PTSP - OŽILJCI KOJI SE NE VIDE

PTSP, odnosno posttraumatski stresni poremećaj, sindrom je koji se javlja kod osoba koje su doživjele traumu izazvanu nekim izrazito stresnim emocionalnim ili fizičkim doživljajem. Iako se najčešće povezuje sa sudionicima ratnih zbivanja, PTSP može biti uzrokovan različitim traumama, a poremećaju su podložne sve dobne skupine, pa tako od njega mogu oboljeti i djeca. Ne javlja se samo kod osoba koje su bile izravno pogođene traumatskim događajem, nego i kod onih koji su mu svjedočili.

O PTSP-u

Kao poremećaj PTSP je prvi put uvršten u Dijagnostički i statistički priručnik 1980. godine, iako su već odavna i laici bili svjesni da se kod osobe koja je proživjela izrazitu traumu, manifestira određeni poremećaj. Osoba kod koje su prethodno zabilježena neka psihopatološka stanja podložnija je pojavi PTSP-a, ali poremećaj se može javiti i kod psihički potpuno zdravih ljudi, u situacijama kad su pod visokim razinama stresa.

Stresni čimbenik koji uzrokuje PTSP je takav da bi ga svaka osoba doživjela kao traumatičan, a praćen je strahom, užasom i osjećajem bespomoćnosti. PTSP može biti posljedica silovanja ili seksualnog zlostavljanja, zlostavljanja u obitelji, automobilske ili zrakoplovne nesreće, a oboljeti mogu i osobe koje su proživjele npr. požar ili uragan, te one koje su bile prisiljene postati izbjeglice. Sudjelovanje u događaju u kojem je postojala mogućnost smrti, kao i sudjelovanje u ratu, također mogu potaknuti razvoj poremećaja, a od PTSP-a može oboljeti i osoba koja je bila očevidac bilo kojeg takvog događaja. Traumu osoba pak može doživjeti pojedinačno, kao primjerice u slučaju silovanja, ili u skupini - primjerice u ratu.

Traume koje izazivaju PTSP mogu biti prirodnog podrijetla - potresi, poplave, slučajne nesreće - požari, automobilske nesreće, te stresovi uzrokovani ljudskom rukom - bombardiranja ili mučenja. Poremećaj uzrokovan ljudskom namjerom obično je teži i dugotrajniji.

Osim PTSP-a, čovjek tijekom rata može oboljeti od još jednog poremećaja - BSR-a, odnosno borbeno stresne reakcije. BSR se može opisati kao svojevrsni slom živaca na bojištu manifestiran kroz neočekivane reakcije, nemir, psihološko povlačenje te psihomotornu retardaciju. Iako se BSR javlja unutar bojišta, oboljeli od njega osjećaju posljedice u obliku stida, nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja. U mnogim slučajevima BSR nestane, no nekad se kod oboljelih od BSR-a razvija PTSP.

Manifestacija PTSP-a

PTSP se manifestira na više načina, a uključuje unutarnje prisjećanje događaja, te uznemirujuće snove koji se ponavljaju, a sadrže traumatski događaj. Događaju se i tzv. disocijativna stanja, prilikom kojih se osoba ponaša kao da se traumatski događaj upravo događa. Situacija ili događaj koji osobu asociraju na proživljenu traumu također kod nje potiču simptome PTSP-a, stoga osoba izbjegava mjesta i situacije koje je podsjećaju na taj događaj. Kod osobe se pritom javlja smanjena reakcija na trenutačna zbivanja. Izbjegavanje elemenata koji asociraju na traumu može uzrokovati pojavu psihogene amnezije za ključne elemente tog događaja.

Traumatizirana osoba također smanjeno reagira na podražaje iz vanjskog svijeta, te se kod nje javlja svojevrsna psihička otupjelost, pri čemu se osoba osjeća udaljeno i izdvojeno od inače bliskih ljudi, te ne uživa u aktivnostima koje su je prije radovale. Kod oboljelih osoba postoje i teškoće sa spavanjem, te nemirni snovi, a često se teško koncentrira kod obavljanja posla i preosjetljiva je. Oboljele često prati osjećaj krivice zbog činjenice da su preživjeli neku tragediju, pogotovo one koje su sudjelovale u ratu ili nekoj grupnom stresnom događaju. Mogu se također javiti poremećaji poput depresije i anksioznosti, te razdražljivost i izljevi bijesa, a navedeni simptomi moraju trajati dulje od mjesec dana, te izazvati velike smetnje u socijalnom, poslovnom i obiteljskom životu pojedinca da bi poremećaj bio dijagnosticiran.

Djeca koja su prošla kroz traumatsko iskustvo imaju drukčije simptome te se na drukčiji način nose s njima. Djeca odbijaju razgovarati o traumi koju su doživjela ili postaju autistična. Njihovi snovi su neugodni, ali ne proživljavaju ponovno traumu, već sanjaju raznorazna čudovišta i opasne događaje. Kod njih se također javlja smanjena aktivnost prema vanjskom svijetu te pesimističan stav prema budućnosti, ili pak vjerovanje da mogu predvidjeti buduće događaje. Osjećaju i tjelesne simptome poput glavobolja i bolova u želucu.

Obiteljski odnosi

Znanstvenici Solomon, Mikulincer Fried i Wosner vršili su 1987. godine istraživanje o tome što je povezano s oporavkom osoba oboljelih od BSR-a, te su došli do zaključka da je oporavak od BSR-a povezan s bračnim statusom, ali ne na način na koji se prije pretpostavljalo. Naime, ispostavilo se da su oženjene žrtve BSR-a podložnije razvijanju PTSP-a, što je proturječno nizu istraživanja koja su pokazala da se oženjeni muškarci lakše oporavljaju od niza psihosomatskih poremećaja, no to očito ne vrijedi za PTSP.

Istraživanje na 208 supruga veterana iz Libanonskog rata pokazalo je da nisu muškarci jedini koji boluju od poremećaja nego da je traumatizacija "zarazna". Naime kod žena čiji su muževi oboljeli od BSR-a u ratu zabilježen je niz simptoma povezanih sa sekundarnom traumatizacijom. Te su žene kao i njihovi muževi bolovale od niza psihosomatskih poremećaja, poput depresije, opsesivno kompulzivnih problema, tjeskobe, neprijateljstva i paranoje. Kod tih žena zabilježena je i slabija bračna intimnost, povezanost sa supružnikom i zadovoljstvo. Kod žena čiji su muževi bolovali od BSR-a i PTSP-a zabilježeno je više simptoma nego kod onih koji su bolovali samo od BSR-a. Ženino oboljenje objašnjava se na način da ona preuzima obveze koje je prethodno obavljao njezin suprug, te se mora više brinuti o djeci, kućanskim poslovima, a ponekad i preuzeti na sebe kompletnu brigu za osiguranje obiteljskih prihoda. Tu je i činjenica da živi sa suprugom koji je emocionalno neupotrebljiv, a često i agresivan.

Oboljeli od PTSP- često zanemare djecu, te se ne brinu o njima, a zabilježena je i velika stopa nasilja. Naime, prema jednom istraživanju čak 80% djece se žalilo na verbalno nasilje, a 23% na psihičko nasilje. Osobe koje u obitelji imaju osobu koja je patila od PTSP-a, ili BSR-a, podložnije su i same razviti taj poremećaj u stresnoj situaciji. Čak 73% sudionika oboljelih od BSR-a u Libanonskom ratu, koji su u obitelji imali osobu koja je patila od PTSP-a ili BSR-a uzrokovanog nacističkim holokaustom, nakon Libanonskog rata razvili su PTSP, dok je to zabilježeno kod tek 52 % osoba koje u obitelji nisu imali holokaust.

Liječenje PTSP-a

Velik broj oboljelih od PTSP-a može se uspješno izliječiti ako potraži pomoć. Kod liječenja se kombinira psihoterapija s različitim lijekovima - anksioliticima, hipnoticima, antidepresivima, litijem, karbamezapinom, neurolepticima itd. Lijekovi se daju individualno, ovisno o specifičnosti i stupnju bolesti. Liječenje je dugotrajno, te se sastoji od nekoliko faza. Faza stabilizacije traje nekoliko tjedana, a nakon nje dolazi faza održavanja koja traje do godine dana, te faza prekida terapije, u kojoj se postepeno smanjuje doza.

Prema podacima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Hrvatskoj je 7.746 branitelja koji su ostvarili status HRVI, Hrvatskih vojnih invalida, prema osnovi oboljenja od PTSP-a. No budući da postoji velik broj onih kojima PTSP nije dijagnosticiran i koji se od njega ne liječe točnu brojku teško je odrediti. Naravno, tu nisu uključene ni osobe koje su PTSP dobile na neki drugi način.

No broj samoubojstava, te raznih čina agresije branitelja za koje se sumnja da boluju od te bolesti, govori o problemima koje donosi neliječenje. Sekundarna traumatizacija od koje pate članovi obitelji također nije liječena, što upozorava da bi PTSP svakako trebalo shvatiti ozbiljnije.

www.funkymem.com