PRELAZ

Sada, naše je tijelo nesumnjivo središte našeg cijelog svijeta. Mi ga povezujemo, bez razmišljanja, sa sobom i sa našim egom, i ta besmislena i pogrešna predodžba neprekidno pojačava naše zavaravanje o njihovoj nerazdvojivosti i zbiljskom postojanju.

Jer se čini da naše tijelo toliko uvjer­ljivo postoji, naše „ja" se čini postojećim, „ti" se čini da postoji, i cijeli varav, dualistički svijet koji nikada ne prestajemo snivati oko nas izgleda krajnje solidan i stvaran. Kada umremo cijelo se to složeno tumačenje dramatično raspada.

Što se događa, da pojasnimo krajnje jednostavno, to da svijest, ona najsuptilnija, nastavlja bez tijela i odlazi kroz slijed stanja zvanih „bardo". Učenja nam kažu da upravo zbog toga što više nemamo tijelo u bardoima, nema konačnog razloga za strah od ma kojeg iskustva, ma kako užasavajućeg, koje bi nam se moglo dogoditi nakon smrti.

Kako bi se ikakvo zlo, na koncu, moglo dogoditi „ne-tijelu"? Bilo kako, problem je da u bardoima, većina ljudi nastavlja posezati za izmišljenim osjećajem o sebi, sa njihovim duhov­nim posezanjem ka fizičkoj čvrstoći; i takovo nastavljanje varke, koja je bila uzrok svim patnjama u životu, izlaže ih u smrti još većoj patnji, a posebno u „bardou nastajanja."

Ono što je prijeko potrebno, kao što vidite, jest shvatiti sada, u životu, dok još imamo tijelo, da je njegova očigledna, toliko uvjerljiva čvrstoća, puki privid. Najmoćniji način za to jasno spoznati je učiti kako, nakon meditacije „postati dijete iluzije": ne dopustiti skrućivanje, kao što smo uvijek dove­deni u kušnju da učinimo, opažanja sebe i svijeta; i nastaviti, kao „dijete ilu­zije" opažati neposredno, kao što činimo u meditaciji, da su svi fenomeni prividni i snu-slični. Jasno uviđanje da to produbljuje prividnu prirodu tijela je jedno od najtemeljitijih i nadahnjujućih koje možemo imati da nam pomo­gnu da - napustimo.

Nadahnuti i oboružani tom spoznajom, kada smo sučeljeni u smrti sa činjenicom da je naše tijelo jedna iluzija, bit ćemo kadri prepoznati njegovu prividnu prirodu bez straha, da se mirno oslobodimo od svih vezanosti sa njim, i ostaviti ga dobrovoljno za sobom, čak zahvalni i radosni, poznavajući ga sada za ono što jeste. U stvari, mogli biste reći, da ćemo biti sposobni, istinski i potpuno, umrijeti kada umremo, i tako doseći krajnju slobodu.

Smatrajte, dakle, trenutak smrti kao nepoznato granično područje uma, ničiju zemlju u kojoj bismo s jedne strane, ako ne shvaćamo varavu prirodu našeg tijela, mogli pretrpjeti ogromnu emocionalnu traumu dok ga gubimo; a s druge strane, pružena nam je mogućnost beskrajne slobode, slobode koja potječe upravo od odsutnosti tog istog tijela.

Kada smo napokon oslobođeni tijela koje je određivalo i upravljalo našim shvaćanjem nas samih toliko dugo, karmičko viđenje jednog života potpuno je iscrpljeno, ali bilo koja karma koja bi mogla biti stvorena u budućnosti nije još počela poprimati definitivan oblik.

. Lišen fizičkog tijela, um ostaje razgolićen, otkriven od početka za ono što je uvijek bio: tvorac naše stvarnosti.Dakle, ono što se dogodi u smrti je to da postoji „praznina" ili prostor koji je bogat stvaralačkim mogućnostima; to je trenutak strahovite, bremenite moći gdje je jedino važno, ili bi moglo biti važno, kakav naš uma točno jest

Pa ako, u trenutku smrti, već imamo postojanu jasnu spoznaju prirode uma, u jednom trenu možemo pročistiti našu karmu.
A ako nastavimo to postojano spoznavanje, bit ćemo u stvari kadri dovršiti našu karmu u cijelosti, ušavši u prostranstvo praiskonske čistoće prirode uma i dosegnuti oslobođenje.

Padmasambhava to objašnjava:

Zašto, mogli biste se pitati, možete tijekom bardo stanja pronaći posto­janost jedino prepoznavajući prirodu uma u jednom jedinom času? Odgovor je ovaj: sada je naš um zatvoren u mreži, mreži „karmičkog vjetra". Karmički vjetar je i sam zatvoren u mreži, mreži našeg fizičkog tijela.
Posljedica je da mi nemamo nezavisnost ili slobodu.

Ali čim je naše tijelo razdvojeno na um i tvar, u praznini ispred, ono će biti zatvoreno ješ jednom u mrežu budućeg tijela, zajedno sa njegovim magičnim razotkrivanjem, koje nema stvarnu materijalnu potporu. Toliko dugo koliko mu nedostaje takova materijalna osnova, mi smo materijalno neovisni - i možemo prepoznati.

Moć dosezanja stabilnosti jedino prepoznavanjem prirode uma je kao svjetiljka koja u jednom trenu može otkloniti vječnu tamu. Znači ako možemo prepoznati prirodu uma u bardou na isti način kao što možemo sada kada smo s njom upoznati od učitelja, onda nema niti najmanje sumnje da ćemo doseći prosvjetljenje.

Sada dok bardo umiranja svanjiva iznad mene,
Napustiti ću svu pohlepu, žudnju i vezanost,   
Ući smiren u jasno znanje učenja,
I izbaciti svoju svjesnost u prostor nerođene Rigpe;
Dok napustim to tijelo sastavljeno od krvi i mesa
Znat ću da je to bila prolazna iluzija.

Upisla mlabos

Odabrali Goga i Laci
listopad 2009