Proturječnosti uspostave Hrvatske Pravoslavne crkve

Problem pravoslavlja – ne u vjerskom, nego u političkom smislu – u Hrvatskoj je već dugo izrazito naglašen. Međutim, mi ga obično potiskujemo, nadajući se da će se nekako sam riješiti. Nažalost, neće, a to najbolje dokazuje zloupotreba vjerske pripadnosti u minula dva rata. Umjesto da iz toga izvučemo pouku i pokušamo naći rješenje, uspostava autokefalne Hrvatske Pravoslavne crkve, kao moguće rješenje, u Hrvatskoj je na neki način još uvijek tabu-tema, a i samo spominjanje te mogućnosti mnogi pravoslavni hrvatski Srbi doživljavaju kao poziv na zločin.

Da bih izložio temeljne činjenice o tomu sam prije nekoliko godina napisao opširan članak i ponudio ga novinama i tjedniocima za obavljivanje. Objavio ga je samo tjednik Fokus, što je vrlo simptomatično za naš odnos prema tom problemu. Zadarskim događajem ta je tema šire otvorena, pa članak ponovno nudim za objavljivanje.

Već i samu činjenicu da ja kao Hrvat i katolik ponovno otvaram tu temu, mnogi će pravoslavni Srbi smatrati činom neprijateljstva i ne pokušavajući razmotriti o čemu se zapravo radi. No problem zaista postoji i moramo tražiti rješenje. Stoga ih molim da ovo pažljivo pročitaju i razmisle. Samo toliko. Naglašavam da ovo ne pišem ni s pozicija nacionalnog hrvatstva, niti pak katolištva. Pišem kao čovjek, humanist, kršćanin i domoljub – građanin ove države, a jedini mi je cilj u smanjenju uzroka i poticaja društvene nestabilnosti zajedničke nam domovine.

U cilju boljeg razumijevanja, nužno je osvrnuti se na povijest Crkve. Kršćanstvo je izrazito nadnacionalna religija. Isus je propovijedao čovjeku, bez obzira na sve razlike i pripadnosti. Uza sve teškoće i progone u prva tri stoljeća ono se tako i širilo. Nažalost, zaboravljajući Isusov nalog: «Bogu Božje, a caru carevo», kršćanstvo je u četvrtom stoljeću upalo u opasnu zamku. Dovodeći u opasnost izvornu duhovnost, ono postaje državnom religijom, opredjeljujući se za svjetovne okvire. Crkva je i ranije bila regionalno organizirana na patrijaršije, biskupije i uže zajednice. Rimski je biskup smatran slijednikom sv. Petra, no u onim uvjetima od njega se tražilo mišljenje, ili suglasnost samo u najvažnijim pitanjima od općeg interesa, dok su patrijaršije imale široku autonomiju. Međutim, nakon «podržavljenja» počinje borba pojedinih patrijaršija i biskupija oko jurisdikcije nad pojedinim područjima. Nakon preseljenja cara u Konstantinopolis (Carigrad) i tamo je uspostavljena patrijaršija, koja nastoji dobiti što šire i veće ovlasti. Zaoštravaju se i već ranije započete polemike oko razlika u teološkim tumačenjima Isusova naučavanja.

Da bi se u interesu mira u Carstvu uklonile te nesuglasice, 325. g. car Konstantin saziva Prvi opći (ekumenski) sabor u Nicei. Nešto su uskladili, ali su time otvorili nova pitanja, oko kojih su se još više zapetljali. Kasnije je sazvano još nekoliko općih sabora, Bile su to prave svađe oko prihvatljivosti pojedinih formula vjerskih istina koje je trebalo proglasiti. Neslaganja su dovela do potpunog odvajanja nekoliko crkvenih zajednica u posebne Crkve (Nestorijanska, Sirijska, Koptska i još neke druge).

Propašću zapadnog dijela Rimskog carstva u 5. stoljeću, Carigrad je postao jedinim centrom moći. Stoga carigradski patrijarsi nastoje da ih se po ugledu i ovlaštenjima barem izjednači s rimskim biskupom. Tu su zapravo nastali korijeni potpunog razlaza Istočne i Zapadne Crkve. Crkva je državna, vlast je u Carigradu, a Rim životari u potpunom ekonomskom, kulturnom i društvenom rasulu. Obe Crkve idu svaka svojim putem u organizacijskom i liturgijskom smislu. Osnivanjem Franačke države položaj papa sve više jača, što izaziva ogorčene proteste Crkve na Istoku. Konačno, 1054. g. jedna, Velika crkva i formalno se dijeli u dvije odvojene Crkve – i to ljutito, uz uzajamna isključenja iz Crkve i proglašenja prokletstva. Povod je bio u preformuliranju ranije usvojene vjerske istine (dogme) o tomu da li Duh sveti izlazi iz Oca po Sinu, u: Oca i Sina (Filioque). U to ovdje nema potrebe šire ulaziti, tim više što su stvarni razlozi zapravo bili u potpunoj podjeli područja jurisdikcije.

Slabljenjem Bizanta i konačnim padom Carigrada, Istočna Crkva dočekala je duboko zbunjena. Za razliku od Zapadne, koja je bila strogo centralizirana, Istočna je bila podijeljena na, u velikoj mjeri autonomne, autokefalne Crkve, pa su se i među njima stalno pojavljivali otpori oko promjena jurisdikcije i osnivanja novih autokefalnih crkava.

Neki su hrvatski krajevi sve do 13. stoljeća bili pod jurisdikcijom Carigrada, a bez obzira na susjedstvo Bizanta, Crkva u Srbiji je tada bila u nadležnosti Rima. Drugim riječima; pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od onog u Srbiji, dok je nacionalno-vjersko srpsko pravoslavlje počelo prodirati u naše krajeve tek prije 200 godina.

Obzirom na osporavamnje nekih hrvatskih povijesnih podataka, ovdje ću se poslužiti podacima uzetim iz knjige D. T. Batakovića Nova istorija srpskog naroda objavljenoj u nakladi: Naš dom –Beograd 2000.

Citiram Istoriju: «još je car Iraklije, u prvoj polovini VII. veka, počeo da pokrštava tek doseljene Srbe, i to posredstvom sveštenika iz Rima (...) Srpski veliki župan Stefan Namanjić dobio je kraljevsku krunu 1217. od pape Honorija III.».

Njegov je brat Rastko kaluđer, pod imenom Sava. On nije odobravao tu krunidbu, jer svoje crkvene ambicije nije mogao ostvariti u okviru centraliziranog katolištva. Stoga je od cara Teodora I. i patrijarha Manojla tražio i uspio (1219.) dobiti pristanak da se Crkvi u Srbiji dodijeli autonomija (autokefalnost), a on je postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. To je početak Srpskog pravoslavlja.

Na čelo države kasnije dolazi Dušan. On je Srbiju snažno proširio, pa se želio proglasiti carem. No, to je morao potvrditi i patrijarh, kojega Srbija nije imala. «Zbog toga je odlučio da SPC uzdigne u rang patrijaršije. Već početkom 1346. srpski je arhiepiskop Joanikije proglašen patrijarhom. Državni je sabor održan u Skoplju, prihvatio je proglašenje srpskog carstva i patrijaršije. (...), Dušan je u Skoplju, na Vaskrs, 16. aprila 1346. primio carsku krunu.».

Zbog toga je carigradski patrijarh 1350. prokleo Dušana, srpskog patrijarha i svećenstvo, isključivši ih time iz zajednice pravoslavnih kršćana.

«Dušan je 1354. uputio izaslanstvo papi Inoćentiju VI, iskazujući spremnost da papsku stolicu prizna za apostolskog naslednika i vrhovnog poglavara hrišćanske crkve.». Bio je odlučio vratiti Crkvu Rimu, ali je (1355.) iznenada umro.

Dolaskom Turaka patrijaršija SPC je dokinuta. Obnovljena je 1557., a ponovno je dokinuta 1766., pa su se opet svi našli pod vlašću Carigradske patrijaršije.

Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nastale su nove države, koje su uspostavile svoje autokefalne Crkve. U Austro-Ugarskoj pak djeluju četiri područne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Kasnija uspostavljanja patrijarhata u Srbiji onemugućivana su crkveno-političkim sporenjima između Rusije i Austrougarske. Sve to nema nikakve veze s religijom kao takvom. U pitanju su prvenstveno državne politike. Ovdje je potrebno spomenuti, da je poslije dokidanja autokefalnosti SPC, Crkva u Crnoj Gori ostala samostalnom.

Na prijelazu u 20. stoljeće, stanje je slijedeće. Ruskoj PC pridružila se i Gruzijsaka. U Austrougarskoj djeluju: Crkva u Karlovcima, Bukovici, Sibinju (za madžarske Rumunje), te u Dalmaciji. Zatim imamo pet državnih crkava: Rumunjska, Bugarska, Srpska, Grčka i Crnogorska PC. Za Četiri egzarhata u BiH austrougarska Vlada nije predložila crkvenu samostalnost jurisdikcijskih područja, te su nakon okupacije BiH (1878.) ostali formalno pod jurisdikcijom carigradskog Patrijarha.

Kao što su oslobođenjem balkanskoh naroda od turske okupacije nastale nove države, koje su na temelju kanonskog prava PC uspostavile svoje autokefalne crkve, tako je i nakon Prvog svjetskog rata nastala nova država: Kraljevina SHS, pa je u toj državi trebalo formalno riješiti status PC. Nakon dugih pregovora, kralj Aleksandar uz veliku novčanu naknadu 1922. g. dobiva od Carigradske Patrijaršije pravo na centralizirano rješenje: priključenje svih PC na teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Srpskoj PC. Preimenovanjem države SHS u Jugoslaviju, ni Vlada, ni Patrijaršija nisu tražili preimenovanje u Jugoslavensku PC.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. Crkva u Makedoniji propojena je Bugarskoj PC, a crnogorska je opet postala samostalnom. Bez obzira što mislili o njezinu režimu, kao i o drugim okolnostima, novouspostavljena hrvatska država imala je po kanonskom pravu PC pravo na pokretanje postupka za samostalnost PC na svome podrčju. No postupak priznavanja i inače traje dugo, a u okolnostima svjetskog rata, to je bilo nemoguće do kraja i formalno okončati.

No Hrvatska je izgubila rat i ponovno je priključena Jugoslaviji, ovaj put komunističkoj u kojoj je vjera odvojena od države, ali je Srpska PC ponovno dobila jurisdikciju na cijelom podrčju države. Premda antinacionalisti, a vjerski – najblaže rečeno – nezainteresirani, komunisti su prihvatili tvrdnje srpskih nacionalista da je uspostava Hrvatske PC zločin. Stoga su svi svećenici HPC – njih 61 – osuđeni na smrt i strijeljani. Patrijarh je obješen. Čak ni nacisti nisu pobili sve židovske rabine.

Voljom narodâ i ta se Jugoslavija raspala. Definitivno! Opet je uspostavljena samostalna hrvatska država, u kojoj po svim pravilima kanona PC treba uspostaviti i samostalnost PC. No, to više ne može činiti država, nego je to dužnost svećenstva i vjernika te Crkve. Povijest minulih stoljeća učinila je da se uspostavljanem novih država stječe i pravo na autokefalnost PC, ali tomu se “matične” crkve obično protive, a kod nas je umjesto na: «Pravoslavna», naglasak premješten na «Srpska».

Zanimljivo je da se u Novoj istoriji srpskog naroda pojam «Svesrpstva» ne ostavlja mitološkoj prošlosti, nego se jasno aktualizira: «Od svih nacionalnih programa nastalih u modernom dobu, najveći značaj imalo je Načertanije (nacrt) Ilije Garašanina, sastavljano 1844. (...). Načertanje je prvi put u srpskoj politici, istaklo načelo ujedinjenja Srpstva kao najviše načelo državne politike»... a u toj se ideologiji ključnu ulogu daje ponašanju SPC, koje je usmijereno izrazito nacionalno i državotvorno, pa je to i posebno naglašeno.

Tako već u Uvodu knjige piše da je odanost Srpskoj pravoslavnoj crkvi: «Vertikala srpske istorije (...)», te da je taj identitet «u poslednja dva veka, iz etničkog, versko-etničkog i protonacionalnog prerastao u nacionalni identitet.».

Koliko je daleko otišla paganizacija pravoslavlja medju Srbima, poharuje i ova đavolski lijepa pjessmica Zmaja Jove Jovanovića:

I nebo je srpske boje

i na njemu sedi srpski Bog,

oko njega anđeli srpski stoje

i dvore Boga srpskog svog.

Ova povezanost nacionalnog i državotvornog sa srpskom pravoslavljem, izvan Srbije stvara opasne društvene probleme, a posebno od početka buđenja nacionalne svijesti polovinom IX stoljeća. Stoga ovakvo stanje snažno aktualizira stalno potiskivanu potrebu uspostave autonomije Pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Buđenjem nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća, populistički politikanti skreću u nacionalistički hegemonizam. SPC ne samo da ih u tomu slijedi, nego hijerarhija SPC srpsko pravoslavlje čini temeljnom podlogom srpskom nacionalističkom hegemonizmu. Njoj je glavni cilj zadržati jurisdikciju i na područjima koja nikad nisu bila u sastavu srpske države. Poznato je da su i Turci i Austrougarska masovno naseljavali pripadnike pravoslavlja iz istočnih krajeva na područje Hrvatske i BiH. Bez obzira na njihovu etničku pripadnost, upisujući ih krštenjem u Srpsku PC, oni su automatski postajali Srbima. Time je SPC postala velikom «tvornicom» srpstva. Djelujući potpuno nekršćanski, u ovom zadnjem krvavom sukobu SPC se spremno pridružila Miloševićevom sotonskom pozivu: «Svi Srbi u jednoj državi». Dogodilo se što se dogodilo. Ti su zavedeni ljudi bili samo topovsko meso. Njihova sudbina ne zanima srbijanske hegemoniste. Zanima ih samo teritorij u kojemu ti ljudi žive. To polako (ali našom neodlučnošću i previše polako) počinju shvaćati i mnogi Srbi izvan Srbije, a to nam pruža šansu za mir u budućnosti.

I pored oštrog protivljenja hijerarhije SPC, PC je u Makedoniji već praktično samostalna. Proglašena je i samostalnost PC u Crnoj Gori. Pa zašto to ne bi smjele učiniti i PC u Hrvatskoj i BiH? To su samostalne države. Da li bi pravoslavnim vjernicima u tim državama automatski bilo oduzeto njihovo srpsko nacionalno opredjeljenje? Većina ljudi ne zna, a nacionalistički politikanti prešućuju da postoje, npr. Madžarska, Poljska i Finska PC, premda u tim crkvama praktično nema pripadnika većinskih naroda tih država – pa ipak pripadnicima nacionalnih manjina nitko ne osporava njihovu nacionalnu pripadnost. Bjelorus je ostao Bjelorus – državljanin Poljske.

Poticanjem ekumenizma i međureligijskog dijaloga bavim se već preko trideset godina. Neposredno pred rat, na posebno organiziranim tribinama, na tu sam temu držao nekoliko uspješnih predavanja. Obično su bili prisutni i pravoslavni svećenici, ali se nisu javljali za riječ. Kasnije sam razgovarao s jednim od njih. Pitao sam ga da li sam pogriješio u ocjeni ponašanja hijerarhije SPC. Ako jesam, rado ću to ispraviti. Odgovorio mi je da se kao hrišćanin i čovjek potpuno slaže sa mnom, ali: «ja to pred ovim našim ne smijem govoriti». Drugi mi je rekao: «U ovoj uzavreloj situaciji, moji bi me ispekli na ražnju». Tragično.

Nema više ražnjeva. Žao mi je srpskog naroda, što kao u Domanićevom «Vođi» slijepo slijedi slijepe vođe. Jedina Institucionalna veza koja nas još veže s Beogradom je SPC. Imaju li pravoslavni građani Hrvatske snage i mudrosti, da u svojoj domovini Hrvatskoj proglase svoju autokefalnu Crkvu, koja može i treba biti u prijateljskim vezama s SPC, ali ne i o njoj ovisna? To je u interesu mira i stabilnosti. Isus je svoje učenike pozdravljao isključivo pozdravom: «Mir vama!».