- Vratimo se na tehniku: gdje su njeni korijeni?

- Tapkanje, koliko je meni poznato, svoje izvore ima u orjentalnoj medicini. Dakle u kineskoj medicini i akupresuri koja poznaje te točke gdje se prenose signali iz podsvijesti u tijelo. U tim točkama nalazi se veza između mentalnog i fizičkog. Ta energetska polja mogu se opisati kao neki kablovi koji povezuju um i tijelo. Kada naprimjer osjećamo usamljenost, energija te emocije prenosti se „energetskim kablovima“ do unutrašnjih organa i daje im naredbu koje kemikalije da pumpaju u krv. I dugogodišnjim pumpanjem takvih negativnih kemikalija dovode do bolesti i poremećaja.

- Tehnika je uvijek ista za bilo koju bolest?

- Tako je. Korijesnki uzrok svih bolesti i poremećaja je isti, dakle naše misli i osjećaji, i to oni podsvijesni. Ovom tehnikom mijenjamo kvalitetu naših misli i osjećaja, a samim time i kemijski sastav tijela. To transformira bolest u zdravlje. Ono što sve ljude najviše muči je navika da prihvaćamo negativne emocije kao vrijednije od pozitivnih. Zato im dajemo i veći fokus. Ako nemamo za platiti račune mi ćemo, obično, automatski ići razmišljati o mogućim negativnim posljedicama.

- Jesu li izlječenja koja ste vi pomogli trajna? Kakva su dosadašnja iskustva?

- Događalo mi se rijetko da me osoba nazove i kaže evo toliko i toliko vremena mi je bilo ok pa mi se sad malo vratilo. Međutim ta osoba je u tom trenutku već spremna bol doživjeti na potpuno drugačiji način i zna što treba raditi. Stvar je u tome da introspekcijom mi napravimo kompletnu promjenu našeg osobnog identiteta. Pošto to nije jako teško većina osoba ozdravi za stalno i kvaliteta njihovog života dramatično se poveća.

- To me podsjeća na onu Ajnštajnovu kako „postojeće probleme nije moguće riješiti u onom stanju svijesti u kojem su uzrokovani“.

- Da jer ukoliko postoji problem i mi ga osjećamo, zaključak bi uvijek trebao biti da mi nešto pogrešno radimo. Ako si ne postavimo pitanje tko je zapravo promatrač, nismo ni išli u pravu dubinu. Naš fokus je prozor u materijalni svijet osjetilnog opažanja kroz koji gledamo mi: promatrač. Ideja je u tome da ostvarimo taj identitet promatrača u potpunosti, da sebe doživljavamo uvijek kao promatrača.

- Ali ljudi se obično vežu za identitete?

- Istina, mi se možemo poistovjetiti sa bilo čime: hrvatstvom, protestantizmom, možemo danas po želji promijeniti i spol... Dakle ljudi vrlo rado mijenjaju svoje identitete u one u kojima se osjećaju ugodno i ona, ta promjena je za nas neizbježna. Bili smo bebe, pa djeca, pa tinejdžeri, pa odrasli... Svako novo iskustvo nas mijenja. Cilj našeg materijalnog postojanja je da odbacimo sve te prolazne identifikacije, jer koja se korist čvrsto vezati za neku identifikaciju koju uskoro ovako ili onako moramo promijeniti? Cijela moć istinskog ozdravljenja se i sastoji upravo u tome da shvatimo da niti jedna od ovih privremenih identifikacija nismo mi i da je to samo privremeno iskustvo. Naše je da otkrijemo koje je naša nepromjenjiva identifikacija. Glavni problem leži u pogrešnoj identifikacji što uzrokuje pogrešno i negativno razmišljanje iz čega slijedi reakcija tijela i okoline. Zato moramo u svakom trenu biti svjesni na što se fokusiramo. Jesu li to pozitivne ili negativne misli, pozitivne ili negativne emocije. Kad stvorimo tu naviku ažurianja svojih misli i kad se dovedemo do toga da uvijek sebi dopuštamo samo pozitivne misli problemi nestaju.

- Kako i koliko dugo obično preporučate raditi tehniku?

- Tehnika se radi jednostavnim lupkanjem po desetak točaka na tijelu i odgovaranjem na pitanje zašto kojim ulazimo u podsvijest. To se radi i onda kad stanje bolesti nestane. U jednom trenutku više se ljudi ne osjećaju bespomoćnima i iskaču iz klopke frustracija. Postaju samostalni i odgovorni.

- Odgovornost u svojoj knjizi stavljate na prvo mjesto kada je u pitanju početak procesa ozdravljenja. U čemu je njena tako velika važnost?

- Najlakše je kad smo u bespomoćnom stanju neznanja, uvijek misliti da je netko drugi kriv za (ne)kvalitetu našeg života. Krivimo tada našu karmu, naš um, naše roditelje, boga, državu... No stvar je u tome da mi sami, svojim fokusom privlačimo stvari i događaje u naš život. I samo kad uvidimo na koji način razmišljamo vidjet ćemo da je to potpuno naša odgovornost za sve što nam se događa. Ako nam netko prijeti i mi se osjećamo pod prijetnjom to je naš problem, a ne osobe koja prijeti jer nije ona odgovorna za naš osjećaj niti naše ponašanje. Treba shvatiti da većina nas ima mentalitet žrtve. Čvrsto vjerujemo da mi uvijek stradamo zbog nečega ili nekoga, a to je pogrešan stav uslijed nepoznavanja zakona mentalne prirode.

- Radite li ljudima i dijagnostiku ili očitavate njihova biopolja?

- Ja mogu reći dijagnozu u smislu prepoznavanja strahova no to osobi nužno neće pomoći da se oslobodi toga straha jer neće znati kako da ga osvijesti. Naša podsvijest je jako moćna i moram naglasti da je uvijek potrebn netko tko je već osviješten na tom polju da bi nas uveo u podsvijest na pravilan način. Sama dijagnoza nije uvijek dovoljna. Ja mogu po određenim principima naučiti druge ljude da i oni mogu ustanoviti kod drugih ljudi što je uzrok određenih simptoma. Meni to i jest cilj da što više ljudi to radi.

- Što je primarno vaša uloga kao iscjeljitelja?

- Ljudi uvijek imaju izbora da dolaze k meni svaki dan dok kompletno ne izliječe cijeli problem. Imam takve ljude koji dolaze prvih tjedan dana svaki dan, s nekima sate provedem telefonski razgovarajući... Količina koncepcija koje mi moramo popraviti, porušiti pa ponovno izgraditi je ogromna. Ovo što ja radim nazvao bih nekom vrstom coachinga, vođenja. Ja vodim ljude do tog nivoa dok ne vidim da su sami shvatili kako da uđu u svoju podsvjest i kako naći ono što ih muči. Jer to je sve što nam na kraju preostaje: ući u podsvjest koja nam je bila skrivena i da znamo da smo ušli u nju tako da vidimo konkretne rezultate. Prvo treba vježbati na sebi dok ne izliječimo sve svoje probleme. I kada smo potpuno zadovoljni svojim životom onda tek možemo pomoći drugoj osobi. Inače osobe same neće htjeti prihvatiti naše savjete. Kroz razgovor ja ljudima zapravo skrećem pažnju na bitne stvari: pomažem im da uvide koji je dio njihovog identiteta pravi, a koji je lažan. Učim ih kako razmišljati unutar pravog identiteta i kako odbaciti onaj lažni. To donosi trenutne rezultate i tada je vrlo lako ovladati umom. Ja ih isptujem: što sad vidiš, što sad osjećaš i nakon nekog vremena ja shvatim koja je tu navika stvorena i na osnovu čega i onda idemo promijeniti tu vezu: da je prekinemo i razbijemo. Ako osoba, npr. ima osjećaj srama to vjerojatno seže u djetinjstvo kada ju je otac ismijavao ili se izrugivao ili zlostavljao ili nije obraćao pažnju i onda ja osobi pomažem da se sjeti tih traumatičnih scena i da ih promijeni: da na neki način promijeni raspoloženje te memorije da je izmjeni, ismije obezvrijedi. Ljudi shvate da su se mogli i sami tako zabavljati i rješiti svoj problem ali se boje jer oni sve ono iz prošlosti doživljavaju kao realno. Ako se sjećamo nekog iskustva iz prošlosti koje više ne postoji, a jednako nas dira kao i sada znači da doživljavamo iluziju kao realnost.

- Nije li, dakle, velikim dijelom, stvar u tome da sve, cijeli život, doživljavamo preozbiljno?

- Defintivno. Cijeli materijalni život je kao san, a mi toliko ozbiljno doživljavamo neke njegove elemente da si ga skroz zagorčavamo.

- Kako da ljudi prestanu biti robovi takvih mentalnih (anti)navika?

- Prvo bi trebali raskrstiti sa time zašto neke stvari uopće radimo i što nam te navike znače. Zašto gledam televiziju ako je ona generalno štetna? Kada shvatimo zašto neku stvar uistinu radimo spoznjemo da sa njima samo ublažujemo strahove. Ublaživanje pak strahova razvija štetne navike. To objašnjava kako to da se tijela ne opiru alkoholu, duhanu... Zbog toga jer se uslijed dugogodišnjih negativnih afirmacija i misli, kemija u tijelu promjeni i osjetila počinju imati neprirodne potrebe. Zato se tijelo razboljeva. Kada je ljudski um natopljen srećom i pozitivnim mislima, kad živimo životom oduševljenja onda je i tijelo jako sretno, moćno i puno energije što mi prevodimo u zamisao o zdravlju.

- Kada je zapravo svjesni um spreman suočiti se sa uzrokom problema?

- U svakom trenutku kod svakog čovjeka. Samo treba naći pravi način. Vede kažu da je dovoljno da se duša, promatrač, nalazi u tijelu čovjeka. To je dokaz da je spreman. Funkcija ljudskog tijela, kažu Vede, je da dušu dovedu do potpuno duhovnog stanja svijesti. Duša se, dakle, može potpuno samospoznati kroz tijelo koje i jest namijenjeno da proizvodi sreću. Tada je tijelo i dugovječno i pomaže nam da imamo život ispunjen samo srećom. Time i prestaje ciklus umiranja i rađanja.

- Koliko je bolest uvjetovana karmički, a koliko ponašanjem u ovom životu?-

Karma se u Vedama definira kao impresije iz prošlosti. Akcije i reakcije su povezane sa tim impresijama. One impresije na koje smo se fokusirali u prošlosti čekaju nas i u budućnosti, i u drugim životima. Kad nešto želimo na to se fokusiramo. Čak i ako je to negativno ispada da smo to i željeli. Karma znači ponavljanje istih impresija po želji samog promatrača. Ako smo u prošlosti razmišljali negativno, budućnost nam nosi negativne okolnosti. Bojimo se , na primjer, dugova. U budućnosti ćemo i dalje imati dugove i dalje ćemo kušati taj strah. Za promatrača je najvažnije koje iskustvo kuša: strah, opuštenost, mir, ljubav, ljutnju... Materijalni se svijet onda formira za promatrača i kroz tijelo i kroz vanjske odnose sa svijetom tako da dalje produbi i upotpuni te osjećaje bili oni pozitivni ili negativni. Karma se manifestira u trenutku smrti: cijelo tadašnje stanje uma, stanje impresija, emotivno stanje o svemu, naša tadašnja identifikacija, prekida se i prenosi u sljedeći život na način da se u tom trenu odredi po zakonima karme koja će nam obitelj u privh 7 godina života efikasno vratiti taj program koji smo imali u trenutku smrti. Mi vučemo karmu iz prošlih života ali njen program uvijek dobivamo preko roditelja kad se još tome ne možemo opirati. U osmoj ili devetoj godini mi smo emotivno govoreći ista ona osoba koja smo bili u trenutku smrti u prošlom životu.

- Je li, znajući to, moguće iscjeljenje bilo koga u svakom trenutku , bez obzira na karmu?

- Vede govore o manifestiranoj i nemanifestiranoj karmi. Manifestirana karma je ona koju ne možemo promijeniti u ovom životu kao što su roditelji, mjesto i vrijeme rođenja i spol. No, ako se rodim slijep ne mora značiti da ću do kraja života biti slijep – to je nemanifestirana karma. Kad jednom steknemo znanje da mi nismo tijelo niti um već promatrač unutar tijela koji ima slobodnu volju, onda možemo promijeniti i onu karmu koja nam je duboko upisana. Kompletno je možemo neutralizirati.

- Vi u svojoj praksi radite dakle (i) na otkrivanju karmičkog uzroka?

- Ono što treba raditi je primjenjivati dobru karmu prvenstveno na samome sebi. Rečeno je da pozitivna misao ili emocija 1000 puta jača od one negativne. Negativnim afirmacijama i vjerovanjima u sebi kao što su „ja ne mogu“, „ja ne zaslužujem“, „ja ne znam“... treba jako dugi vremenski period da se manifestiraju na fizičkom nivou. Sve ovisi o dubini fokusa koji poklanjamo određenim mislima. Čim se ljudima dogodi nešto loše um odmah odlazi u negativnost: probušila mi se guma, sada ću zakasniti na posao, sve ću to morati platiti... Um nas doslovno može izludjeti bombardiranjem slika na koje se fokusiramo. Mi trebamo naučiti kako se tome oduprijeti i osvijestiti činjenicu da smo mi jači od toga. Ljudi obično malodušno ponavljaju da si jednostavno ne mogu pomoći. No upravo je u tome stvar, pa tako i u ovoj tehnici : kada mi promijenimo te navike razmišljanja, vrlo brzo se mijenja stanje uma i stanje tijela. To je ta moć ozdravljenja koja se javlja nakon kratkog pravilnog prakticiranja tehnike.

- Što nakon ozdravljenja?

- Da, rješenje nije niti u tome da stanete kad ozdravite, kad ukolnite neku bolest ili nedostatak. Konačno, tijelo će se opet razboliti jer je priroda tijela da postepeno propada. Osobama na putu samospoznaje postane manje bitno to njihovo tijelo, koje će ovako i onako propasti, već su im mnogo značajniji rad na njihovom odnosu sa drugima, sa samim sobom, sa životom i Bogom.

- Što vas motivira, pogoni da ovo radite?

- Zapravo na samom principu samoozdravljenja ja želim pokazati ljudima koliku moć imaju kao promatrači, kao dušae unutar tijela. Ne samo da ljudi mogu sebe iscijeliti već mogu kompletno cijeli svijet promijeniti. Trebamo samo malo napora uložiti u to da iskontroliramo um jer on je taj koji manifestira materijalno, fizičko. Dakle, nema nikakvog uloga osim pažnje, fokusa i mentalnih vježbi. I nevjerojatni rezultati se pojavljuju. Ljudi idu nakon jednog rješenja problema u drugi kada shvate kako je sve to zaista lako i nenaporno i da baš sve kreće od osobne promjene.

Razgovarao: Nenad Kobasić

Tekst je izvorno objavljen u magzinu Svjetlost