| DAN PLANETA ZEMLJE SVE POSJEĆENIJI POZNATI ISTARSKI EKO CENTAR »EIA« | |
|
ŽIVOT U PRIRODI ljudima je dosta grada i stresa | |
| Svake godine dolazi sve više ljudi, zanimaju ih drugi načini opstanka. Velika je razlika biti okružen betonom ili stablima, kaže Igor Drandić, osnivač ekološkog centra nedaleko Bala Tatjana GROMAČA VADANJEL | |
 Dan planeta Zemlje, koji je prije nekoliko godina od strane Ujedinjenih naroda proglašen i »Međunarodnim danom majke Zemlje«, obilježava se ovih dana u zemljama diljem svijeta. Riječi koje su još do prije nekoliko godina zvučale kao prigodne fraze, poput »jačanje svijesti i poštivanja ljudi za prirodni okoliš našeg planeta«, »održivi život i razvoj«, »razvijanje svijesti da su planet Zemlja i njegovi ekosustavi naš dom, kao i promoviranje života u skladu s prirodom i Zemljom«, danas više ne zvuče tako. Sve je više ljudi koji poimaju njihov zbiljski smisao, i počinju, u skladu sa njime, usmjeravati svoje misli, življenje i djelovanje. To možda znači da se zbiljski osjećaji odgovornosti i ljubavi prema životu samom, prirodi, i svim živim bićima, možda imaju priliku vratiti na našu planetu? Kako god, ovaj je praznik, koji je, možda i ne slučajno, kalendarski blizak prazniku Uskrsa, prazniku ponovnog rađanja i života na višem stupnju razvitka, dobar povod da se pitanje života u skladu sa prirodom i mogućnosti koje on otvara, postavi još jednom. – Trideset i četiri godine živim na ovakav način, tako da, evo, mislim da mogu primjerom pokazati da je živjeti u skladu s prirodom moguće, i ako me pitate u kojoj mjeri, mogu reći – puno. Živim jako puno godina tako, i znam puno ljudi koji tako žive, znači da je moguće. Prvo iskustvo mi je bilo na otoku Sardiniji, tamo sam putovao pješke, živio u planinama, i kada sam jednom sišao sa planine, sreo sam ljude koji su tako živjeli već godinama… To je bilo 1977. godine, bio je to prvi primjer gdje sam vidio da ljudi tako žive, u prirodi, u potpunosti. Tamo sam naučio raditi zemlju, hodati bos, pomagati ljudima za hranu… Nekada prije su ljudi tako živjeli, moj djed je živio u harmoniji s prirodom. Ako gledamo današnje vrijeme, to je dosta jednostavno. Ali ispred svega, najvažnije je imati ljubav za prirodu. To je glavni poticaj, i to mora biti. Jer, vidio sam da kod onih, koji su iz glave, ne iz srca, došli živjeti u prirodu, nema harmonije. Znači, mora biti da osjetimo tu ljubav, da osjećamo da nam je ta zemlja sveta, da je svako stablo sveto. Kada sam dobio ovu zemlju, ja sam najprije mjesec dana dolazio ovdje i samo gledao i slušao. Nisam ništa išao odmah raditi, niti planirati. Gledao sam tu zemlju i šumu, povezao se sa njom, s tom šumom, gledao kako se kreće sunce, kiša, životinje, gdje je dublja zemlja, gdje teče s brda voda, gdje puše bura… Besplatan život Tako otpočinje priča Igora Drandića, koji je, zajedno sa suprugom Lili, osnovao danas već široko poznat i posjećen eko centar »Eia«, nedaleko od Bala. Ovaj je učitelj tjelesnog odgoja od svoga prvotnog zanimanja odustao vrlo brzo. U međuvremenu, završio je brojne škole i tečajeve, uglavnom u Sloveniji, gdje je i proveo dio života. Radio je kao medicinski maser u ljubljanskoj drami, završio londonsku školu holističkog liječenja, smjer psihoterapeut, učitelj je permakulture, profesionalni i umjetnički fotograf s brojnim izložbama, gostujući predavač i promicatelj svojih mnogobrojih, iskustvenih i teorijskih znanja… Ipak, prije svega, Igor Drandić bi za sebe rekao da je čovjek koji je imao sreću naslijediti zemlju u prekrasnoj prirodi Istre, i koji je imao ljubav i želju posvetiti se toj zemlji, i životu na njoj. – Kada sam putovao po svijetu, putovao sam uglavnom po prirodi. I sreo sam puno puno ljudi koji tako žive. Živio sam u gradu, poznajem i gradski život, ali to je velika razlika, vidjeti sve to lijepo zeleno oko sebe, pa slušati ptice, disati čisti zrak. A da ne kažem kako je lijepo jesti svoje plodove. I kako je jednostavno sagraditi si ekološke kuće, od ekoloških materijala. Drvo, slama, kamen, boce, ovčja vuna, zemlja… To je jeftinije, ne treba uzimati kredit za to, a energija je ljepša, pozitivnija je, zdravije je živjeti u takvim kućama… I opet, sve imamo, ništa ne fali, čovjek može biti sretan! Imamo solarnu energiju, to znači besplatna struja. Sunca ima, vjetra ima, vjetrenjače, i to nam daje struju, energiju koja je besplatna, ne trebamo plaćati račune… Sakupljamo kišnicu, imamo bunar, kišnica ide kroz filter, i onda ako želimo možemo još jednom filtrirati vodu za piti, a inače je idemo uzeti na izvor. Grijemo se na drva, šuma je puna drva koja padaju, sakupljamo ta drva i grijemo se. Na primjer, ova je kuća izolirana s ovčjom vunom, koju pastiri u Istri bacaju, a ova staklena veranda zimi, kada je sunce, tako grije da ne treba ni grijati… Suradnja i učenje Stječe se dojam da, ako se netko odluči usmjeriti ovakvom životu, to onda znači, na jedan način, povlačenje iz, za današnjeg čovjeka uobičajenog, svjetovnog života, i posvećivanje životu koji je na jedan način duhovniji – primjećujemo. – Prije sam imao ekstrem, gdje nisam htio imati ništa sa gradom. Danas surađujem s gradom, imam svoje prijatelje, radionice, predavanja, izložbe. Ali lijepo mi je vratiti se ovdje. Znači, to ipak nije bijeg, to nije da mrzim grad. To je izbor. Imam puno prijatelja u gradu. Sada kada je ta financijska kriza, i kada je veće zagađenje, sada vidim koja je prednost živjeti u prirodi. I normalno, taj život u prirodi, od toga što je zdraviji, on je i radosniji, duhovniji. Jer priroda je uvijek u harmoniji, ona zrači ljepotom, mudrošću… Velika je razlika biti okružen betonom, strojevima, ili biti okružen cvijećem, životinjama, stablima, travom… Znači, ne bih mogao reći da smo se ovdje dobrovoljno otuđili ili osamili. Ja surađujem i s Općinom, i sa Županijom, dolaze nam ljudi ovdje. Svake godine je sve više ljudi ovdje. Ljudima je dosta života u gradu i stresa, a i kriza je, zanimaju ih drugi načini opstanka. Dolaze i organizirane grupe djece, vrtića, srednjoškolaca, studenata, čak i grupe penzionera dolaze. Ljudi dolaze da to dožive, da vide. Imamo program za takve posjete, to se objašnjava, pokazuje, djecu učimo neke indijanske plesove, učimo ih paliti vatru, penjati se po stablima… Ima i djece, i odraslih, koji ovdje kampiraju, ponesu šatore, ostanu duže. S njima imamo više aktivnosti. Sa jednom grupom djece obnavljali smo kažun, gradili smo iglu od pruća i lišća. Radimo i jezerca, to onda privlači cijeli drugi eko sustav, druge životinje, to je lijep kontekst s njima. Životinje nemaju taj ego, nemaju pohlepu. Nisu bolesne u glavu da unište svoj život zbog novca kao ljudi. Životinjama je ljubav na prvom mjestu. Mreža eko sela Zapažamo kako život u skladu sa prirodom, u slučaju Igora Drandića, nije doslovan u robinzonskom smislu. Njegova egzistencija ne ovisi isključivo o plodovima koje u prirodi sakuplja… – Prije sam živio tako, godinama sam živio bez novca, sedam godina sam živio potpuno bez novca, i još puno godina poslije s jako malo novca. Da, imao sam jako duge faze kada sam preživljavao samo uz pomoć onoga što sam pronalazio u prirodi, znam da se i to može. Ako netko zaista želi, može živjeti i posve bez civilizacije. Moj je izbor na koncu da nađem neku ravnotežu, neku sredinu, zato što sam shvatio da mi je i zadaća da radim sa drugim ljudima. Ja sada ovdje upotrebljavam kompjuter, telefon, internet, ali to je zato jer živimo u takvom vremenu. Jednoga dana, ako možda nestane struje, ako sva tehnologija nestane, meni ništa neće nedostajati, nisam ovisan o tome. Koristim se time, ali ako svega toga ne bude, isto je dobro. Isto je i sa autom, auto sam dobio na poklon, malo ga koristim… Međutim, vidim da su unatoč svemu što imaju ljudi danas nezadovoljni. Puno su radili, ali nisu zadovoljni, opet im nešto nedostaje, žale se. Ja mogu reći da sam zahvalan za ono što imam. Za razliku od većine današnjih ekoloških udruga u Hrvatskoj, kojih ima puno, udruga »Eia« jedna je od rijetkih gdje se prakticira život u prirodi, gdje se primjerom, ne samo kroz teoriju, pokazuje ljudima kako to izgleda vratiti se prirodi. – Danas sigurno puno više ljudi nego prije živi na ovaj način, prije nije nitko živio tako. Mi se međusobno poznajemo, imamo sastanke… Konkretno, naša je udruga u savezu mreže »Eko sela Balkana«, unutar koje ima više takvih grupa, skupina, centara, porodica koje tako žive. Poznajem i neke ljude ko
Naš nas sugovornik informira da su projekti eko sela u Hrvatskoj trenutno u fazi nastanka. Za sada postoji jedno u naselju Vukomerić, nedaleko od Zagreba, kao i jedno koje se osniva u okolici Karlovca, u mjestu Blatuša na Kordunu. Postoji još nekoliko manjih eko sela u Istri… Svatko zna nešto Igor Drandić upoznat je i s današnjom slikom eko sela u svijetu: – Posjećivao sam eko sela po svijetu, gdje zna biti par tisuća ljudi u nekom eko selu, u Brazilu recimo, pa u Aurovillu je najveće, u Indiji, gdje žive dvije tisuće ljudi. Po Europi ih ima puno, manjih eko sela, gdje živi po sto ljudi. To se pokazalo da je jako dobra alternativa i za budućnost. Jer, u eko selu je prednost da svatko zna nešto. Netko radi s drvom, netko s glinom. Netko šiva, netko radi kruh, a među prijateljima je moguća i razmjena, ne treba za sve novac. U Italiji se savez eko sela zove »Rive«, ima ih puno i jako su aktivni. Jedan od najpoznatijih je Damanhur, blizu Torina, to je zajednica od 1500 ljudi, oni imaju i svoj novac, svoju školu… U Njemačkoj ima nekoliko jakih eko sela, u smislu da su priznati u društvu, »Zeg«, »Linden blumen«, a jedno od prvih eko sela na svijetu je »Findhorn« iz Škotske, oni su još 60-ih počeli, i razvili su se u eko selo u kojemu živi tisuću ljudi. Oni imaju svoju izdavačku kuću, svoje seminare gdje ljudi iz cijele Europe dolaze učiti od eko gradnje, do vrtlarstva, međuljudskih odnosa, što je zapravo najbitnije u tim zajednicama. Prednost života u eko selu je da su susjedi ipak ljudi sa sličnim mentalitetom. Moji susjedi ipak neće špricati, neće uništavati prirodu. I uvijek smo spremni, ako nešto treba, jedni drugima pomagati, što ima svoju vrijednost. Početak promjene Zanimalo nas je je li ovakav život, koji razvija svijest o čovjekovoj povezanosti s prirodom, ustvari težnja za povratkom u predindustrijsko doba? – Većina nas nije protiv tehnologije, ali tehnologije koja ne šteti prirodi. Tako da nije da želimo ići u kameno doba, upotrebljavamo i motokultivator ako treba. Jer bole leđa ako se ručno kopa. Mislim da ono što je važno jest da, kada ovako živiš, ne treba ti stres, nemaš razlog zašto. Kada su koze preskakivale ogradu i jele nam masline, onda sam, istina, imao stres. Ali onda sam se riješio koza i sada više nemam stres. Lijepo je biti okružen prirodom i s dobrim prijateljima, i raditi ono što se voli raditi. Ljudi koji ovako žive uglavnom se ne boje kopati zemlju, sagraditi si kuću. Treba se i snalaziti, u ovakvom životu, nekada nam treba i pomoć od nekog tko zna više… S obzirom na to da cijeloga života upoznaje »majku Zemlju«, odlazeći često na ponekad i avanturistička, istraživačka putovanja, putujući po prirodi i nenaseljenim prostorima, Igor Drandić možda je dobra osoba da ga se upita – u kakvom je naš planet trenutno stanju? Vidio sam sve i svašta, od toga kako se uništava, do mjesta gdje je čista priroda i gdje su ljudi čisti, do mjesta gdje se baš očigledno vidi kako čovjek uništava zemlju. Nedavno sam bio u Kaliforniji, na jednoj konferenciji na kojoj su bili najveći umovi Amerike, znanstvenici, ljudi koji se bave prirodom, proučavaju energiju… To su doktori, naučnici, šamani, ljudi koji su napisali puno knjiga. Svi oni govore kako smo Zemlju doveli do jedne kritične točke, i ona se počela tresti. Tako i te, što mi zovemo »katastrofe«, to se Zemlja na jedan način čisti, bit će još toga. Međutim, svi ističu kako je promjena među ljudima otpočela, u smislu da se ljudi osviješćuju. Već sada je mnogima dosta, nekima zbog krize, nekima zbog zdravlja, zbog zagađenja, ili naprosto zbog tog ispraznog potrošačkog života, ljudi se počinju buditi. U pustinji sam na svome putovanju sreo jednu šamanku, koja je rekla da će u vrlo skoro buduće vrijeme tri stvari propasti. Prvo je novac, što i vidimo da novac gubi svoju moć, drugo je vlast, vlada. Jer, da je svatko samosvojan, da je svako zreo i cjelovit, ne bi mu trebalo da ga netko vodi, vlada mu ne bi trebala. Treća stvar koja bi prema toj šamanki trebala nestati je organizirana religija. Jer organizirana religija je donijela jako puno zla. Jedno je duhovnost, kada vjerujemo i kada volimo sve, a drugo je kada mislimo da smo našli pravu istinu, i onda smo protiv drugih koji nisu takvi. I onda imamo taj ego, koji stvara sve te ratove, od malih, međuljudskih, do velikih, svjetskih. Kako se ljudi osvješćuju, vide da smo svi povezani, i vide da smo svi suovisni od prirode, od zemlje, i da smo, na kraju krajeva, svi mi jedno, kad čovjek dođe do tog osvješćivanja, onda nema protiv koga se boriti. Jer možemo svi živjeti na Zemlji, ima dovoljno mjesta. Evo, letio sam iznad Istre, ima toliko zelenog neiskorištenog, zemlje ima… |
-----------
preuzeto iz novog lista
----------
lp, boro
bglavac
irida
edin.kecanovic
