Znanje bez skromnosti vodi do intelektualne arogancije, a skromnost bez znanja do samo-osporavanja. Lakoća bez vjere postaje nervozni smijeh, vjera bez lakoće postaje anticipacija. Vjera bez znanja vodi do ludosti, a znanje bez vjere stagnira. Pošto sami razmotrite ostale kombinacije, trebalo bi da postane jasno koliko je važan svaki od ovih principa za cjelinu.

 

Zgrada se ruši ako je izgrađena na slabim temeljima i propadanje bezbrojnih organizacija, pojedinaca ili sistema vjerovanja je uslijedilo zbog disbalansa ili izostavljanja nekog od ovih principa. Disbalans razara ili putem prirodnog procesa implozije ili preko podložnosti napadu, razvijenom od strane negativnih sila, koje imaju interes da uspore ili naruše proces evolucije svih koji su pod njihovim utjecajem. Svatko tko je na meti negativnih sila bi učinio dobro da teži balansu jer napredovanje bez zaštite neće obezbijediti jačanje.

 

Porijeklo disbalansa

 

Odakle potiče disbalans? Primarno iz trijade ignorantnosti, gluposti i naivnosti. To se najbolje može opisati na sljedeći način: ignorantnost je izbor, glupost je stanje, naivnost je prolazna. Ovo nije rečeno uz podcjenjivanje ili neosjetljivost, već sa ciljem točnosti i praktičnosti; eufemizmi i politička korektnost samo zaklanjaju istinu.

 

Naivnost je prolazan nedostatak znanja i svjesnosti u pogledu određene istine. Ovo stanje može biti promijenjeno, jer je samo pitanje vremena kada će nepoznata istina biti naučena. Zbog toga, naivnost ne zaslužuje osudu. Naivni učenik je otvoren ka istini ali se jednostavno još uvijek nije susreo sa njom.

 

Glupost je nesposobnost da se shvati određena ideja uslijed njene velike kompleksnosti. Ona također ne zaslužuje osudu, jer je glupost stanje u vezi sa kojim čovjek ne može mnogo učiniti, jer ono potječe iz prirodnih ograničenja nečijih mentalnih sposobnosti.

 

Ignorantnost, međutim, predstavlja izbor da se ignorira istina čak i kada se suočimo sa njome. To je svjesna odluka da se istina odbaci ili da se okrenemo od nje u koristi trivijalnijih težnji. Ignorantnost ne može prevazići nitko do osoba koja je se drži, jer svaki pokušaj da se promjeni njen način razmišljanja samo osnažuje njenu odluku. Takva odluka se ne može pohvaliti, ali se mora poštivati ako slobodna volja treba da bude očuvana. Ignorantnost ispravlja naivnost jednostavnim izborom da se otvore oči.

 

Razabiranje zahtijeva svjesnost o suptilnim razlikama između dijelova ove trijade, dok smo u interakciji sa drugima ili dok upoznajemo sebe. Na primjer, dok naivnost pozdravlja istinu, ignorantnost je odbija, a glupost je pogrešno shvaća. Diskusija, proistekla iz naivnosti, je razmjena informacija koja se završava kada se postigne uzajamno razumijevanje, ali diskusija zasnovana na gluposti ili ignorantnosti postaje argument koji rijetko opravdava sebe. Mi smo svi u određenoj, različitoj mjeri ignorantni, glupi ili naivni u pogledu različitih oblasti znanja, tako da ovo ne bi trebalo da bude prilika za osudu ili predrasude, jer bismo zapali u hipokriziju.

 

Disbalansi po sebi jednostavno usporavaju napredak, što nije velika stvar, jer i spore stvari dostižu svoju destinaciju. Istinsku zabrinutost izaziva narušavanje procesa, kao što je usmjeravanje ka potpuno različitoj i neželjenoj destinaciji. Slobodna volja dopušta da to bude učinjeno. Iako se inkarniramo sa unaprijed planiranim nacrtom svojih najvažnijih iskustava i lekcija, koje strukturiraju kurs naših života, slobodna volja nas samih i drugih dopušta devijacije od optimalne manifestacije ovog plana.