost da postanemo utemeljeni u svojoj Ja-svijesti. To ranije nije bilo moguće, jer je čovjek prvo morao upiti Ja u sebe.

Kada bi duše zanemarile u danoj inkarnaciji ono što im je pojedina epoha mogla ponuditi, jako teško bi im bilo nadoknaditi taj gubitak u nekoj drugoj epohi. Tada se mora čekati jako dugo vremena prije no što bude moguće premostiti gubitak na određeni način, no ne smijemo si dozvoliti da ovisimo o takvoj prilici. Imajmo zato na umu da se nešto ključno dogodilo u vrijeme kada su se vrata duhovnog svijeta zatvorila. To je bilo razdoblje u kojem je Ivan Krstitelj djelovao, kao i Krist. Bilo je esencijalno za to doba, prije kojeg je već prošlo 3100 godina Tamnog doba, da su se ljudi koji su tada živjeli inkarnirali već nekoliko puta, ili barem jednom ili dvaput, tijekom tog Tamnog doba. Ja-svijest se čvrsto utemeljila, sjećanja na duhovni svijet već su isparila i, ukoliko nisu željeli izgubiti svu vezu s duhovnim svijetom, ljudi su morali naučiti duhovno unutar Ja. Trebali su razviti Ja na takav način da to Ja, u svom unutarnjem biću, može makar biti sigurno da postoji duhovni svijet, da čovjek pripada duhovnom svijetu, te da također postoje duhovna bića. Ja se morao osposobiti za unutarnje osjećanje i vjeru u duhovni svijet.

Ako bi u vrijeme Krista Isusa netko izrazio ono što je doista bila istina tog vremena, tada bi mogao reći: "Nekada davno su ljudska bića bila u stanju iskusiti kraljevstvo nebesko izvan njihovoga Ja, u duhovnim razdaljinama koje su dosegli kada bi izlazili iz svojih nižih sebstava. Čovjek je trebao iskusiti kraljevstvo nebesko iz duhovnog svijeta, s distancom od Ja. Sada se to kraljevstvo nebesko ne može više iskusiti na takav način; sada se čovjek do te mjere promijenio da mora iskusiti kraljevstvo nebesko unutar sebe. Kraljevstvo nebesko pristupilo je čovjeku do te mjere da može djelovati u njegovo Ja." Ivan Krstitelj je to obznanio čovječanstvu govoreći: "Kraljevstvo nebesko je pred vratima", što znači da je sve bliže Ja. Nekada se imalo naći van čovjeka, ali sada ga čovjek mora obuhvatiti u samu srž svoga bića, u Ja, kraljevstvo nebesko koje je pred vratima.

Upravo zato što u Tamnom dobu – Kali yugi, čovjek više nije bio u stanju iz svijeta osjetila kročiti u duhovni svijet, Krist se kao božansko biće morao spustiti u fizički, opipljivi svijet. To je razlog zašto je Krist sišao u čovjeka od krvi i mesa, Isusa iz Nazareta, kako bi se kroz život i djela Krista na fizičkoj razini ljudi u tijelima mogli povezati s kraljevstvom nebeskim, s duhovnim svijetom. Razdoblje u kojem je Krist hodao Zemljom tako je palo u sredinu Kali yuge – Tamnog doba, kada su ljudi koji su razumjeli vrijeme u kojem su živjeli na prosvijećen način mogli kazati: "Nužno je da je Bog sišao među ljudska bića kako bi se ponovno mogla uspostaviti izgubljena veza s duhovnim svijetom."

Kada ne bi uopće bilo ljudi u to doba koji bi mogli to razumjeti i uspostaviti aktivnu vezu duše s Kristom, sva ljudska veza s duhovnim svijetom s vremenom bi se izgubila i ljudi ne bi uspjeli primiti u svoje Ja vezu s kraljevstvom nebeskim. Da su sva ljudska bića koja su živjela u tom ključnom dobu ustrajala pri tome da ostanu u tami, moglo se dogoditi da bi taj značajan događaj prošao kraj njih neprimijećen. Tada bi ljudske duše postale uvenule, opustošene i izopačene. Zasigurno, nastavili bi se inkarnirati neko vrijeme bez Krista, ali ne bi bili u stanju usaditi u svoja Ja ono što je bilo ključno da ponovno uspostave svoju vezu s kraljevstvom nebeskim. Moglo se dogoditi da je događaj Kristovog objavljivanja na Zemlji bio previđen od strane svih kao što je to bio slučaj, primjerice, za stanovnike Rima. Među njima se govorilo: "U nekim zabačenim dijelovima živi čudna sekta groznih ljudi, a među njima je neki odvratni duh koji se naziva Isusom iz Nazareta i propovijeda ljudima da čine svakakve gadne stvari." Toliko su o Kristu znali u Rimu u određenom periodu! Možda ste također svjesni da Ga je i slavni rimski povjesničar, Tacit, tako opisao nekih stotinu godina nakon događanja u Palestini.

Doista je istina da nije svatko shvaćao da se nešto od krajnje važnosti zbiva, da je riječ o događaju koji je sijao božansko svjetlo u duboku tamu, događaju koji je bio u stanju prenijeti ljude preko Kali yuge! Mogućnost daljnje evolucije dana je čovječanstvu kroz činjenicu da su pojedine duše bile u stanju razumjeti taj moment u vremenu, duše koje su shvaćale značenje Kristovog boravka na Zemlji.

Ako biste zamislili sebe na trenutak u tom dobu, mogli biste lako reći: "Da, prilično je moguće živjeti u to vrijeme i ne znati ništa o pojavljivanju Krista Isusa na fizičkoj razini! Bilo je moguće boraviti na Zemlji bez primanja tog najznačajnijeg događaja u vlastitu svijest." Nije li također moguće da se danas nešto od beskrajne važnosti odvija i da ljudi to ne primaju u svoju svijest? Može li biti da se nešto neizrecivo važno događa u svijetu upravo sada, o čemu naši suvremenici nemaju nikakav predosjećaj? Doista je o tome riječ. Nešto vrlo važno se događa što je, međutim, evidentno samo kroz duhovno gledanje. Puno se priča o razdoblju tranzicije. I mi doista živimo u jednom takvom, prijelomnom razdoblju. Ono što je bitno je to da živimo upravo u vrijeme kada istječe Tamno doba i nova epoha započinje, u kojoj će ljudi polako i postupni razviti nove sposobnosti i u kojoj će ljudske duše s vremenom doživjeti velike promjene.

Nije začuđujuće što najveći broj ljudi nije ni na koji način svjesno toga, uzevši u obzir da je glavnina čovječanstva propustila zamijetiti događaj Kristove objave na početku naše ere. Kali yuga je završila 1899. godine; sada se moramo prilagoditi novom dobu. Ono što sada započinje polako će pripremiti čovječanstvo za nove sposobnosti duše.

Prvi znakovi novih sposobnosti duše počet će se iskazivati relativno brzo kod pojedinih duša. Postat će puno jasnije sredinom četvrtog desetljeća ovog stoljeća, negdje između 1930. i 1940. Godine 1933., 1935. i 1937. bit će osobito značajne. Sposobnosti koje su sada posve neuobičajene za ljude tada će se manifestirati kao prirodne sposobnosti. U to doba velike promjene će uzeti maha i biblijska proročanstva će se ispunjavati. Sve će biti transformirano za duše koje borave na Zemlji, kao i za duše koje više nisu u fizičkom tijelu. Neovisno o tome gdje su, duše će se susresti sa sasvim novim svojstvima. Sve se mijenja, ali najznačajniji događaj našeg doba je duboka, prijelomna transformacija u sposobnostima čovjekove duše.

Kali yugi je isteklo vrijeme i duše ljudi sada počinju razvijati nova svojstva, sposobnosti koje će – upravo zato jer je to svrha nadolazećeg doba – omogućiti dušama da prividno same od sebe manifestiraju određene vidovite moći koje su nužno bile potisnute u nesvjesno tijekom Kali yuge. Bit će određen broj duša koje će imati singularno iskustvo Ja-svijesti te u isto vrijeme imati osjećaj življenja u drugom svijetu, doista potpuno drugačijem svijetu od onog kojeg doživljavaju svojom običnom sviješću. Činit će se mutnim, sjenovitim predosjećajem, kao kada netko tko se rodio slijep čeka operaciju koja će mu podariti vid. Kroz ono što nazivamo ezoterijskim vježbama, te vidovite sposobnosti zadobit će se mnogo spremnije, a zato što i svekoliko čovječanstvo napreduje tako će se, makar u rudimentarnom obliku, u svojim početnim fazama vidovitost integrirati u prirodan tijek ljudske evolucije.

Može se lako dogoditi da u našoj epohi (doista, lakše no što je ikada bio slučaj) ljudi neće biti u stanju razumjeti tako ključan događaj za čovječanstvo. Može se zbiti da ne uspiju povezati to da je taj događaj istinski uvid u duhovni svijet, makar još uvijek sjenovit i zamagljen. Moguće je da bude toliko izopačenosti i materijalizma na Zemlji da većina čovječanstva ne pokaže ni najmanje razumijevanje i proglasi ljude s novorazvijenom vidovitošću budalama, te ih strpa u ludnice zajedno s onima čije se duše razvijaju na izneređeni način. Ova epoha bi mogla proći mimo čovječanstva neprimijećena, iako izgovaramo naglas zov današnjice, kao što je nekada Ivan Krstitelj, Kristov prethodnik, zajedno sa Samim Kristom zborio: "Novo doba je na vidiku, u kojemu duše ljudskih bića moraju istupiti korak uvis prema kraljevstvu nebeskom!"

Može se lako dogoditi da ovaj veliki događaj prođe bez da ga ljudi pravilno shvate. Ako bi tada, između 1930. i 1940. godine, materijalisti trijumfirali i rekli: "Da, doista je šaka budala vjerovala u neke stvari od kojih se ništa nije dogodilo", to ne bi negiralo ništa od ovoga što sada iznosimo. Ako bi pobijedili u smislu da čovječanstvo previdi ove događaje, bila bi to velika nesreća. Jer čak i ako ljudi ne uspiju percipirati veliki događaj, on će se svejednako dogoditi.

Događaj o kojem govorimo je čovjekovo zadobivanje novih sposobnosti opažanja u eteričnom svijetu – s određenim brojem ljudi s kojima će to započeti i postupno šireći se na ostale, jer će čovječanstvo imati 2500 godina kroz koje će pojačano razvijati ove sposobnosti. Ljudi ne smiju promašiti priliku koja se nudi u tom razdoblju. Bila bi ogromna nesreća kada bi se to propustilo i čovječanstvo bi tada moralo čekati kako bi moglo nadoknaditi gubitak i naknadno razviti ta svojstva. Ova sposobnost će omogućiti ljudima da u svojoj okolini vide dio eteričnog svijeta, što do sada uobičajeno nisu mogli opažati. Ljudska bića sada vide samo čovjekovo fizičko tijelo; tada će, međutim, moći vidjeti i eterično tijelo, barem kao sjenovitu sliku, a također će moći i iskusiti odnose svih dubljih događanja u eteričnom svijetu. Imat će slike i predosjećaje događanja u duhovnom svijetu i doznat će da su ti događaji izvršeni na fizičkoj razini nakon tri ili četiri dana. Vidjet će određene stvari u eteričnim slikama i znat će da će se sutradan, ili za nekoliko dana, to doista dogoditi.

Takve transformacije će se zbivati u svojstvima čovjekove duše, rezultirajući onime što se može opisati kao eterična vizija. A Tko je povezan s tom činjenicom? Ono biće Koje nazivamo Kristom, Koji se objavio na Zemlji u tijelu na početku naše ere. Nikada se više neće vratiti u fizičkom tijelu; taj događaj bio je jedinstven. Krist će se vratiti, međutim, u eteričnom obliku u razdoblju o kojem smo sada govorili. Tada će ljudi naučiti opažati Krista, jer će se kroz ovu eteričnu viziju uzdizati prema Njemu Koji se više neće spuštati sve do fizičkog tijela već samo do eteričnog tijela. Stoga će biti nužno za ljudska bića da se uzdignu do opažanja Krista, jer je Krist istinito zborio kad je rekao: "Ja sam s vama uvijek, čak i do kraja svijeta." On je tu; On je u našem duhovnom svijetu i oni koji su posebno blagoslovljeni mogu Ga uvijek vidjeti u ovom duhovno-eteričnom svijetu.

Sveti Pavao se uvjerio kroz takvu percepciju u događaju iz Damaska. Ista eterična vizija će se razviti kao prirodna sposobnost od strane pojedinaca. Mogućnost da se iskusi događaj iz Damaska, Pavlov događaj, bit će sve češća mogućnost za ljude u nadolazećem razdoblju.

Stoga shvaćamo duhovnu znanost u potpuno drugačijem smislu. Učimo da postavlja pred nas nevjerojatnu odgovornost, kao priprema za konkretni događaj ponovnog objavljivanja Krista. Krist će se ponovno ukazati, jer će se ljudska bića uzdizati prema Njemu, u eteričnoj viziji. Kada to pojmimo, duhovna znanost nam se pojavljuje kao priprema ljudskih bića za Kristov povratak, kako ne bi imali tu nesreću da previde ovaj značajan događaj već da uhvate veliki trenutak koji možemo opisati drugim Kristovim dolaskom. Čovjek će biti u stanju opažati eterično tijelo Krista; što znači da će prodrijeti u svijet u kojem će Krist biti vidljiv njegovim novoprobuđenim sposobnostima.

Tada više neće biti potrebno dokazivati Kristovo postojanje preko raznih dokumenata, jer će biti svjedoka prisutnosti živoga Krista koji će Ga doživjeti u Njegovom eteričnom tijelu. Kroz to iskustvo spoznat će da je ovo biće isto kao i Onaj Koji je prošao Misterij na Golgoti na početku naše ere i da je to biće Krist. Kao što se Pavao kraj Damaska uvjerio da je to Krist, tako će se i ljudi kroz iskustvo u eteričnom svijetu uvjeriti da Krist istinski živi.

Najveći misterij našeg doba povezan je s drugim Kristovim dolaskom, na način kakvim sam ga ovdje opisao. Međutim, materijalistički um će pokušati na određeni način uzurpirati taj događaj. Ono što je ovdje rečeno, posebice to da svo izvorno duhovno znanje ukazuje na ovo vrijeme, često će biti odbacivano u nadolazećim godinama. Materijalistički um današnjice iskvaruje sve, tako da će takav um biti ujedno i nesposoban pojmiti da ljudske duše moraju napredovati do eterične vizije i tim putem do Krista u eteričnom tijelu.

Materijalistički um će zamisliti ovaj događaj kao još jedan Kristov silazak u tijelo, kao još jednu fizičku inkarnaciju. Bit će određenih osoba koje će u svojoj kolosalnoj oholosti iskoristiti ovo i obznaniti među drugima da su oni reinkarnirani Krist. Zbog toga, nadolazeći period mogao bi nam donijeti lažne Kristove. Antropozofi, međutim, trebaju biti ljudi koji će prionuti u duhovan život tako da neće povjerovati u drugi Kristov dolazak u fizičkom tijelu, već će znati da je posrijedi objavljivanje Krista u duhovnom tijelu koje je dostupno samo višem gledanju. To će biti jedno od najtežih kušnji koje će zadesiti čovječanstvo. Zadatak onih koji se uz pomoć duhovne znanosti osposobe za uzdizanje u predjele duha će biti da pomognu čovječanstvu prevladati to iskušenje. Upravo na ovaj način stoga moramo govoriti o drugom Kristovom dolasku i o činjenici da se uzdižemo do Krista u duhovnom svijetu tako što razvijamo eteričnu viziju.

Krist je uvijek prisutan, ali On je u duhovnom svijetu; možemo Ga doseći ako se uzdignemo u taj svijet. Sva antropozofska učenja trebaju u nama prerasti u snažnu želju da spriječimo čovječanstvo da taj događaj prođe neprimijećen, te da vrijeme koje imamo na raspolaganju iskoristimo da podučimo ljude sazrijevanju za razvoj tih novih sposobnosti i novo ujedinjenje s Kristom. Inače će čovječanstvo morati čekati dugo vremena dok se takva prilika ne ponovi – doista, sve do sljedeće inkarnacije Zemlje. Ako bi čovječanstvo ignoriralo ovaj događaj Kristovog povratka, vizija Krista u eteričnom tijelu bila bi ograničena na one koji bi se kroz ezoterijsko učenje dokazali spremnima za uzdizanje ka takvom iskustvu. Ali prijelomni trenutak – mogućnost da te sposobnosti čovječanstvo u cjelini zadobije i da se ovaj veliki događaj može pomoću tih prirodno razvijenih sposobnosti shvatiti od strane svih ljudskih bića – bio bi nemoguć još dugo vremena.

Stoga vidimo da u našoj epohi doista postoji nešto što opravdava postojanje i aktivnost duhovne znanosti u svijetu. Njen cilj nije samo zadovoljavanje teoretskih potreba ili znanstvene znatiželje. Duhovna znanost priprema ljude za ovaj događaj, priprema ih da se na pravi način povežu s njihovim dobom i da s punom jasnoćom shvaćanja i poimanja prihvate ono što je doista tu a ne da im promakne. To je cilj!

Bit će od neizmjerne važnosti doseći događaj Kristovog objavljivanja, jer će drugi događaji slijediti nakon toga. Kao što su drugi događaji nadošli nakon Kristovog događaja u Palestini tako će, nakon što Sâm Krist bude ponovno vidljiv čovječanstvu u eteričnom tijelu, oni koji su ga nekada pretskazali postati njegovim nasljednicima. Svi koji su pripravili put za Njega postat će prepoznatljivi u novom obliku za one koji su iskusili novi Kristov događaj. Oni koji su nekada boravili na Zemlji kao Mojsije, Abraham i proroci opet će postati prepoznatljivi ljudskim bićima. Shvatit ćemo da je time što je Abraham prethodio Kristu, pripremajući put za Njega, time ujedno i preuzeo misiju kasnijeg pomaganja u Kristovim djelima. Čovjek koji je budan, koji ne spava kroz najveći događaj bliske budućnosti, postupno ulazi u zajednicu sa svima koji su pretskazali Kristov događaj; ujedinjuje se s njima. Tako se stvara još jedna skupina onih prema kojima ćemo se moći sami uzdići. Onaj tko je vodio silazak čovječanstva na fizičku razinu ponovno se pojavljuje nakon Krista i vodi čovjeka uvis kako bi ga ponovno ujedinio s duhovnim svjetovima.

Gledajući daleko unatrag kroz ljudsku evoluciju, vidimo da postoji određeni trenutak nakon kojeg se može reći da se čovječanstvo još više udaljava od svoje zajednice s duhovnim svijetom i ulazi sve više i više u materijalni svijet. Iako navedena slika ima svoju materijalnu stranu, možemo je svejedno ovdje koristiti: čovjek je nekada bio suputnik duhovnih bića, njegov duh boravio je u duhovnom svijetu i, zbog toga što je boravio u duhovnom svijetu, bio je sin bogova. Ono što je izgradilo ovu stalno reinkarnirajuću dušu, međutim, sve više je dolazilo iz vanjskog svijeta. Božji sin bio je tada među ljudima, koji su se sjedinili s kćerima Zemlje, što će reći s dušama koje su imale simpatije prema fizičkom svijetu. Tako se dogodilo da je ljudski duh, koji je prije bio prožet božanskom duhovnošću, potonuo u fizički svijet osjetila. Postao je drug intelekta, koji je vezan uz um i koji ga je zapleo u osjetilni svijet. Sada duh mora naći put po kojem je sišao i uspinjući se ponovno postati sin bogova. Sin čovjeka, koji je postao, propao bi ovdje dolje u fizičkom svijetu ako se ne bi još jednom uzdigao kao sin čovječji ka duhovnim bićima, ka svjetlu duhovnog svijeta, ako se u budućnosti ne bi sjedinio s božjim kćerima. Bilo je nužno za evoluciju čovječanstva da se sinovi bogova ujedine s kćerima ljudi, s dušama koje su bile okovane za fizički svijet kako bi, kao sin čovječji, ljudsko biće moglo naučiti upravljati fizičkom razinom. Međutim, nužno je za ljudsko biće budućnosti da, kao sin čovječji, pristupi sjedinjenju s kćerima bogova, u božansko-duhovnom svjetlu mudrosti s kojim se mora ujediniti kako bi ponovno uzašao u svijet bogova.

Volja će biti zapaljena božanskom mudrošću i najmoćniji impuls za to će se pojaviti kada, za onoga koji se pripremio za to, plemenita eterična figura Krista Isusa postane vidljiva. Drugi Kristov dolazak će biti, za ljudska bića koja su prirodno razvila vidovitost, isti kao za Pavla kome se eterični Krist prikazao kao duhovno biće. Još jednom će se objaviti ljudskim bićima, ako uspiju spoznati da se sposobnosti koje će se stvarati kroz evoluciju ljudske duše trebaju koristiti za tu svrhu.

Koristimo zato duhovnu znanost na način da može služiti ne samo zadovoljavanju naše znatiželje, već tako da nas pripremi za velike zadatke, velike misije ljudske vrste za koje moramo stalno postajati sve zreliji.

* * *

Odgovori Rudolfa Steinera na pitanja povezana s prethodnim predavanjem

Kada se govori o stvarima poput ovih koje smo razmatrali danas, kada pokušavamo osvijetliti intimnije misterije, nemojmo ih bez razmišljanja smatrati stvarima koje treba bezuvjetno prihvatiti, već neka nam bude sasvim jasno da antropozofija za nas treba postati nešto potpuno drugačije od čiste teorije. Naravno, učenje treba biti prisutno; kako bi se moglo uzdići do takvih misli kakve su danas izražene kada ne bi bilo moguće apsorbirati ih u formi učenja? Međutim, ključno je da ono ne bi trebalo ostati učenjem, nego da se treba upiti u naše duše kroz svojstva mišljenja i osobnosti u jednu potpuno drugačiju dispoziciju, te da bi nas trebalo učiniti posve drugačijim bićima. Trebalo bi nas voditi ka tome da na pravi način iskoristimo svoje inkarnacije, tako da bismo se mogli tijekom njihovog trajanja razviti u nešto posve drugačije.

U nastojanju da ne kažem ni riječ previše ni riječ premalo, učinio sam ne više od umjerenog upoznavanja s važnim temama. Međutim, ono što je rečeno značajno je ne samo za one duše koje će se inkarnirati u fizičkom svijetu u razdoblju između 1930. i 1940. već i za one koje će tada biti u duhovnom svijetu, između smrti i novog rođenja. Moramo shvatiti da duše u duhovnom svijetu imaju utjecaj na svijet živih, iako potonji mogu biti prilično nesvjesni toga. Kroz novi Kristov događaj, doduše, taj odnos između onih koji su utjelovljeni ovdje na fizičkoj razini i onih koji su već u duhovnom svijetu postat će sve više osviješten. Suradnja između utjelovljenih ljudi i duhovnih bića će tada biti moguća.

Stoga, trebate si predočiti to da će, kada se ovi veliki trenuci dogode u budućnosti čovječanstva, ljudi raditi zajedno puno svjesnije i u fizičkom i u duhovnim svjetovima. Danas to nije moguće zbog nedostatka zajedničkog jezika. Ljudi se u materijalnom svijetu koriste svojim govornim riječima opisujući samo fizičke stvari i fizičke uvjete. Ljudska bića između smrti i novog rođenja, međutim, žive u svijetu sasvim drugačijem od onoga koji nas sada neposredno okružuje, te govore drugačijim jezikom. Od svega izrečenog u našem svijetu, do mrtvih dopire samo ono što je izrečeno kroz duhovnu znanost. Zato se u antropozofiji bavimo nečim što će biti razumljivo mrtvima. Ono što kažemo u ovoj domeni također je od koristi onima koji su između smrti i novog rođenja.

Čovječanstvo sazrijeva do vremena kada će utjecaji duhovnog svijeta biti sve više prisutni. Nevjerojatna događanja nadolazećeg razdoblja bit će evidentna u svim svjetovima. Čak će i ljudska bića između smrti i novog rođenja imati nova iskustva u drugom svijetu kao rezultat novog Kristovog događaja u eteričnom svijetu. Međutim, ako se nisu za to pripremili na Zemlji, neće moći te događaje razumjeti ništa bolje od ljudi koji su sada inkarnirani na Zemlji; morali su se na pravi način pripremiti kako bi mogli primiti događaje ovog važnog trenutka. Ključno je za duše koje su sada inkarnirane (neovisno o tome hoće li tada još uvijek biti utjelovljene) da budu pripremljene za ove značajne nadolazeće događaje prihvaćajući antropozofske istine. Ne uspiju li u tome, morat će čekati. Ako nisu primili sa svojom zemaljskom svijesti ono što im antropozofija ili duhovna znanost ima dati, tada će trebati čekati dok se ponovno ne inkarniraju kako bi dobili mogućnost primanja odgovarajućih učenja ovdje na Zemlji. Postoje stvari koje se mogu naučiti ili iskusiti samo na Zemlji. Netko bi, primjerice, mogao reći da je u duhovnom svijetu nemoguće steći ikakvo znanje o smrti i da se Bog morao spustiti u fizički svijet kako bi mogao umrijeti. Ne može se ni na kojem drugom svijetu nego na ovome fizičkome naučiti na pravi način što je zapravo Misterij na Golgoti. Dovedeni smo dolje u fizički svijet kako bismo prikupili ono što se samo ovdje može primiti. Krist je sišao među ljudska bića jer im se samo ovdje u fizičkom svijetu mogao objaviti, učinivši da zadobiju određeno iskustvo kroz Misterij na Golgoti, što će imati dalekosežne plodove u duhovnom svijetu. Sjeme toga, doduše, mora biti posijano ovdje u fizičkom svijetu.