– Nisam ni pesimist ni optimist, samo javno i odgovorno kažem istinu. Dosad sam napisao pet knjiga o Europi i vrijeme je potvrdilo njihov sadržaj. Ovih dana imenovan sam direktorom američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine. Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu. Europske direktive su ultimativne, ocijenio bih ih kao teži oblik staljinizma. Da kojim slučajem te direktive primamo iz Moskve, sigurno je da bi se pobunili protiv njih. Ovako, šutke ih prihvaćamo. Ne znam zašto nikad nitko nije raspravio ni u vjerskom, političkom ni znanstvenom determinizmu posljedice jednog takvog ultimativnog odnosa prema Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Oni žele da kupujemo njihovu robu, tako i brodove, da ostanemo bez domaće proizvodnje. Sve što naša politička vlast stavlja u funkciju političke svrhe proizlazi iz funkcionalnog aspekta Europske unije da sociološko-psihološki principi izostavljaju iz prosuđivanja takvog članstva i suživota. Nitko ne spominje što će se dogoditi s nama kada postanemo članica Unije. Tog trenutka spustit ćemo se na onu potrošnju na razini koje proizvodimo. Drugim riječima, manje ćemo proizvoditi i još ćemo manje trošiti.　　

Gdje smo pogriješili s brodogradnjom?
– Brodogradnja je kralježnica hrvatske proizvodnje u posljednjih šezdeset godina, po brodu smo postali i ostali prepoznatljivi u svijetu. Istina, gradili smo skupe brodove jer su brodogradnju vodili inženjeri, a ne ekonomisti. Iza toga stajala je bivša država koje je to financirala premiranjem brodogradnje jer je postojala nacionalna valuta. Hrvatska nema ni financijsku ni ekonomsku moć da podupire takvu brodogradnju u kojoj stranci dobivaju veću vrijednost od one koje plaćaju. Osim toga, kuna je samo prijelazno, transakcijsko sredstvo.

Pod udarom špekulantskih principa u međunarodnim razmjerima, u kojima se cijena čeličnog lima mijenja svakih 15 do 20 dana, a u posljednje tri godine varirala je između 600 i 1.700 dolara, hrvatska brodogradnja napuštena od države sama više ne može pronaći moguće u nemogućem. Toga moramo biti svi svjesni, baš kao i činjenice da nemamo ni sirovinsku bazu odnosno domaće željezare koje bi pratile proizvodnju na navozima. Nemamo ni monetarnu, a još manje neovisnu političku vlast Republike Hrvatske koja sada pod svaku cijenu napušta spašavanje nacionalne brodogradnje. Pitanje brodogradnje pokušava se riješiti s naslova političkog restrukturiranja odnosno privatizacije škverova, a to vodi ka njihovoj likvidaciji. Zaključno, nije problem u brodogradnji, već u politici.
Brodogradilišta moraju opstati !!!

Pred zaključnim smo pečaćenjem sudbine domaćih škverova. Što se u ovom trenutku uopće može više učiniti da se hrvatska brodogradnja ili barem jedan njezin dio uspije održati?
– Mi još uvijek imamo mogućnost da u koncepciji dugoročnog razvitka Hrvatske po prvi put damo značenje jadranskoj orijentaciji u kojoj bi brodogradilišta, ili barem jedan dio njih, itekako dobili na značaju i smislu. To znači gradnju brodova za domaće brodare. Jadranska koncepcija podrazumijeva i jači značaj povezivanju otoka s kopnom što bi otvorilo gradnju trajekata za svaki veći otok, baš kao i manjih i brzih brodova za naše najudaljenije otoke kao što su Vis, Korčula i Lastovo. Time bi velikim dijelom zaposlili kapacitete naših brodogradilišta, uz nove narudžbe iz inozemstva jer, bez obzira na ovu recesiju, oceani čekaju nove brodove s obzirom na to da je dobar dio svjetske flote zastario. To opet otvara mogućnost da se neka od brodogradilišta upotpune s remontom i popravcima brodova. Brodogradilišta, sigurno je, nemaju razloga da budu zatvorena, još manje da umru.

http://www.novilist.hr