Autor: dr. Zlatko Miliša, izv. prof.
Odjel za pedagogiju Svečilišta u Zadru
1. Aktualnost teme
Postmoderno doba, koje se nekritički slavi kao vrijeme u kojemu su sve veće mogućnosti kreiranja čovjekovih sloboda, u stvarnosti postaje vrijeme porobljavanja čovjeka u kojemu se gube potrebe za pripadanjem, (samo)poštovanjem i ljubavlju. Kada nestane razgovora tada nestane i potreba za empatičnošću, altruizmom i ljubavlju.
Međutim, u suvremenom svijetu sve veći broj ljudi postaju usamljeni i otuđeni. Ljudi, doduše, danas imaju veću mogućnost izbora, ali ih prati krize identiteta i slabi utjecaj vrednota zajedništva i nesnalažljivost u ubrzanom razvoju tehničke revolucije. «Živimo u svijetu u kojemu istodobno pokušavamo društvo učiniti predvidljivim, a sebe nepredvidljivim, izmisliti priopćavanja koja će obuhvatiti ponašanje drugih ljudi, a vlastito ponašanje oblikovati tako da bude nedostupno tuđim generalizacijama» (Macintyre, A., 2002., str. 111).
Paradoks suvremene civilizacije je da imamo imamo krizu osobnosti i međuljudskih odnosa. Djeca se uče prilagođavanju umjesto razvoju osobnosti. Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se počinje ponašati rizično.
Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr. Ideologija relativizma ekspandira posredstvom medijskih manipulacija. Vidljiva je na svim područjima života, a prepoznatljiva u izjednačavanju grijeha i vrline, nemorala i čednosti, ljepote i ružnoće, agresora i žrtve... itd. Manipulator nebitna pitanja tretira kao bitna, ili gdje se nenormalno tretira kao normalno...
Medijski manipulatori znadu da se s virtualnom umreženošću (potencijalno) gubi privatnost i/ili intima. Visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, strah od života i pred životom, stvaraju pretpostavke za bijeg iz realiteta u svijet virtualnih zajednica i mreža. To otvara bijeg u virtualnu stvarnost, gdje se, navodno, može imati na stotine prijatelja, a u stvarnom životu- nikoga. U takvom okruženju ljudi se dijele na depresivce i (latentne) agresivce.
Manipulatori se okreću najmlađima koje tjeraju da prihvate imperativ: Sve mora biti sad i odmah. Tako se stvaraju armije neurotične (egocentrične) djece. Medijska relativizacija univerzalnih vrednota destruira obiteljske i tradicionalne odnose i vrednote. U tom medijskom miljeu sve je dopušteno. Nema se zabrana.
Manipulatori u potrazi za tehnološki posredovanim virtualnom stvarnošću uzimaju anarhističku paradigmu društva bez hijerarhija, pravila, ograničenja, obazrivošću pred autoritetima... Taj bijeg iz realnog društva u virtualno društvo je „kapitulacija“ pred kulturom života. Virtualni svijet čovjeku pruža privid uključenosti u život, dok je on zapravo otuđen ili isključen.
U Zborniku dječjih radova po nazivom «Drogu možemo pobijediti» (2005), (koji je financirao Grad Zadar), izdvajamo nekoliko citata koji detektiraju problem frustracija i svih opasnosti kojih su mladi svjesni… »Problemi koji muče djecu često su nebitni odraslima» (str. 33), «Je li u našoj prirodi da se međusobno uništavamo, da upropaštavamo sve što drugi naprave…(str. 52) «Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenute glave. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju. Smrt mlade osobe od predoziranja nije posebna vijest, nego statistika»(str. 90).
Djeca nam jasno govore o nedopustivoj šutnji odraslih, a to otvara pitanje obiteljske odgovornosti. Djeca koja, primjera radi, na televiziji ne vide ono što drugi vide ili „koja ne surfaju po stranicama po kojima surfaju drugi, osjećaju se uskraćenima da će biti percipirani kao manje vrijedni“ (Bauer, 2007., str. 104). Mediji sve više postaju glavni agens socijalizacije iz čega istiskuju školu, obitelj itd., te tako utječu na cjelokupno formiranje vrijednosti i stilova ponašanja mlade generacije (Miliša, 2006, str. 26).
Ubrzani ritam života utječe na socijalizaciju mladog naraštaja. Mladima, s jedne strane, problem predstavlja što se moraju orijentirati na sve kompliciranije odnose i s istima moraju ovladati. S druge strane im se otvaraju bogatije mogućnosti za informacije i sofisticirane komunikacije, mobilnosti... nego li generacijama prije njih. Zato se komunikacija ne može tretirati samo kao transfer informacija i značenja u određenoj kulturi (određene skupine ljudi) .Parafrazirajući Roussouvu tezu možemo konstatirati da se s razvojem materijalne civilizacije čovjek „odnarođuje“ i u konačnici otuđuje od samog sebe.
Ni tzv. suvremeni razvoj digitalizacije ni najsofisticiraniji novi oblici komunikacije nisu demokratizirali ljudske odnose. Štoviše, suvremeni čovjek s njima gubi na esenciji humanosti, gdje se u mnogim segmentima umjesto suradnje pojavljuje isključivanje. Ljudi postaju „usamljena gomila“ - The lonely crowd .- D. Riesman -točni prijevod- gomila usamljenika.
Što je veća kulturna distanca između različitosti pojedinih kultura, teža je izgradnja interkulturalnog dijaloga. Zato kulturu treba shvatiti kao „sveopću komunikaciju koja dovodi u interakciju različite identitete, stavlja ih u interkulturalni ili akulturacijski odnos.“(Thomas, A,1999,str.73.) Susret i dijalog trebaju pomoći da bi se razlike među kulturama mogle spoznati, razumjeti i cijeniti. Dijalog počiva na tome da svojevoljno postoji interes za drugoga, jer se tek tada otvara mogućnost za razumijevanje.
Elektronički mediji (s određenim sadržajima i/ili emisijama) poprimaju najsofisticiraniji oblik manipuliranja nad mladima i vode (ne)izravno u ovisnosti o različitim (s)tvarima jer afirmiraju oslobađanje od rada u dokoličarenju1 Dokoličarenje postaje sinonim slobodnog vremena... U komparativnom istraživanju korištenja slobodnog vremena mladih u Osijeku i Zadru 2007. godine (N= 1000) došli smo do podatka da je nazastupljenija orijentacija na dokoličarenje, (gledanje televizora, surfanje po internetu, slušanje radija, čitanje revija, časopisa, novina sve do izležavanja ili lutanja po gradu, trgova
kim centrina i sl.) pa orijentacija na zabavu, (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne zabave), obiteljska orijentacija, (odlazak u crkvu, sudjelovanje u tradicijskim igrama tj. obiteljskim igrama i briga o kućnim ljubimcima), orijentacija na sport (aktivno, rekreativno bavljenje sportom, odlazak na sportske priredbe) i kulturna orijentacija (odlazak u teatar, odlazak na izložbe, čitanje knjiga, posjećivanje tečajeva...). Među različitim aktivnostima mladih u Zadru na prvom mjestu su izlasci u kafiće, na drugom gledanje televizije, a treće i četvrto - slušanje radija i čitanje novina (Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009). To je još jedan argument kako mediji značajno utječu na kreiranje slobodnog vremena mladih.
S odgovornim roditeljstvom u Njemačkoj porastao je interes za slobodnovremenske aktivnosti. Od 2000. godine su u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom „Odgovorni roditelji- odgovorna djeca“. Bez jasnih ciljeva, kaže ranija minisrica za obitelj Ursula von der Leyen i djeca će biti dezorijentirana. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt „Savez za odgoj“, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. Dijete treba osjetiti da ga trebamo jer se samo u uzajamnom odnosu gradi kvalitetan odgoj. „Epidemija“ permisivnog odgoja čini egocentričnima i u konačnici- nesretnima. Prije analize uloge medija u načinu komuniciranja, zadržimo se na analizi nekih stilova odgoja koji ne potiču dijalog u obitelji...
bglavac
edin.kecanovic
