PROČITANO

725

PUTA

OD 14.01.2018.

Robert Vrbnjak, ABECEDA NESTAJANJA

dobra knjiga našeg Roberta Vrbnjaka

Riječki pisac o svojim knjigama
Intervju Robert Vrbnjak: Rijetki su danas autori koji ne plaćaju izdavačima

Na svojoj koži osjećamo da su društvo i politički sustav u krizi – Robert Vrbnjak / Foto: S. JEŽINA
Autor: Davor Mandić
Objavljeno: 1. lipnja 2014. u 12:32

Robert Vrbnjak

Poznajem svega nekolicinu pisaca koji ne plaćaju izdavačima, mada ni ti srećkovići u konačnici ne žive od pisanja. Situacija je takva: svi traže sponzorstva, šalju tekstove na raznorazne namještene natječaje, bore se za kakvu-takvu pomoć ministarstava, gradova i županija. Međutim, javnog je novca sve manje, a hrvatski je proračun za kulturu i dalje najmanji u Europi

Robert Vrbnjak riječki je pisac iza kojeg je već sedam knjiga. Najnovija, »Abeceda nestajanja« u izdanju »Duševića i Kršovnika«, zbirka je fantastičnih priča s plejadom likova koje bi neki okarakterizirali kao luzere, a drugi kao sanjare s ruba.

Zaljubljenik u knjige o samopomoći, Vrbnjak promišlja i o životu u tranzicijskom kapitalizmu, ali i o borbama s vlastitim ograničenjima. A uz sve to, zapitat će se i o ulozi pisca, odnosno izdavača u ovom knjizi nesklonom vremenu.

Zašto pišete priče s fantastičnim elementima? Što vam fantastika, ili skoro pa magijskorealistički prosede, znače?
– Oduvijek sam volio tu magijsko-realističnu komponentu, takvu vrstu poetičnosti i nadrealističnih elemenata u književnosti, općenito umjetnosti. Tu jednu notu koja daje osjećaj snene nestvarnosti. Volim miješanje elemanata fantastike i zbilje, sviđa mi se proza koja u sebi nosi takav senzibilitet. Kako se čitajući formiramo kao pisci i kao ljudi, tako je na mene vjerojatno u tim nekim vremenima dosta utjecao južnoamerički književni krug, autori kao što su Borges, Fuentes ili nedavno preminuli Gabriel García Márquez.

Puno je i (auto)ironije u vašim pričama. Dapače, uvodite i sebe kao lika; u dvjema pričama ste izričito spomenuti imenom i prezimenom. U kojoj je pak taj »pravi« Robert Vrbnjak funkciji?
– Mislim da je jedna doza autoironije svakako poželjna i vjerujem da se svi donekle volimo šaliti na svoj račun. Jasno, netko manje, netko više. Ovisno o egu. A u priče sam se uveo iz razloga što u datom trenutku nije postojao neki drugi lik kojeg bi mogao izmisliti i koji bi tu rolu odigrao bolje od mene. Tako sam se nametnuo kao logičan izbor.

Cameo scene

Osim toga činilo mi se zanimljivim poigrati se malo s čitateljem na način sličan onim cameo scenama kakve je Hitchock u svom redateljskom opusu često koristio. Ono kada bi se na trenutak znao pojaviti u nekim svojim filmovima i zbuniti gledatelja. Tako sam, naprimjer, ja u zbirci lik koji iz čisto autoterapijskih razloga guli krumpire, pa se u toj ulozi gulitelja krumpira pojavljujem nekoliko puta.

Česta su referenca knjige o samopomoći. I inače imate provodnih motiva u pričama, no ovdje je jedna knjiga posebno u fokusu. O čemu je riječ?
– Postoji gomila knjiga o samopomoći, tu su, dostupne su, ali rijetko nas koja može čemu podučiti i učiniti nas boljom osobom, ako u nama nema iskrene odlučnosti za takvom promjenom. Doduše, meni je takva literatura vrlo inspirativna i priznajem da sam dosta takvih knjiga pročitao. Nađe se dobrih, bliskih duhovnoj literaturi, ali većina ipak pruža samo raznorazne oblike instant prosvjetljenja i navodi na krive puteve i prečace kojima se ne stiže daleko. Ali, kad malo razmisliš, nije nimalo čudno da takvih knjiga ima obilje.
Gori vatra...

Ima jedan slučaj iz vašeg života koji je primjereniji vašim pričama nego stvarnosti. Cijela jedna naklada vaše knjige izgorjela je u požaru. O čemu se radilo?
– Da, riječ je o samoizdanju, davno objavljenoj zbirci, tankoj knjižici s nekoliko priča. Nije to bila neka velika naklada, par stotina komada, mislim. Sjećam se, donio sam je iz tiskare i ostavio u šupi pokraj kuće. Tijekom noći dogodio se požar uslijed neispravnih instalacija i šupa je do temelja izgorjela, a s njom je doslovno planula i moja knjiga. Uspio sam spasiti svega nekoliko primjeraka. Sreća je u nesreći to što osim knjige nitko drugi nije stradao.
Volio sam se šaliti i govoriti da je izgorjela samo pisana riječ i nekoliko bezvrijednih uspomena. Eto, to je ta pomalo bizarna priča koja se iz nekog razloga ljudima prilično dopada.

Moderno društvo sa svojim sustavom izvrnutih vrijednosti pred čovjeka stavlja visoke zahtjeve i svi bismo mi odjednom htjeli biti pametniji, ljepši i uspješniji. Zato takve knjige i nailaze na plodno tlo i poslije, na bolno otriježnjenje nakon što uvidimo da većinom ne djeluju. U zbirci je u fokusu jedan pisac takve, takozvane self-help literature, izmišljen lik, nazvao sam ga Felipe-Domingo Gómez. Njega predstavljam kao autora fiktivne knjige »Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom?«. Gómez se tu spominje više puta i, primjerice, od svojih čitatelja traži da crtaju grafikone dnevnih uspjeha i neuspjeha, a često koristim i razne njegove citate o smislu života i ostalim čudnim temama.

Na prvom predstavljanju vaše nove zbirke gotovo ste inzistirali da se manje priča o knjizi, a više o situaciji u izdavaštvu. Zašto?
– Iz jednostavnog razloga jer su u publici bili većinom ljudi koji dobro poznaju tekstove iz moje nove knjige, a i sami se bave pisanjem ili izdavaštvom, pa mi se činilo zanimljivim, kad smo već tu, malo popričati i o nekim drugim temama. Naprimjer o izdavaštvu ili o tome kako je teško pronaći izdavača. Znam da postoje mnoge tribine i okrugli stolovi o tome, ali to je ipak nešto što nas se svih tiče.

Tada ste rekli da ste zadovoljni izdavačem, koji je objavljivanjem vaše zbirke zakoračio u nesigurne vode objavljivanja domaće proze. Što očekujete od svog izdavača?
– Izdavači se silom prilika specijaliziraju, ujedinjuju, objavljuju naslove koje će moći prodati, prilagođavaju se tržištu koliko god je to u ovakvoj situaciji moguće. Kuća u kojoj je zbirka objavljena nije poznata po objavljivanju domaće proze, ali uređivački tim ima određenih planova vezanih uz to. A očekivanja? U situaciji kada svakodnevno slušamo o problemima u kojima se nalaze domaći izdavači teško je govoriti o očekivanjima. Ipak očekujem korektnu distribuciju knjige, zastupljenost u knjižarama i knjižnicama, mogućnost da ljudi mogu doći do knjige ako je žele nabaviti, jer vrlo često se knjige objave, a poslije ih nigdje nema. Još pogotovo kad se radi o autorima koji nisu visokotiražni. Zasad sam time zadovoljan.

Živjeti od pisanja

Mnogi se žale na niske autorske honorare u hrvatskom izdavaštvu, koji autore tjeraju da svaštare i književnošću se bave kao hobijem, no poznato je i da mnogi autori plaćaju da bi im se knjiga objavila. I vi ste jedan od njih. Mislite li da je to u redu?
– Rijetki su danas autori koji ne plaćaju. Ja ih poznajem svega nekolicinu, mada ni ti srećkovići u konačnici ne žive od pisanja. Situacija je takva: svi traže sponzorstva, šalju tekstove na raznorazne namještene natječaje, bore se za kakvu-takvu pomoć ministarstava, gradova i županija. Međutim, javnog je novca iz godine u godinu sve manje, a hrvatski je proračun za kulturu i dalje najmanji u Europi i tu jednostavno više nema pomoći. Ja sam osobno imao tu sreću da mi je općina Matulji platila troškove tiska ove i prošle knjige. A kad spominjete književnost kao hobi, da, to je tako.

Mislim da je dobro da mlađi autori koji objavljuju svoju prvu knjigu najprije dobro razmisle o tome što pisanje za njih predstavlja. Na taj će način izbjeći mnoge frustracije koje mogu uslijediti tijekom i nakon objavljivanja knjige. Neka razmisle radi li se u njihovom pisanju o neminovnosti tog čina, autoterapiji, potrebi za samorealizacijom ili o čemu već. Jer ako se radi o novcu i slavi, onda je možda bolje da se odluče baviti nekim drugim hobijem.

Treba li pisac biti sretan što se našao netko da mu objavi knjigu, bez obzira na sve, ili bi i on trebao imati neka materijalna prava?
– Pisac je čudan stvor koji nikada neće biti sretan, jer mu je nevolja utkana u samu prirodu bića. Ali vjerujem da će svaka knjiga, ako je vrijedna, uspjeti naći svoj put do onih kojima je suđena. A što se pisca tiče, taj u krajnjem slučaju, ako ne nađe nikoga tko će ga objaviti, uvijek može napraviti samoizdanje knjige ili je objaviti u sve popularnijem elektroničkom izdanju.

Ponavljanje loših vijesti

A materijalna prava pisaca? Postoji li to? Nadajmo se da će jednom zaživjeti ona inicijativa »profesija pisac«, pa možda u nekoj svjetlijoj budućnosti i bude nešto od isplata po posudbi knjiga ili tantijema. Tako bi barem pojedincima bilo lakše. U tom se slučaju možda više ne bi bavili pisanjem iz hobija. Nadajmo se i da ljudi koji sjede u foteljama na čelnim pozicijama društava pisaca još uvijek rade na tom pitanju i da koriste dobiveni novac za poboljšanje statusa pisaca, a ne za neke druge svrhe.

Što vi mislite da nije u redu s ovim sustavom? U čemu je problem i kako to promijeniti?
– Ovisi o kakvom sustavu govorite. Svi znamo i na svojoj koži osjećamo da je društvo i politički sustav u dubokoj krizi. U globalnoj financijskoj, ali istodobno i moralnoj krizi. Napustili smo jedan sustav vrijednosti, sada živimo u drugome kojem su, po svemu sudeći, dani isto odbrojani. A neki treći, pravedniji, još se ne nazire.

Čini se ponekad kao da živimo u zatvorenom krugu u kojem se iz dana u dan ponavljaju loše vijesti, uvijek iste besmislene informacije od kojih spas tražimo u sapunicama, kulinarskim TV dvobojima i bračnim razmiricama poznatih. Kome je u takvoj situaciji do čitanja? U Hrvatskoj je još i gore.

Neispunjena očekivanja od ulaska u EU, ogromna nezaposlenost i beznađe. Teško je gajiti nadu u ovakvoj situaciji i vjerovati u promjene, ali ne preostaje nam drugo. A vele da promjenu valja početi od sebe. Možda bi nam tu mogao pomoći onaj self-help priručnik kojeg sam ranije spomenuo?kraj teksta