PRIČE IZ EUROPSKE UNIJE – 1. DIO

  Bok svima!

U zadnje vrijeme se sve češće istinski naježim kad netko spomene Europsku uniju. Već par godina je jasno da ta stvar nadaleko smrdi, da je tisućama kilometara daleko od demokracije, da se (kao što je to dokumentirano u knjizi ‘Velika obmana – Tajna povijest Europske unije’ britanskih novinara Bookera Northa) rado predstavlja falsificiranom poviješću i kiti tuđim perjem, u smislu da si još od samih začetaka Zajednice za ugljen i čelik i vremena Marshallovog plana pripisuje pozitivne gospodarske učinke koji su zapravo nastali zbog nekih sasvim drugih razloga ili prije implementiranja određenih nadnacionalnih ovlasti. Dakle, već je i prije bilo jasno da je posrijedi prava ‘praksa urote’, ali ipak se sustavnom propagandom ona nametnula kao prirodni ishod događaja, kao nešto što je jednostavno prije ii kasnije moralo nastati – naravno, to je tako samo prema nedokazanoj ‘teoriji spontanog razvoja događaja’, onoj koja govori da ratovi počinju sami od sebe, kao i ekonomske krize, da je otrov aspartam u kaugumama slučajno i sve u tom stilu, a to nije ona u koju vjerujemo, zar ne?

Ta nevjerojatna mantra o potrebi ulaska u EU se svuda može čuti, i u rečenicama koje se bave tom temom, kao i onima usputnima („jednom kad uđemo u EU“, „..što je u skladu sa zahtjevima EU“ itd), a koja je nekako općeprihvaćena. Zapravo, postavlja se pitanje koje koristi imamo od sveg ovog superbrzog globalnog komuniciranja kad do nas stižu samo komunikeji skuhani u tko zna kakvim sve nevidljivim korporatističkim ili iluminatskim kuhinjama. Sve mi se čini da je prijeko potrebno da se vratimo onim starim sustavima prenošenja novosti glasina od usta do usta, pony expresu ili bilo čemu sličnom. Časna riječ, bili bismo točnije i bolje informirani.

Recimo, dok u novinama uglavnom čitam izjave političke, ekonomske ili akademske stručne elite o nužnosti ulaska u EU radi nekog našeg apstraktnog boljitka (nikad zapravo objašnjenog), do mene ‘terenskim’ putem stižu potpuno drugačije informacije.

Recimo, moju hanumu je nazvala teta koja 45 godina živi u Parizu, danas već gospođa u godinama, poprilično apolitična, i u razgovoru se usput požalila kako u Francuskoj, zemlji koja je tradicionalno znala cijeniti uživanje u životu, nikad nije bilo gore nego otkad su ušli u Europsku uniju. Jedan drugi prijatelj je ispričao kako mu je prijatelj iz Češke ispričao da su navečer, onog dana kad je Češka ušla u EU, svi na ulicama slavili i mahali zastavama, a već doslovno drugog jutra svi su plakali – kad su vidjeli cijene koje su se odmah pojavile po dućanima. Jedan treći čovjek je pričao kako je poslovno bio u Mađarskoj i iznenadio se kad je vidio masovne demonstracije protiv Europske unije. Kad se začudio, njegov poslovni kolega, Mađar, rekao mu je da to nije ništa čudno, da se takve demonstracije stalno zbivaju. Zanimljivo, pomislio je i očekivao da će, vrativši se u Hrvatsku, u nekim novinama pročitati nešto o tim burnim zbivanjima u susjednoj državi. Na njegovo iznenađenje, ali ne i na naše – nigdje ni slovca.

 Nadalje, tu gdje živimo, na brežuljkastom kraju blizu Bregane i slovenske granice, hrvatski seljaci se i dalje često druže sa slovenskim kolegama, kao što čine već desetljećima, i iz prve ruke slušaju što im je Europska unija napravila. Predugo bi bilo da sve nabrajam, a i nisam siguran bih li se sjetio svega što pričaju, ali – pogađate već – baš ništa dobro. I tako dalje, i tako dalje, takvih priča sam već čuo desetke i nijedna nije bila pozitivna.

Tako da ispada da su suvremene komunikacije podijelile ljude, umjesto da ih povežu. Što je logičan ishod činjenice da se sve one nalaze u piramidalnom vlasništvu svakojakih korporacija, koje se negdje visoko na vrhu zamotanom sivim oblacima, sve spajaju u jednu veliku korporaciju.

No, da vidimo može li se negdje u novinama možda iščitati između redova prava, korporatistička priroda EU?

Da ne zaboravim spomenuti – mjerit ćemo djela, a ne riječi.

 JE LI EU KORPORATISTIČKA DRŽAVA?

Što ne piše u vijestima, ponekad piše u kolumnama. Kad sam u Večernjaku, u ovom ožujku 2011, u kolumni Eurozov Stojana de Prata, pročitao naslov „I unija će izaći na ulice“, prvo sam pomislio kako i oni žele skidati hrvatsku vladu i već sam vidio sliku miješanog belgijsko-bugarsko-estonsko-francusko.poljskog itd.. društva kako maršira Vlaškom noseći višejezične transparente. Ipak, sinulo mi je, da 500 milijuna ljudi izađe na ulice zbog naše vlade, pa to bi ipak bilo malo previše, budimo realni.

Ustvari, kolumna se bavila planovima za blokadu svih pristupa glavnom gradu EU, kako šefovi država ili vlada EU ne bi 24. ožujka mogli stići na redoviti proljetni sastanak Europskoga vijeća. Europski kongres radničkih sindikata (ETUC) razmišljao je o toj blokadi, pisalo je, a čak i da se ne slože sindikati svih država članica, blokadu bi proveo Opći savez belgijskih radnika. Belgijanci bi štrajkom prekinuli željeznički i zračni promet i zatvorili zračne luke, dok bi radnici svojim tijelima zapriječili prometnice. Njemački sindikati se, rečeno je, nešto premišljaju, a francuski sindikati su već najavili da će im se pridružiti.

 Čemu takav taktički pothvat širokih razmjera? Pa zato jer očito nitko u EU ne želi slušati. Nico Cue, glavni tajnik metalske sekcije belgijskog sindikata je rekao: „Da sa svih strana Europe u Bruxelless dovedemo i 100 000 radnika, ništa ne bismo promijenili. Jednostavno nas ne žele slušati.

“ Dečki, pa koga još to iznenađuje? „

Zato ovaj put“, nastavio je Nico, „moramo učiniti nešto ozbiljno. Ako su zračne luke zatvorene, ako nema goriva za zrakoplove, ako kontrolori letenja ne rade, onda se neće moći sastati.“

Tko pita radnike. Sigurno ne EU, divovska korporatistička država (korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije) koju u šaci drži mali broj korporatista i sve što radi jest u njihovom interesu. To je ono što žulja radnike Europe, jer bi ovogodišnji proljetni summit EU na dnevnom redu trebao imati Pakt o konkurentnosti koji su sastavili okosničari Europe, Njemica Angela Merkl i Francuz Nicolas Sarkozy, koji i nisu toliko različiti kako se ponekad čini, pogotovo s obzirom na činjenicu da su i jedan i drugi zeleno svjetlo za preuzimanje vlasti na „demokratskim“ izborima u svojim zemljama dobili, kako piše Daniel Estulin u knjizi „Istinita priča o družbi Bilderberg“, upravo na sastancima skupine Bilderberg, koja je pak, kako je danas već više-manje poznato, jedno od operativnih tijela onih koje se u nedostatku bolje naziva nekad naziva Elitom, nekad Iluminatima, nekad korporatistima, a ja predlažem naziv „oni šupci“.

Uglavnom, među šest predloženih točaka osovine Merkel- Sarkozy, dvije su posebno razljutile radnike, mada postojanje takvih točaka zapravo ne bi više nikoga trebalo iznenađivati jer Europska unija nije napravljena zato da radnicima bude bolje, nego zato da im se s vremenom oktroira ropski sustav. Te dvije točke, predmet ljutnje radnika, su ukidanje automatskog godišnjeg usklađivanja plaća s indeksom inflacije te sveeuropsko povećanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. „Dorađena“ inačica tog prijedloga, piše dalje u kolumni, navodno uključuje i decentralizaciju kolektivnog pregovaranja – dakle, „ne bi više bilo kolektivnih ugovora na razinama višim od tvrtki, a ukinula bi se, tamo gdje postoji, zabrana zapošljavanja radnika koji nisu zaštićeni članstvom u sindikatu.“

 Naravno, kaže se u novinama, Sarkozy je u jeku krize obećavao da će se globalno preslagivanje (uobičajena iluminatska igra riječima, koja zapravo znači globalno porobljavanje) iskoristiti za izgradnju „kapitalizma s ljudskim licem“, koji neće biti usmjeren samo na maksimiranje dobiti nego će i biti i društveno odgvoran.

To bih htio vidjeti! Ipak sve više dobivamo ‘kapitalizam s gmazovskim licem’, a Sarkozy jednostavno laže kad kaže da je cilj EU izgraditi „društveno-tržišno gospodarstvo“. Pisalo je dalje da se taj francusko-njemački prijedlog temelji na liberalnom načelu rezanja troškova. To je klasični ublaženi izraz, jer u tim kategorijama su ljudi i njihove potrebe uvijek tek „troškovi“. Sve što može povisiti kvalitetu života ljudi su – „troškovi“. No, takav su prijedlog proteklog vikenda na summitu u Helsinkiju podržali državnici iz osam zemalja u kojima je na vlasti Europska pučka stranka – očito još jedno nadržavno tijelo s pipcima u svakoj pojedinoj državi. Socijalisti su pak, pisalo je dalje, na svojem summitu u Ateni upozorili da „konzervativci, tjerajući države i građane da se međusobno natječu žrtvuju temeljno načelo EU: solidarnost i zajedničku sudbinu.“

Ovo je svakako točko, svima nam se nudi zajednička sudbina da solidarno pojedemo govno. Čelnik europskih socijalista Poul Nyrup Rasmusen je ispravno rekao: „Taj bi ultraneoliberalni prijedlog pretvrio države članice u podružnice jednog korporacijskog tijela i dodatno oslabio one već slabe. Siromašna država odgovara samo bogatima.“ Je li rekao „korporacijsko tijelo“? Pa da, o tome se i radi kod EU, nema tu ništa više od tog.

 Europski povjerenik za zapošljavanje, društvena pitanja i uključivost Laszlo Abdor je pak rekao da bi fiskalni rezovi doveli do gospodarskog rasta bez otvaranja novih radnih mjesta.

Ako je tako bajno u Europskoj uniji, kako to da se nitko ne zapita zbog čega onda svi ti ljudi prosvjeduju..

(više na blogu...)

Krešimir Mišak

 

Izvor:

blog:  Preko  ruba