Kad čovjek utone u dubinu svoje unutrašnjosti, buka koja ga neprestano okružuje nestaje. Sve ono što odvlači pozornost je nestalo. Tek sada omogućena je percepcija koja ruši sve barijere. Čovjek sada ima mogućnost da vidi, da ugleda ono što do sad nije mogao ugledati. Jedino je taj period pogodan, jer je centriran. Čovjek sada može biti opušten. To je jedini trenutak kad se prepušta bez tenzije osobnom kontempliranju.

Svi to čine. Čovjek dobiva onoliko informacija koliko mu percepcija dopušta, jer svima je ponuđen isti obujam informacija samo ovisi da li ih čovjek prihvaća. Tek u čovjekovoj unutrašnjosti čisti um iliti viša inteligencija može biti aktivna.

Kad su dnevni planovi ispunjeni čovjek može osjetiti trenutak. Tek tada. Tijekom dana je preopterećen, jer je naviknut biti takav. Naviknut je biti takav zato što je to bio njegov izbor. To je bio njegov izbor zato što nije znao izabrati drugačije. Bio je izgubljen. Buka je bila prevelika.

Ako ne prije, na kraju dana ima mogućnost leći u svoj krevet i uživati u tišini svoje sobe. Može biti svoj. Ne mora više ništa niti ikome glumatati. Može biti opušten. Tada ne razmišlja više o danu, pošto je ispunio svoje dnevne planove. Sada mu misli ne idu onim tokom kojim su išle u proteklim satima, zato što ne očekuje. Sada ništa ne očekuje. Misli slobodno teku i većina njih može mu dati uvide. Ti uvidi su ono što je svjesno ili nesvjesno tražio tijekom cijelog dana, ali od buke nije mogao doći do njih. Nije ih bio svjestan da prolaze.

Postoji više vrsta misli. Jedna su one koje čovjeka ograničavaju, a druga vrsta su one koje mu omogućavaju uvidjeti nešto. To su one misli kad je miran, neopterećen. Prije toga je u onim mislima koje ga ograničavaju. Kad je čovjek miran to je trenutak kad može percipirati. To je onaj trenutak kad su informacije svima dostupne. To je trenutak kad svatko može birati koliko želi vidjeti, koliko želi saznati za danas. Čovjeku može dolaziti mnoštvo uvida, ali ih prvo mora biti svjestan da bi ih mogao shvatiti.

Čovjek mora povezati pojmove, uvidjeti i doživjeti, jer bez nečeg doživljenog nema uvida. Uvidjeti je teorija, doživjeti je praksa. On može pričati što sve zna u teoriji, ali ako nije probao ono drugo kako će znati da je njegova teorija ispravna?! Ako je probao, a nije znao što radi, kako će znati što je uopće radio?!

 Uvijek se naglašava povezivanje prakse i teorije i to ima svoje debele razloge. Vrlo je bitno u svim samorazvojnim disciplinama da se čovjek bazira na razvoju jednog i drugog. To bi se moglo gledati kao uzemljenje i odzemljenje. Moguće je to i ovako predstaviti - odzemljenje bi bilo teorija, uzemljenje bi bilo praksa.

Čovjek treba prihvaćati. Jedino kako se može izvući iz svojih problema i prikupiti informacija koliko mu je dostupno, jest tako da nauči prihvaćati. Svakog dana čovjek može vidjeti sve ono što mu je potrebno da ide jedan korak dalje. Zbog toga treba uzeti svaki dan u njegovoj punoći, umjesto da ga uzima zdravo za gotovo. Svaki dan je isti. Svaki dan je izazov. Svaki dan čovjeku nudi percepciju koja će mu se otvoriti i idućeg dana, a možda i neće, jer je on neće prihvatiti ili je više neće biti.

Čovjek treba uzeti ono što mu dan nudi. To su ti mali koraci koji ga vode do njegovih ciljeva, do njegovih planova, do ispunjenja njegovih odluka, do ispunjenja kojeg god segmenta želi. Samo treba prihvaćati.

Razumjeti teorijski nešto i vidjeti dubinu toga, spoznati nešto, nije isto. Većina ljudi vjerojatno govori da zna, ali ona ne zna, ona razumije. A to su dvije različite stvari. Svi razumiju, nitko ne spoznaje.

To je kao kad čovjek pokušava "upoznati" osobu koju vidi prvi put u životu te se trudi dobiti što više informacija o njoj - kakva je ta osoba - ali pritom ne koristi onaj racionalan način, već kao da joj uleti u neku točku u unutrašnjosti i skenira to što tamo vidi. Energetskim tokovima prenesu se od sugovornika do čovjeka potrebne informacije. Ta energija od čovjeka krene prema sugovorniku i vrati se nevidljivim tokom, a ovaj dobije uvid koji je tražio. Tada čovjek nije razumio, već je spoznao. Tako stoje stvari sa razumjeti i spoznati. To su vrlo općeniti pojmovi koje ljudi na krivi način doživljavaju.

Tako je to kad je čovjek u inspirativnom miru svog dana i to će mu se ponavljati svakodnevno do kraja njegovog života. Stvar je samo da li je on toga svjestan ili ne, da li prihvaća ili odbacuje. Stvar je percepcije. Jedino kad je miran, kao onoga trenutka kad navečer legne u krevet, može to doživjeti. Tada je toliko iscrpljen od siline događanja, da nesvjesno otpušta bilo kakvo promišljanje o tome zbog čega je iscrpljen. Tada može istinski doživjeti svoj dan u potpunosti.

Svi dojmovi koji su tijekom dana bili prikupljeni, sklopit će se u uvid koji će mu se prikazivati kroz njegov umni sklop, ali neće biti iskrivljen s onim što je mislio da mora napraviti toga dana tj. s onim što je na kraju priče i napravio. Uvid je spontano događanje. On nije iniciran ničime.

Misaoni kovitlac je situacija u kojoj čovjeku misli u obliku uvida dolaze ničim inicirane. To je trenutak kad može shvatiti. Kad umni sklop najbolje percipira ono što iz određenog dana mora shvatiti, a svaki dan će shvatiti onoliko koliko mu je potrebno da ide dalje. To je misaoni kovitlac.

Čovjek će primiti onoliko informacija koliko je spreman prihvatiti. Ali isto tako one će se svaki dan ponavljati, dok ih god ne prihvati. Prvo ih mora osvijestiti da bi ih mogao prihvatiti. Tek tada se pomiče unaprijed, do tad je korak niže.

Razumijevanje je put do spoznaje. Kad je čovjek gotovo spreman za spoznaju, otvorit će mu se razumijevanje onoga za što je spreman. U krajnjoj liniji, nije niti bitno. Informacije koje je nesvjesno primio ostat će pohranjene u njegovom umu i doći će trenutak kad će baš one biti percipirane. Tako je sa svim informacijama. Sve se one pohranjuju i kad dođe vrijeme javi se okidač koji ih izvuče iz umne arhive.

 Razumjeti nešto je povezano s razumom, to je racionalno doživljavanje stvari. Spoznaja je shvaćanje, iskustveno doživljavanje stvari. Sve je teorija i praksa. Sve se kreće u vidu te dvije suprotnosti. Jedno bez drugog ne ide.

Samo kad je čovjek miran on vidi srž, bit stvari u sebi i oko sebe. Možda to trenutno ne može prihvatiti. Može mu se dogoditi nešto za što nije trenutno spreman, ali je isto tako svjestan što mu to nosi. Jednostavno nije spreman. Možda je još u čahuri preplašenog djeteta i ne možete prihvatiti izazov koji mu se nudi. Tko zna.

Prihvaćanje je jednako prepuštanju. Čovjek ponekad nije spreman, ali tada ne treba forsirati. Ponekad i on sam probije do nečije srži i njemu je kristalno jasno što se događa i što toj osobi treba da promijeni neke stvari, ali ona ne može na taj način živjeti, ne može još prihvatiti taj način. I čovjek je svjestan da nema smisla i tko je on da toj osobi nameće nešto što ona ne želi uvidjeti. Na kraju se odmakne od toga što je uvidio, jer ne može drugima nametnuti istinu prije nego što su je ovi spremni uvidjeti vlastitim očima.

Tako stoje stvari i s najsitnijom informacijom koja je spremna doći do čovjekove percepcije. Ljudi su različiti. Neki su više, a neki manje otvoreni za dotok informacija. Niti u jednom slučaju nema ništa loše. Upravo onoliko koliko čovjek shvaća sebe i svijet oko sebe, toliko će i primiti, toliko mu je za sada dovoljno. Kad bi bilo drugačije, mogao bi samo poludjeti. Jer i onaj tko vidi više, može biti iznenađen s onim što još svojom percepcijom može dokučiti.

www.inoptimum.com