Robert Vrbnjak: Novinar

January 5, 2013 | Filed under: Natječaj and tagged with: Arteistov natječaj za kratku priču, Robert Vrbnjak

Zaposlio sam se, pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova.

Ja sam i inače takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni pa me već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi zbog čega nije bilo vode u periodu od osam do petnaest sati. Otišao sam tamo, lijepo napisao, gdje je i zašto pukla cijev, naveo sve što su mi rekli, kako su cijevi dotrajale, kako su nadležne ekipe odmah izašle na teren i u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode.

Urednik je bio zadovoljan, a posebno jer sam informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice i dodijelio mi da napišem članak o prvenstvu u boćanju za žene. Ja i žene, ne moram ni reći, i to je bilo stručno odrađeno.

Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena i radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac. Volim kod ovog posla što je raznolik, nepredvidljiv, sviđa mi se ta dinamičnost. Jučer sam naprimjer, imao zakazan intervju sa ženom kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali nije došla u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila ili je možda taj njen poremećaj s ubrzanim satom kriv, uglavnom, stajao sam tamo i čekao smrzavajući se i za nju, u tim trenucima, u tom njenom poimanju vremena, bio nešto što se već odigralo, bio najvjerojatnije već daleka prošlost. Pa kad je nakon dva sata postalo jasno da se neće pojaviti, lijepo sam, kao svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija otišao do njene kuće, kako to već obično rade novinari rade u američkim filmovima. Udarao sam po vratima i zavirivao joj u prozore, ali nije otvarala, pa sam otišao susjedima koji mi nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj; tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske i opisali su je kao dragu curu koja nažalost u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire kojima nije stalo do nje, niti zaslužuju njenu ljubav.

Danas ujutro urednik nas je pozvao u kancelariju i odmah počeo o tome kako loše stojimo i da će biti problema oko isplate honorara, ako nam se prodaja ne poveća. Što najbolje prodaje novine?, pitao je gledajući kroz prozor. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ. Žutilo, 3S, ili: Seks, skandal i senzacija!, rekoh. Upravo tako Kruljac!, pohvalio me pred svima i dodao kako od svih očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. Tako mi je dan započeo na terenu u potrazi za 3S.

Ali već oko devet ujutro mi se više ništa nije činilo dovoljno 3S, pa sam sjeo u Alibi bar u nadi da će u smjeni biti ona konobarica s dobrim dupetom, ali nije bila, već samo onaj smotani šanker kojeg smo svi u školi zvali Kvazimodo zbog te face. Pio sam kavu promatrajući Kvazimoda kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, pa je nastao članak o Virgilu Zonesu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam Zonesa izmislio.

Ovako je nekako počinjao taj članak, koji nažalost nikad nije bio objavljen, jer je na kraju smjene neslavno završio u Recycle Binu, na mom, sad već bivšem novinarskom desktopu.

“Stvoreni smo s dva uha za slušanje, a samo jednim ustima za govorenje, valjda iz razloga ne bi li na taj način dvostruko više slušali nego pričali. Ali što reći o Virgilu Zonesu, čovjeku koji se rodio s dvoja usta i jednim uhom. I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već najčešće rade: govore, jedu, piju, pjevaju, hrču i žvižduću. Liječnici tvrde da Zones nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ona gornja, smještena posred čela – ovisna o drugim centrima u mozgu, pa shodno tome imaju svoju volju i stav, svoju jasno izraženu autonomnost i samodostatnost, tako da se on po tom pitanju ponaša kao dvije potpuno odvojene, protuslovne osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u očiglednoj kontradikciji sa samim sobom. Što je vrlo zanimljivo i što se kod Zonesa i njegovih ustiju odmah zapaža, je to da su ona potpuno različita. Ne toliko izgledom koliko po stavovima, po onom što pričaju i kako se ponašaju na licu. Tako naprimjer jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, o ova na čelu svirati klarinet, jedna zagovaraju gej brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. Zonesu s njima stvarno nikad nije dosadno, ali mu sve to predstavlja i ogroman problem, a posebno što ima samo jedno uho, pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće i ne čuje najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine  i misli svoje. A na pitanje koja od njih smatra više svojim „pravim“ ustima i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i potkrijepljuju tu svoju tvrdnju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Engleskoj gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac šestoro djece.”

I još sam štošta izmislio o Zonesu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima. A student koji radi na obradi fotografija, poslije je u Photoshopu izveo Zonesa, sistemom copy–paste zalijepio Mick Jaggerova usta posred čela Damira Kajina, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.

Da bi cijela priča dobila i toliko nužnu interakciju s čitateljstvom, na kraju sam članka postavio pitanje kakav bi život Zones imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima.

Možda bi postao političarem? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i 50 % manje slušati. Dakle idealan političar – priča dvostuko, a sluša samo polovično, ponudio sam odgovor.

Kad sam mu predao tekst, urednik se nije doimao pretjerano zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Mrđana Banovića koji svoj posao obavlja korektno, ne izmišlja tamo nekakve Zonese, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku spomenuvši barem dvoje, troje političara, sportaša ili celebrityja koji bi dali sve samo da si ime vide u novinama, a na taj način uvijek učinivši tekst zanimljivim te razumljivim širem čitateljstvu.

A ha, potvrdio sam i sklopka je negdje duboko, duboko u meni preskočila na off. Pa sam dobio ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3S glamura, nemam pojma što i o čemu ljudi vole ili žele čitati.

Dakle toliko o mom novinarenju. Opet sam nezaposlen, sjedim na klupi u parku i listam oglasnik, razmišljam da se javim na broj telefona.

Traže psihijatra za životinje.

Robert Vrbnjak

 

--------------------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/