Gorući problem današnjih Roma su nezaposlenost, nekvalificiranost i ovisnost o socijalnoj pomoći. Prema publikaciji Svjetske banke Roma in an Expanding World, Romi u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj imaju dvostruko veći postotak stanovništva bez ikakve završene škole. S druge strane, u svim zemljama je postotak visokoobrazovanih preko 10 posto, dok među Romima taj postotak ne prelazi 0.5 posto niti u jednoj zemlji. Zbog nedostatka obrazovanja Romi teško pronalaze posao. Iako je vrlo teško odrediti stopu nezaposlenosti među Romima zbog njihovog čestog sudjelovanja u sivoj ekonomiji, mnoge romske zajednice imaju preko 70 posto nezaposlenih. Stoga je socijalna pomoć jedini način preživljavanja. Mnogi misle da je tako bilo oduvijek. Međutim, varaju se. Prema popisu iz 1893. godine koji obuhvaća današnju Mađarsku, Slovačku, Erdelj i Vojvodinu, od preko 280 000 Roma samo njih 13 000 nisu imali nikakve vještine i nisu sudjelovali na tržištu rada - ova grupa je

uključivala prosjake, vidovnjake i slično. Romi su bili najmnogobrojniji u građevinskom sektoru (oko 10 posto zaposlenih), ali i u svojim tradicionalnim zanimanjima - kovačkom zanatu (7 posto) i glazbeništvu (10 posto). Postavlja se pitanje zašto su Romi nakon tranzicije tako "zavoljeli" socijalnu pomoć.

S jedne strane, socijalna država nastaje tek krajem 19. stoljeća, tako da prije nisu niti mogli koristiti njezine beneficije. Međutim, ovisnost o socijalnoj pomoći se ne bi smjela jednostavno poistovjetiti s lijenosti. Umjesto toga, "lijenost" je racionalan odgovor na nepovoljnu situaciju. Ukratko, izbor između socijalne pomoći i prosječnog romskog zaposlenja nije isti kao izbor između socijalne pomoći i prosječnog hrvatskog zaposlenja. Socijalni status, plaća i uvjeti rada kod prosječnog hrvatskog posla su puno povoljniji, stoga je racionalno da se izabire rad, a ne socijalna pomoć. No, Romima se nude samo najniže plaćeni poslovi s niskim socijalnim statusom i teškim uvjetima rada. U usporedbi s ovim poslovima život na socijalnoj Prema popisu iz 1893. godine koji obuhvaća današnju Mađarsku, Slovačku, Erdelj i Vojvodinu, od preko 280 000 Roma samo njih 13 000 nisu imali nikakve vještine i nisu sudjelovali na tržištu rada - ova grupa je uključivala prosjake, vidovnjake i slično pomoći je puno primamljivija opcija.

Diskriminacija iskrivljuje izbor između rada i nerada. Primjerice, prema istraživanju Svjetske banke, siromaštvo je veće među Romima neovisno o obrazovanju. Osobito zanimljiv slučaj je Bugarska, gdje je među Romima sa završenom osnovnom školom siromaštvo veće u usporedbi s onima bez ikakve škole i na razini onih sa završenom srednjom školom. Ovo jasno pokazuje da Romi imaju manje mogućnosti da svoje obrazovanje pretoče u veće plaće. S druge strane, poslodavci su neskloni njihovom zapošljavanju. Razlozi su različiti, primjerice rasna/etnička diskriminacija, ali najproblematičniji razlog je "statistička diskriminacija". Naime, kod statističke diskriminacije ne postoji rasna/etnička diskriminacija, već poslodavci donose odluke na temelju dostupnih informacija. Problem je u tome što neke osobine dobrog zaposlenika nisu lako uočljive. Kvaliteta obrazovanja se može mjeriti prosjekom ocjena i završenom školom. Međutim, kako mjeriti motivaciju? Budući da se ne može mjeriti motivacija pojedinca, poslodavci pojedincu pripisuju karakteristike grupe kojoj

pojedinac pripada. Stoga, ukoliko su Romi u prosjeku manje marljivi od Hrvata, poslodavac će pretpostavljati da je svaki Hrvat marljiviji od Roma i zaposliti ili unaprijediti Hrvata, a ne Roma. Bitno je ponovo napomenuti da se ovdje ne radi o rasizmu, već problem proizlazi iz ograničenih informacija dostupnih poslodavcu.

Statistička diskriminacija "djeluje" i protiv drugih grupa, npr. žena. Mnogi pretpostavljaju da su žene manje predane svojem poslu jer žele biti majke i odgajati djecu. Stoga će i žene potpuno predane karijeri biti zaobiđene kod promaknuća jer poslodavac jednostavno nema načina da procijeni motivaciju pojedinca prije nego li ga zaposli/unaprijedi. Međutim, diskriminirana grupa se također prilagođava statističkoj diskriminaciji. Budući da diskriminirane grupe znaju da će teže doći do poslova kod kojih motivacija ima veliku ulogu - a to su uglavnom bolje plaćeni i odgovorniji poslovi, mogu se prilagoditi tako da smanje svoju motivaciju i ne Nejasno je tko ocjenjuje provedbu programa "Desetljeće Roma". Na papiru to bi trebala biti Vlada, ali kako ga ocjenjivati ako ne postoji dokument koji sadrži sve relevantne podatke; a ukoliko takav dokument postoji, zašto ga se i ne objavi? prijavljuju se za poslove kod kojih je motivacija važan faktor. Krajnji rezultat je da se obje strane, i poslodavac i zaposlenik, ponašaju racionalno na individualnoj razini. Međutim, na razini društva rezultat je krajnje iracionalan - postojanje grupe koja društvu ne pridonosi već samo od njega uzima. Upravo su ovo slučajevi u kojima je državna intervencija nužna. Naime, zbog racionalnog ponašanja pojedinaca nema razloga za promjenom toga ponašanja, stoga država treba intervenirati kako bi promijenila okvir unutar kojega pojedinci donose svoje racionalne odluke. Upravo ovu promjenu pokušava provesti program Desetljeće za uključivanje Roma.

Program Desetljeće Roma provodi dvanaest europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, kroz razdoblje od 2005. do 2015. godine. Zemlje sudionice ovog programa su većinom tranzicijske zemlje, od kojih je dobar dio nedavno postao članicama

Europske Unije. Međutim, u programu sudjeluje i jedna stara članica, a to je Španjolska. Cilj ovog programa je poboljšati obrazovanje, zdravlje, mogućnosti zapošljavanja i uvjeta stanovanja Roma, kao i očuvanje njihove kulture. Ukratko, cilj ovog programa je poboljšati sposobnosti zarađivanja za vlastiti život Roma kroz bolje obrazovanje i zdravlje, ali i poticati njihovo usavršavanje uklanjanjem prepreka kod zapošljavanja. Međutim, za razliku od prijašnjih pokušaja integracije Roma, ovaj put se od Roma ne traži da napuste svoju kulturu. Ukoliko bi program uspio i Romima se znatno poboljšale karakteristike koje poslodavci traže, kao i broj Roma zaposlenih na odgovornim mjestima, nestali bi i razlozi za statističku diskriminaciju. Statističku diskriminaciju je teško eliminirati jer se moraju promijeniti karakteristike cijele grupe, a ne samo nekih pojedinaca. Prema nekim podacima, program ostvaruje uspjehe. Primjerice, kod dodatnog obrazovanja za odrasle, u akademskoj godini 2006./7. u program završavanja osnovne škole je bilo uključeno 3010 osoba koje su se deklarirale kao Romi, dok je u akademskoj godini 2009./10. taj broj porastao za trećinu na 4186 deklariranih Roma.

S druge strane, dobiva se dojam da bi se ovim programom moglo postići puno više ukoliko bi se ozbiljnije shvatio. Naime, koliko sam ja shvatio, ne postoji jedno mjesto gdje se mogu dobiti podaci o svim varijablama koje ovaj program pokušava poboljšati. Ukoliko želite podatke o zaposlenosti Roma, javite se zavodu za zapošljavanje, ako hoćete podatke o obrazovanju Roma, javite se nadležnom Na Vladinoj stranici posvećenoj "Desetljeću Roma" nisu objavljeni nikakvi podaci o napretku programa. Istini na volju, stranici je potreban update koliko i kiša Etiopiji. ministarstvu. Nejasno je tko ocjenjuje provedbu ovog programa. Na papiru to bi trebala biti Vlada, ali kako ga ocjenjivati ako ne postoji dokument koji sadrži sve relevantne podatke, a ukoliko takav dokument postoji, zašto ga se i ne objavi. Na Vladinoj stranici posvećenoj Desetljeću Roma nisu objavljeni nikakvi podaci o napretku programa. Istini na volju, stranici je potreban update koliko i kiša Etiopiji. Na nekim dijelovima zadnji update je bio prije dvije godine! Sve u svemu, odgovor na ova pitanja se najvjerojatnije kriju u činjenici da je ovaj projekt zamišljen od Svjetske banke i Instituta otvoreno društvo. Hrvatska nije počela provoditi ovaj projekt jer je željela konačno integrirati Rome, već zato što joj je netko drugi rekao da bi bilo dobro da se i ona uključi u taj projekt. Dojam je da se projekt vodi više na način da se zadovolji međunarodna zajednica nego da se stvarno riješe problemi romske manjine. Da se razumijemo, bolje išta nego ništa, ali ovaj projekt bi mogao ostvariti puno više dobiti za cijelo društvo ukoliko bi se njime malo ozbiljnije pozabavilo.

Prethodnik Desetljeća Roma je bilo Desetljeće domorodaca (prvenstveno u Latinskoj Americi), koje se svakako treba okarakterizirati kao uspjeh. Naime, u mnogim zemljama Latinske Amerike domorodački narodi su se uspjeli ujediniti i na nacionalnoj razini nastupiti kao cjelina, što im je omogućilo znatno bolji pristup mnogim državnim uslugama. Ne treba zaboraviti i činjenicu da su u nekim državama njihovi kandidati zasjeli na čelo države, prvenstveno Evo Morales u Boliviji, te u manjoj mjeri "mješanci" Hugo Chavez u Venezueli ili Rafael Correa u Ekvadoru, koji su pokrenuli mnoge programe koji bi trebali poboljšati ekonomski i socijalni položaj donedavnih građana drugog reda. Ovim uspjesima je svakako pridonijelo i Desetljeće domorodaca.

Međutim, nikako ne bi trebalo očekivati da će od države inicirani program riješiti sve probleme Roma. Ukoliko Romi žele biti integrirani, morat će stvoriti barem jednu generaciju koja će se ponašati "iracionalno" - koja će podnijeti žrtvu za buduće generacije. Pri tome mislim na Rome koji će ustrajati na školovanju, iako su svjesni da će, s obzirom na svoje obrazovanje, vjerojatno dobivati lošije poslove nego Hrvati s istim kvalifikacijama, na Rome koji će biti marljivi na poslu iako znaju da su im šanse Ukoliko Romi žele biti integrirani, morat će stvoriti barem jednu generaciju koja će se ponašati "iracionalno" - koja će podnijeti žrtvu za buduće generacijeza promaknuće male, neovisno o njihovom trudu i zalaganju. Dominantni narodi moraju promijeniti svoje predodžbe o Romima, a one se ne mijenjaju samo obrazovanjem o pravima manjina, već se mijenjaju i promjenama ponašanja među samim Romima. Romi trebaju svoje Moralese, i to ne u smislu velikog političkog vođe, već u smislu outsidera koji je vjerom u sebe i zalaganjem uspio savladati prepreke koje su se do tada smatrale previsoke za pojedince njegovog porijekla. Međutim, dobar dio tih potencijalnih Moralesa neće uspjeti, iako bi uspjeli da su Hrvati, a ne Romi. I upravo je ovo žrtva na koju će barem jedna generacija Roma morati pristati žele li integraciju Roma u dominantna društva. Ekonomska integracija Roma možda neće odmah eliminirati sve predrasude prema Romima, ali će gotovo sigurno eliminirati najgore oblike diskriminacije - poput fizičkog nasilja. Albanci u Hrvatskoj sigurno nisu omiljena grupa, ali nasilje prema njima je rijetko u usporedbi s nasiljem prema Romima. Jedan od razloga je sigurno i taj da su Albanci u Hrvatskoj uglavnom ekonomski samostalni i integrirani, i kao takvi doprinose društvu. Stoga, iako ih Hrvati baš ne vole, ipak ih toleriraju.

http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/povijest-diskriminacije-roma-3-dio