Potreba za slobodom i potreba za vezivanjem
Ljudi su socijalna bića. Veze i odnosi su životno važni za ljudska bića. Poznata je činjenica da dojenčad koju se ne uzima u ruke zaostaje u svom psihičkom i fizičkom razvoju. Ljudi u izolaciji također strašno pate. Međutim, istovremeno, već od rođenja ljudi osjećaju i snažnu potrebu za autonomijom i samoodlučivanjem.
Veliki razvojni koraci koji se zbivaju u prvim godinama života – prva riječ, prvi koraci, prvi prijatelji – pokazuju nam da djecu ne možemo neprestano kontrolirati i zaštićivati. Upravo taj proces otpuštanja, davanja slobode drugome biću i odvajanja, često je bolan. Svaki napredak djeteta u sebi sadrži i dio rastanka. I veseli trenuci u životu djeteta, npr. kada dijete nešto novo nauči, kada krene u školu, često osim radosnih, sa sobom donose i različite druge osjećaje poput zebnje, straha, pa ponekad i tuge. Jedno razdoblje života ostavljamo nepovratno za sobom. Postajemo manje potrebni i manje smo važni.
Upravo se iz tog razloga dječja nastojanja za samostalnošću često podsvjesno potiskuju. Primjerice, dodajemo djetetu stvari koje i samo može dohvatiti, oblačimo ga i obuvamo čak i onda kad to nije zatražilo i tome slično. Mnoge majke i očevi zadržavaju u svijesti sliku maloga djeteta. Posebno u teškim životnim situacijama, na primjer kad je dijete bolesno, kada ima određene probleme u ponašanju ili učenju i slično, može se razviti tzv. „problematični refleks prezaštićivanja“.
Neprestano se bavimo problemima djeteta, svaki put kad se javi neka nepravilnost ili odstupanje u dnevnom rasporedu ne osjećamo se dobro, odlazasci na spavanje traju satima, a odlasci u vrtić vrlo su bolni jer se majka/otac i dijete ne mogu odvojiti. Već i sam govor kojim majka (ili otac) opisuje dijete ukazuje nam na to: „Dobro jutro! Mi smo došli u vrtić. Mi danas imamo novu majicu…“ Nakon ovakvog dolaska dijete mora ostati samo u vrtiću, a poruka koju je dobilo je da nije došlo samo, da ne postoji kao samostalno biće, već je „mi“, u simbiozi s roditeljem.
Na kraju možemo postaviti pitanje da li su žene sklonije vezivanju od muškaraca, odnosno, da li se majke odvajaju od djece teže od očeva? Istraživanja su pokazala da su zaista žene sklonije vezivanju, često duže i jače proživaljavaju i naknadno intenzivno promišljaju čak i one događaje koji nisu od presudnoga značaja. To dovodi do pretjerane zabrinutosti, pa onda i do vezivanja, nemogućnosti otpuštanja i ovisnosti koja proizlazi iz želje za posjedovanjem.
Iz želje za posjedovanjem proizlazi strah da ćemo biti napušteni, strah da će se onaj drugi promijeniti, a trebao bi ostati takav kakav jest, posebno u odnosu na nas. To je, dakako, nemoguće. Promjena je univerzalna činjenica. Odnos koji tu činjenicu ne uzima u obzir, nužno će naići na teškoće. Zdrav odnos i istinska ljubav trebali bi nositi poruku: Volim te i želim s tobom biti u svim promjenama.
dr. sc. Vladimira Velički
irida
