"PREKO KNJIGA MRTVI UCE ZIVE".            Italijanska poslovica

Dragi prijatelji,

Postoji vise nacina za tumacenje metafore koju u danasnje tihovanje donosi poruka pjesme iz "Bijele kule". Jedan od njih je odnos covjeka i prirode. Ako jos prirodu posmatramo slojevitije od pojavnosti, tu cemo naci i odnos covjeka prema ljudskoj zajenici (sad sam se sjetio jednog divnog detalja iz Kurosavinog filma "Dersu Uzala" u kojem junak filma prekoreva jednog clana ekspedicije za logorskom vatrom sto ostatke od hrane baca u vatru umjesto da je ostavi "drugim ljudima" u tajgi – mravima, kukcima, i drugima koje njihovo culo mirisa dovede do tih ostataka):

56. PUSTIO SAM NALET

        Pustio sam nalet na polja i njive,

        da pozoblje sjeme tisucama usta.

        Spustio sam tmoru na misao zemlje.

        Strahotnu sam tromost - a nesitu -

        ubrizgao u misice vjetra.

        Ali vâs nisam dirao.

        Zemlja Me molila da joj prepustim breme,

        koje vama bje namijenjeno.

        Utonula je u olovnu besvijest,

        i vise ne zna ni sebe ni svoj porod.

        A ucinio sam joj po volji da biste shvatili,

        kakvu ste zaobu majci ucinili.

        Usred klonuca i trulezi, koji najavljuju truplo,

        nada Mi je da cete shvatiti sto ste to,

        i komu, ucinili.

        Zemlja vas vise ne poznaje,

        jer je ponijela vase zlo.

        Ostavila vam je svoje truplo

        da se njim hranite do daljnjega.

"Bijela kula", knjiga 54. Zapisala Vesna Krmpotic

Puno pozdrava iz Sombora od Josipa