Pitagoru su Krećani primili vrlo iskreno i srdačno tako da je imao osjećaj da je među svojima, konačno kod kuće. Veliko je bilo oduševljenje kada je pobijedio najmlađi među mladima, dvanaest godišnji Aristokles, sin poznatog liječnika Brontina. Klicanju nije bilo kraja. Mladići svih drugih država grlili su i ljubili pobjednika iskazujući time da se vesele tuđoj pobjedi, da ne poznaju jal i ljubomoru. Mnoge su se oči orosile, a Pitagora je doživio najsretniji trenutak u svom životu kada je promatrao mladiće, buduće muževe Helasa kako srdačno zagrljeni prolaze stadionom. Na svim natjecanjima vladao je duh zajedništva, sklada i  ljubavi.  Kada je sve završillo slijedio je mimohod sudionika predvođen pobjednicima u obilasku žrtvenika i prinošenju žrtava.

Krećani su slavili pobjedu svojih pobjednika, a Pitagora ih je u svom govoru postavio za primjer starijima, primjer sklada duha i tijela.

Tada se dogodilo nešto što nije bilo u programu, a Pitagoru je potreslo do srži. Aristokles, najmlađi pobjednik usta i kaže Pitagori: »Ne pristaje meni, dječaku, da govorim tebi, mudrače, ali reći ću ti nešto što ni jedan od ovih muškaraca ne bi znao reći. Govorim ti u ime sve Helenske mladeži, da mi ne služimo samo jednostrano tjelesnoj snazi i ljepoti, naš cilj biti će tek postignut kada će nas ovjenčati nevidljivim vijencem kojim se slavi mudrost i kojeg si ti već nebrojeno puta stekao. I sada mora da ti pričam kako sam ja danas pobijedio. Kad sam pri kraju već smalaksao i izgubio nadu u pobjedu ugledao sam umjesto cilja, prijestolje na nebu. Što je to bilo, ne mogu opisati, tek mi je u tom trenu postalo jasno da je to pravi cilj svih Helena. U tom trenu moje je tijelo izgubilo težinu, a osvijestio sam se tek stigavši na cilj prvi. I samo u ime tog cilja sam pobjedio. I svi drugi natjecali su se za taj cilj.Jer nije samo simbol tjelesne nadmoći, tjelesne pobjede vijenac kojim smo danas ovjenčani, već je njegovo značenje i smisao drugi, viši i zato se duboko klanjam pred tobom, olimpijski pobjedniče mudrosti.»

Neopisivo je bilo oduševljenje što je slijedilo riječima mladića i Pitagora ganut tolikim razumijevanjem zagrli mladića pa ga poljubi u sjajno čelo i oči.

Nakon završetka proslave rastao se od Krećana koji su ga bili pozvali osjećajući u srcu da su mu oni iskreni i pravi prijatelji i srodnici duha s kojima je bio u skladu kao s nikim do sada.

Još se uvijek nije bio smirio na nekom mjestu. Putova je Heladom tražeći, a da nije jasno znao što mu manjka da bi mudrost svoju upotpunio.

 

Phillus

Putujući tako stigao je i do grada Phillusa. Tamo ga Leon, moćni tiranin upita čime se bavi, što je njegov posao. Pitagora mu odgovori da se ničim drugim ne bavi već da željan znanja traži mudrost i istinu, on je filozof. Kao što se sastaju razni ljudi iz raznih mjesta na Olimpijskim igrama, tako dolaze na svijet i ljudi iz drugog života koji se natječu: jedni željni slave, drugi intelekta, a ima i onih kojima je sve ovo bezvrijedno i kojima je jedino važno da upoznaju bit svih stvari, svega što postoji na ovom svijetu, onu skrivenu stranu koja je iza tih stvari. Kako su nepristrani samo oni koji ne sudjeluju na igrama, već motre sa strane, tako se i bitnost života bolje može upoznati ako se sav život promotri sa strane, a da se ne sudjeluje u natjecanju. Leon se nasmijao te mu podrugljivo odgovori:»Dakle, lijenčine i kukavice su tvoji filozofi», te tako Pitagora prvi put bude primljen nerazumijevanjem i izrugivanjem.

 

Delphi

Tada je krenuo u Delphe gdje ga je privuklo veliko slavlje proročišta. Iako je bio pročišćen kroz mnoge misterije kroz koje je prošao, ipak nije stajao ovdje ravnodušno promatrajući pripreme za slavlje posvećeno bogu Dyonisu. S mnogim drugima stupi u predvorje hrama gdje ga pozdrave riječi zapisane zlatnim slovima. »Upoznaj samoga sebe!» i «Od ničeg previše!». Tada naiđe na veliko drveno slovo Y kao znak peterobroja i uspomenu na pet velikih mudraca, koji su se bili sastali na tom mjestu. U tom trenu pored njega prođe Pythia i kaže mu:»Nikad te ne vidjeh, stranče, ali znam da si ti Pitagora, sin Mnesarchesa, na čijim ramenima počiva budućnost helenskoga duha. Dođi kasnije kod mene da ti pričam, Pitagora iz Samosa.»

Nije se nadao da će biti primljen na najsvetijem mjestu Apolonova hrama. Kada je stigao pred Pythino prestolje upita tihim glasom samog sebe: «Dugo sam lutao svijetom dok me sudbina nije konačno dovela ovome svetištu. Jesam li sada konačno dospio do srži života? Zar moram poći dalje tražiti?  Što bi započeo ako je duh Helenjana razdvojen pa nije u stanju primiti istinu?»

«Dvostruk je put, Pitagora» odgovori smiješeći se Pythia, «jedan ti donosi priznanje masa koje će te uzdići u neslućene visine, ali tvoje djelo raspršit će se ispred crnog zastora vječnosti. Drugi put je teži i donosi samo priznanje nekolicine najmudrijih. Ali istina i uspjeh leže u spoznaji visokog cilja i dali si ih dostigao moći će samo nekolicina da potvrdi, a sve ono drugo izvršit  će vrijeme i sveti zakon vječnosti. Nije laka odluka, znam ja to Pitagora, ali ne bi ispravno bilo da je lako služiti božanskom.»

Tada jasnim glasom završi:

»Kad se otvara i zrakom zaleprša crni zastor onda ti je ispunjenje blizu.»

Neizreciva sreća i radost ispune Pitagoru i ono što je čuo usjeklo mu se u srce, a ponad svega potresla ga je spoznaja da se sve što su Bogovi stvorili konačno ipak dade u sklad dovesti.

Tada se uputi prema sjeveru Orfijskom svetištu gdje ga veliki svećenik Aglaofamos uvede u tmurne misterije orfijske,  suprotne delfskim svijetlim i radosnim. Što ga je Aglaofamos više upućivao u najskrivenije misterije time mu je postajalo jasnije da su to ostaci kulta Osirisa iz zemlje Kemi pa je ipak konačno ovdje našao most između svog stečenog znanja o bogovima i misterijima helenskih svetišta.

 

Samos

Tek sada krene ponovo u Samos uvjeren da je dovršeno njegovo lutanje svijetom. Izvan grada na brežuljku nalazio se napušten vrt s prostranom špiljom u kojoj se čovjek mogao skloniti od vremenskih nepogoda. Pitagora odluči da se u toj špilji odmori. Jednog mu dana priđe neki mladi pastir i zamoli ga da mu objasni svoju znanost o kojoj se u gradu toliko pričalo, a on ju je želio upoznati radije nego bilo koje bogatstvo ovoga svijeta. Pitagora ga je srdačno primio i od tada je dječak iz dana u dan ležao u travi do nogu svog učitelja slušajući mudre rečenice, a sjajni mu pogled i blaženi smješak potvrđivao razumijevanje kojim je pratio Pitagorine riječi. Tiha radost i sreća vladali su na tom zabitom mjestu gdje je sudbina Pitagori poslala njegovog prvog učenika.

Jednog dana pozove ga brat da dođe u grad Samos te pouči i njegove sinove mudrosti i znanosti. Nije rado napustio život u slobodi koji je bio posvećen isključivo istraživanju. Ipak je uvidio da služiti mudrosti znači i služiti svojim sugrađanima. Pitao se što bi bila filozofija i mudrost kada se ne bi predavala dalje jer bogovi su dužnost širenja postavili iznad spoznaje.

On je dvojio da li će mladići Samosa koji su vrijednost svake stvari i čina procjenjivali samo s materjalnog stajališta biti sposobni udubiti se u filozofiju koju će im on predavati. Ipak je započeo vrlo predano i pun dobre volje podučavati.

Na početku su svi bili oduševljeni kada im je dočaravao ljepotu i uzvišenost znanosti i cilj kojem ih je želio privesti. Ali to je oduševljenje pomalo nestajalo kada je trebalo uložiti trud da se nešto nauči pa su počeli izostajati dok se jednog dana jedan učenik nije usudio drsko primijetiti pred svima da je njegovo predavanje mudrosti dosadno i vrijeđa ih kritizirajući njihov privatan život. Isti je dan Pitagora slučaj iznio pred vijeće, očekujući podršku jer uistinu je trebalo dovesti u sklad život mladića s visokim učenjima koje su u njegovoj školi dobivali. Očevi nisu bili bezuvjetno na njegovoj strani.

Pitagorino razočaranje bilo je još veće kada je idućeg dana stao pred praznu učionicu. Bol ga je shrvala pa podigne pogled prema vrhu amfiteatra, a tamo ugleda divnog mladića pa ga upita: «Tko si ti?», a zvonki i odlučan glas mu odgovori:»Pitagora me zovu, uzvišeni učitelju mudrosti.» Pitagora je bio potpuno zbunjen pa zatvori oči.

Pred očima mu se pojavi nag mladić čije je tijelo raslo i raslo do ruba svemira, a čudan glas prošaputa:»Pitagora jesi li vidio taj znak, prijatelju mudrosti, jesi li razumio značenje? Svi su te učenici napustili i samo ti sam Pitagora-dvojnik tvog bića- ostao je kao jedini tvoj učenik.

Svatko može biti samo sam svoj učenik – to ti je htio Bog poručiti.»

Opet otvori oči i vidje kako njegov učenik pastir silazi niz stepenice, a ovce veselo skakutaše po klupama. Nježnim glasom pastir ga zamoli:» Nemoj još ništa govoriti, uzvišeni gospodaru, jer previše potreseno zvučao je tvoj glas kad si me pitao za ime.»

«Ja sam te pitao? Molim te reci mi još jednom kako se zoveš?» Sada je već uplašen mladić odgovorio:» Zovu me Pitagora, sin Eratoklesa, i molim te ne zamjeri mi što nosim tvoje ime veliki mudrače. Nisam ti se usudio priznati dok me danas nisi zapitao.» Na licu filozofa pojavi se sjaj sreće.

«Sada razumijem, sad znam što ovo treba da znači: ti si Samos, u tebi je čistoća i povezanost s božanskom prirodom. Što su meni oni napirlitani i namazani slabići, kako sam se mogao nad njima tako žalostiti? Ta oni ovo božansko neće nikada upoznati jer su davno raskinuli vezu sa svim bratskim bićima zemlje. Samos ću ostaviti, ali gdje ćeš biti ti Pitagora, sine Eratokla, bit će Samos. Hoćeš li me slijediti?»

Sjaj sreće odrazio se na licima oba Pitagora pa su se zagrlili, a mladić je pao pred noge mudraca.

 

 

Sybaris

Tako je mudrac ponovno krenuo na put i došao do Sybarisa, grada najvećeg luksuza i najplićeg duha. Ti su se ljudi natjecali u uživanju, besposlici i izrugivanju svega što bi ih u tome ometalo. Tako su i Pitagoru primili rugajući se njegovoj filozofiji. On se trebao jako suzdržavati kako im ne bi pokazao svoj prezir.

Jedne je večeri sjedio na morskome žalu kada su ribari bili ulovili jako puno riba. Bili su radosni zbog dobrog ulova. Pitagori padne na um čudna misao: što će biti sa ribicama koje su tako uživale u vodi? Možda će stići do Krotone, kao i on koji će tamo slobodno šetati gradom, a one će postati nedužnim žrtvama ljudskog nerazumijevanja božanskog života, one će biti istrgnute iz svima zajedničkog života. Sjeti se dalekog istoka i mudre rečenice iz Ayurvede:

 

» Kad sva bića ti u sebi, i sebe u svim bićims vidiš, onda si stekao sve znanje i ništa ti više neće biti nepoznato.»

 

Prišao je ribarima i otkupio sav ulov. Oni su bili jako iznenađeni jer takvu lovinu već dugo nisu imali pa ga upitaše što će učiniti s ribom? Tada ih on baci natrag u more i reče: »Danas neka niti najsitniji stvor ne umre!»  Tada ribari zapitaju Pitagoru:»Gospodaru, tvoj je postupak nerazuman, kako da ga shvatimo?» On odgovori:» Smatrajte to žrtvom velikom Posejdonu.»

 Ribari kleknuše i podigoše ruke prema nebu u molitvi. Pitagorino je srce bilo ispunjeno srećom.

 

Krotona

Tada je krenuo u Krotonu, u kuću liječnika Brontina, pa Demokedesa, Milona i drugih u čijim je domovima vladalo iskreno veselje kada bi on došao. Najdirljiviji je bio njegov susret s mladima koji su čuvši za njegov dolazak zapjevali dobrodošlicu:» Slava tebi mudrače, slava Pitagori iz Samosa, slava Krotoni kad ju dostojnom drži prebivati u njoj.»

Pitagoru je ganuo zanos mladića ne vjerujući da je to zbilja, kada se jedan od njih izdvoji i obujmi mu koljena pa reče: »Pitagora, veliki, jedini, jesi li došao da nas nikada više ne ostaviš?» Taj je momak bio mladi olimpijac. U tom je času Pitagorovoj duši postalo jasno  pa se ponosno uspravi i progovori: »Mladići Krotone, sveti je to predznak da me pozdravljate prije nego sam vam se ja približio i sada mi je jasno: radi vas sam doša, ostat ću kod vas i pokušati biti ono ćemu se nadate i što očekujete od mene. Slava vama.»

Mladići su klicali svom učitelju, a Pitagorino srce bilo je ispunjeno srećom, ljubavlju i zahvalnošću prema njima.

Dvorana gimnazije u koju je ušao drugo jutro bila je okićena zelenilom, mladići su u sjajnim odorama pozdravljali. Pokretom ruke odzdravljao je pa je nakon što je svladao ganuće progovorio:

» Mladići Krotone! Što smatrate svojom prvom i najvišom dužnošću? Oni koji žele jednom biti časni i vrijedni ljudi koji će pravedno suditi o bogovima kao i o ljudima? Dužnost je poštovati starost, odanost svemu što je zrelije od vas. Uvijek je kao i u životu, u univezumu kao i u državama vrijedio taj zakon. Sve na svijetu se usavršava, sve kroči naprijed, sve se razvija, ali to se treba zahvaliti onima koji su svojim životnim iskustvima izravnali put toj evoluciji, dakle starijima. Mladići, vi znate gdje ćete primijeniti taj sveti zakon: kod svojih roditelja!

Od rođenja do rođenja, uvijek na višu stepenicu postojanja i čistoće uzdiže se duša na svom putu kroz život. A vaši roditelji su oni koji su u potpuniji i svjetliji život nanovo uveli vašu dušu koja je davno s ovog svijeta nestala. Sve dobro i sve lijepo vam je od njih, pa promatrajte vi to, uvidjet ćete da mi nemamo prava prema njima, mi imamo jedinu, veliku dužnost – zahvalnost.

Ljubav i čast ne pripadaju samo starijima, već i protivnicima pa se zato prema neprijateljima ponašajte kao da će vam postati prijatelji, a prema prijateljima poklanjajte ljubav kao braći, tako će svi ljudi postati skladna obitelj.  Da bi to uspjeli potreban je čist život – čisto djelovanje. Mladost kipi u vama, ali strogost spram samog sebe i čistoća osjećaja i ponašanja učinit će da će se vaša životna radost očitovati u čistoj ljubavi i odanosti prema starijim i prijateljima.

Mladići, jedino ćete ispravnim odgojem duše i tijela obavaljati plemenita djela. Imajte uvijek na umu da je duševni odgoj kao prijatelj u nesreći i da spoznaje koje vam on donosi preživjet će i tijelo. Pa onda prednosti tjelesne kao: snaga, ljepota, zdravlje ne mogu se prenjeti na druge, ali znanjem i spoznajom možete obogatiti sebe ali i druge, i što više dajete vi postajete sve bogatiji.

Tako visoko stoji znanje i mudrost iznad tjelesnog, tako da je u čitavom Helasu samo sedam mudraca živjelo, a danas nema niti jednog među živima. Samo jedan stoji pred vama koji u dubokoj ljubavi mudrost živi i koji svu svoju spoznaju i ljubav za znanjem želi drugima predati, u prvom redu vama, vi divna mladosti Krotona.»

Duboka je tišina vladala dvoranom kad je Pitagora završio, a onda se Aristoklo izdvojio te u ime svojih drugova prisegne da će ga vjerno slijediti na putu kojim će ih voditi, na taj put  kako god težak bio, te da će njegovo učenje u srcima svojima čuvati predajući je dalje.

«I ja prisižem vjernost vama, mladići», reče Pitagora rukujući se sa svima.

Drugi dan se u svim obiteljima iz kojih su mladići postali učenici Pitagore o njemu govorili velikim oduševljenjem i sa zahvalnošću. Prijatelji ga pozovu da otvori svoje srce i svoj um obraćajući im se s najvišeg mjesta u vijeću grada.

Pitagora je saznao da su neki oci obitelji grada Krotona počeli preuzimati loše navike poput susjeda im Sybaričana koji su željeli i ovdje prenjeti svoje loše navike. Jedan tren bio je u nedoumici , ali ipak odluči da kaže istinu, bez obzira kako je oni primili, samo tako da ih ne povrijedi te započne:

«Najplemenitiji Krotonjani, oci grada Herakla, prvo što vam na srce stavljam jest služba muzama, ne onima koje će da vas potegnu na zemlju, već onih iz kojih izvire sklad i ritam i uopće sve što usklađuje osjećaje. Njihova se moć ispoljava samo u umjetnosti i znanosti i u skladu svih stvari. Neka vas vode u radu za opće dobro za vaše sugrađane  čija dobrobit leži u vašim rukama. Themi, svetoj pobornici pravednosti na zemlji, Dikei – osvetnici nepravde, pa Nomosi - predstavnici zakonitosti – taj trozvuk sklada u univerzumu. Čuvajte se neistine, gradite samo na vjernosti, vjeri i istini tako da u čitavom Helasu vrijedi riječ: istinita je to riječ jer ju je Krotonjanin izrekao.

Jednako kako se svaka građevina sastoji od kamenja, a mi je motreći imamo samo jedinstveni osjećaj divne i skladne cjeline koju ta građevina ispoljava, isto su tako i općina i vijeće samo imena iza kojih se kriju oni koji općinom upravljaju. Što bi se dogodilo kada se kamenje ne bi skladno jedno drugom prilagodilo? Nastao bi kaos umjesto sklada i zgrada bi se uzdrmala i srušila.

Plemeniti muškarci Krotone! Vi znate da je obitelj onaj kamen koji se jedan do drugog priljubljuje i tako skladno oblikuje cjelinu i zato ste vi, oci obitelji pozvani da taj sklad, tu cjelini sačuvate. Vi se trebate tako ponašati da vas vaša obitelj bude ljubila i poštovala, ne samo iz dužnosti već kao sjajan primjer pravednog i čistog ponašanja. Znajte da vaše bračne družice nisu uz vas vezane samo zakonom, vaša je veza dublja: vaš život koji se pomlađuje kroz vašu djecu je najsvetija veza koja vas s njima povezuje. Zato neka vam je prva i najviša zapovjed da se kamenje zgrade Krotona ne ruši: čuvajte svetost i čistoću braka, budite svojim ženama primjerom vjernosti i čistoće. Pogriješiti i prevariti se, može i najbolji i najsvetiji, ali duša se njegova u svoj vrijednosti  očituje tek kada primi zahtjev da se obrati i ne pođe dalje tim putem zla.

Jedino neka vas vodi duboko poštivanje kreposti i težnja za pravednošću spram sebe i drugih. Ne zamjerite meni koji si ne dajem pravo poučavati vas, već samo mojoj želji da sačuvamo čistoću helenskog duha i ćudi koji me navodi da te riječi izgovorim. Tek vas još samo jedno molim: ako ste odlučili da služite kreposti, budite uvijek takvi kakvima se želite drugima prikazati».

U dvorani nasta muk. Pitagora je stajao blijed, ali uspravan za govornicom kada ustane Milon vrlo uzbuđen i potresen pa drhćućim ali snažnim glasom odgovori Pitagori tako da su svi mogli osjetiti iskrenost priznanja i žaljenje nad činima čiju je nečistoću Pitagora upravo prikazao. Tako je i druge potaknuo na priznanje da dosad nije bilo tako kako Pitagora od njih traži, ali ubuduće neće se više protiviti ni zakonu, ni bogovima. On, reče Milon, se ne srami to priznati, ali obećaje sebi i svima da će pročistiti atmosferu svoje kuće i ukloniti one koji ne spadaju u porodicu. Tako će uspostaviti sklad između sebe i obitelji i tako će svojoj djeci postati primjerom ispravnog ponašanja.

Tada se požele zahvaliti Pitagori, ali on bijaše nestao.

Na uspomenu na taj dan kada su svi oci skrenuli od zla Krotonjani su podigli hram muzama. Pitagoru su počeli smatrati čudotvorcem od Boga poslanog te mu je vijeće Krotone dodjelilo naziv božanski, čemu se on odlučno protivio.

Nakon svega toga Pitagora je progovorio i ženama Krotone kojima skrene pažnju na neispravnost njihova žrtvovanja bogovima, u čemu su se natjecale u sjaju i raskoši.

«Ispravno žrtvovanje treba da je oslobođeno svake želje za isticanjem,  jer vrijednost žrtve ne leži u količini, niti u kakvoći predmeta, već duša je ona koja treba da žrtvuje.

Žrtva mora da nosi biljeg ljubavi, a duša se u toj žrtvi izražava i povezuje s Onim kome žrtvujemo. Isto je tako istakao da se u prvom redu klone krvnih žrtava, neka ne okaljaju ruke krvlju jer božanska bit ne poznaje razlike u vrijednosti čovječjeg i životinjskog života. Pred božanstvom je sva krv jednaka. Zatim reče da je čistoća žene krepost koja se sama od sebe razumije i govori o njoj samo tamo gdje ona manjka. Kada ona jednom nestane nikakvim molitvama niti žrtvama se ona više ne da uspostaviti.»

Niti sada nije izostao učinak kojeg su izazvale njegove riječi. Već su slijedećeg dana žene Krotone nosile Bogovima voće i kolače, kao i bezbroj raskošne odjeće u kojima su se prije natjecale.

Kada dođe do rata između Krotonjana i Sybaričana, kojeg je Pitagora neposredno skrivio, još se više zbližio uz svoje prijatelje.

Otpuštene milosnice bogatih i uglednih građana preselile su se u Sybaris gdje su našle podesniju sredinu za svoj nečisti život. Tamo su potpirivale neprijateljstvo koje je već postojalo prije među nečistim i nemoralnim Sybarisom i gradom Krotone koji se razvijao na strogim temeljima morala i čistoće. Kada su neki sybarijski mladići Pitagoru javno ruglu izvrgli, vrijeđajući time i grad Krotonu, koja je njegovu etiku kao svoju prihvatila. Došlo je do otvorenog neprijateljstva i rata koji je za ono doba bio nezapamčeno krvav, ali je doveo do pobjede Krotone, koja je zatim procvala i razvijala se.

Tako je Pitagora uspio usaditi sjeme svoje etike u srce svih Krotonjana. Svugdje se mogao zapaziti njegov utjecaj i blagotvorno djelovanje.

Demokedesova lječnička škola bila je nadaleko poznata, i mnogi su dolazili izdaleka da tamo usavrše svoje znanje jer je njegovo naučavanje obuhvaćalo uz tjelesno liječenje i polagalo osobitu važnost na savjesno izvršavanje  dužnosti: podizanje morala, dakle liječenje ne samo tijela već i duše. Zahtjevao je od svojih učenika da polože prisegu da kao liječnici neće zlorabiti svoje znanje, da neće pomoći u odstranjivanju začetka života, te da će ostati vjerni geslu : uz ljubav čovječanstvu ni bratstvu neće ljubavi manjkati. Svi su Demokedesovi učenici također slušali i Pitagorina predavanja pa se njihovo zajedničko djelovanje izvrsno razvijalo jer su se obojica trudila da Zoroastrovu uzvišenu nauku svojim učenicima predaju. Kako je Pitagora bio svjestan da su oni ljudi koji cijelog dana naporno rade, on im je svoje znanje u laganom obliku predavao. Naravno da nije izostavljao temelje vjere i morala s osobitim naglaskom na reinkarnaciju, tj. ponovna rođenja sve dotle dok se čovjek ne pročisti.

Veliki je napredak, isto tako bilo što su žene imale slobodan pristup u Pitagorinu školu.

Međutim, kako god bio slavljen i kakogod i najširi slojevi građanstva prihvaćali njegovu etiku on nije bio potpuno zadovoljan.  Želio je da ima mali krug onih kojima bi predao temelj svoga znanja koje bi ostalo tajno po uzoru na svečenićke škole zemlje Kemi u kojima je najviše znanje ovisilo o najvišoj kreposti.

Kako je religija .neodvojiva od znanosti i znanost od religije, tako je njegovo učenje ma koliko znanstveno bilo, bilo protkano religijom. Kako je upoznao sve misterije od egipatskih do orfijskih, uvjerio se da se sveti i oplemenjujući obred (kult) može održati čistim samo ako se njegovo skriveno značenje drži tajnom među nekolicinom koji su sposobni shvatiiti ga i po njemu živjeti. Nakon dugog razmišljanja odluči se na stvaranjem nutarnjeg kruga u kojem bi se predavala skrivena mudrost višeg znanja i gdje će ono biti ovisno o najvišoj kreposti. Sada mu je počelo zadavati brige gdje bi mogao smjestiti taj unutarnji krug kako bi odgovarao njegovim idealima.

 

Škola

Taj se problem riješio na najbolji mogući način kada mu je njegov odani prijatelj Alkaios poklonio u tu svrhu svoje imanje koje se sastojalo od prostranih šuma, velikih zemljišta i gajeva, te zgrade u kojoj se trebala smjestiti škola. Ta je zgrada bila divna bijela građevina, a Pitagora je pun zahvalnosti stajao pred njom. Njegov se san bio neslućeno savršeno obistinio. Pružio je ruke prema nebu, izvoru sveopće mudrosti i spoznaje koju je sada mogao predati svojoj domovini.

U školi su bila dva razreda: ezoterički i egzoterički. Uvjeti pod kojima su se primali učenici bili su veoma teški, te je Pitagora smatrao da će biti vrlo malo polaznika. U tome se prevario. Mnogo ih je bilo koji su se natjecali kako bi bili primljeni. Od učenika prvih godina tražila se šutnja i onda kada im nije sve bilo jasno. Dakle, morali su sami doći do spoznaje i rješenja problema.

Za vrijeme predavanja nisu čak mogli vidjeti svog ljubljenog učitelja jer je on bio iza crnog zastora dok je predavao svoju mudrost. Postavljao bi im pitanja na koja su slijedili odgovori kao npr.: Što je najmudrije? Mjera i broj.

Što je najljepše? Sklad.

Što je najsnažnije? Moć spoznaje.

Tek kada bi uspješno savladali to pokusno razdoblje bili bi primljeni u uži, ezoterički, krug. Tek se na tim predavanjima moglo postavljati pitanja i raditi samostalno, nakon čega bi s učiteljem raspravljali o radu.

Egzoterici su se dijelili u razrede po deset učenika. Bilo je i zasebnih ženskih razreda jer su i one željele steći mudrost. Strogo se pazilo da ne bude razlika među učenicima. Sklad, ljubav, odanost i povjerenje vladali su među učenicima i majstorom. To neobično povjerenje u ispravnost učiteljevih riječi izraženo je još do danas nezaboravljenim riječima: »autos epha – on je to rekao».

U ženskom razredu bila je i Aristoklova sestra Theano, djevojka neobično lijepa i plemenita uma. Pitagora ju je prvi puta ugledao kada je otvorena škola, pa je na predavanju zalepršao crni zastor i tako se ispunilo proročanstvo Pitije iz Delfa. Ona će postati njegovom suprugom. Njihov je brak bio neobično skladan i sretan te je služio kao primjer.  Imali su sedmero djece koja su se također isticala plemenitim umovima.

Škola je postojala dvadeset godina, a znak prepoznavanja pitagorejaca bio je pentagram u svoj svojoj mističnoj prasnazi. Kroz dva desetljeća ti su divni mladići odlazili u sve krajeve i gradove pa su iz egzoterika, a kasnije ezoterika nastao nesavladivi savez pitagorejaca.

Čudnovato kako je u to doba procvao Helenski duh koji se isticao jednako u pjesništvu, kao i u filozofiji i medicini.

Krotona se izdigla ponad svih gradova Grčke. Učenici su odlazili, a novi dolazili.

Kada je Pitagora objavio da uvodi studij matematike, svi su se ponovno našli zajedno i u sjaju ravnom olimpijskim igrama sjatili po ulicama Krotone. Pitagora je tada  opet trebao javno govoriti. Iz daleka čula se skladna glazba i pjevanje pitagorejaca, koji su u bijelo odjeveni dolazili. Publici je srce jače kucalo, a sklad i jedinstvo vladali su svugdje. Uzvišeni, kao bog s Olimpa sjedio je mudrac na uzdignutom mjestu okružen vrlim građanima Krotone, a do nogu sjedila je Theana, ponosna da smije služiti njegovoj mudrosti i znanju, te mnogobrojni saradnici.

Divna lica iz kojih se širila božanska iskra mudrosti ponosno su stupali približavajući se mjestu slavlja. Bili su tu mnogi iz svih gradova Grčke koje je duh Pitagorine mudrosti potpuno promijenio. Svuda gdje je taj duh prodro nosio je sobom oslobođenje i sklad. Narod je oduševljeno klicao, a kada se sve smirilo ustao je Pitagora i dao znak sinu da počne izgovarati stihove svetih orfičkih posvećenja:

 

«Slavljeni broj, ti majko bogova i ljudi

Sveto četvorstvo, praizvor što u sebi krije korjen zbivanja vječnog

Vodiš ti sveto četvorstvo onoj potpunosti koja sve obuhvaća, koja je stup univerzuma.

Sveti broj deset tek je simbol i slika svakog bića.»

 

I kada je dječak završio, nastavi mudrac – jasno, gromko i neposredno predavati cijelom svijetu svoju neumrlu nauku.

« Broj je simbol, temelj i zakon svih stvari i postojanja.» I tada po prvi puta javno preda formulu koju i danas poznajemo kao Pitagorin poučak.

                                                a²+b²=c²

Jak i potresan bio je učinak njegova govora. Kako je tijekom cijelog života tražio da upozna zakon toga mjerenja koje je susretao kod raznih naroda: onih zemlje Kemi, Perzijanaca, Indijaca pa je pronašao da su brojke služile kao temelj za gradnju ali i kao temeljni zakon. Sada je on taj zakon predao cijelom čovječanstvu.

Neopisivo je bilo oduševljenje prisutnih. Nakon par mjeseci na tom se mjestu pojavila velika kocka od mramora iz koje su se izdizala deset valjaka koji su zajedno prikazivali četvorstvo, temelj iz kojeg izlazi broj deset. Ti su valjci bili grupirani po raznim dužinama: 4 (najniži), 3 (viši), 2 (još viši), 1(najviši). Bilo je to ujedno i prikaz četverostruke manifestacije života: minerala, bilja, životinja i ljudi. Isto tako bio je to prikaz razina izražavanja života: fizičke, astralne, mentalne i kauzalne.

Prva četiri valjka , najniži, prikazuju prosječna čovjeka koji živi na četiri razine.

Slijedeća tri valjka prikazuju višu razinu koju će dostići potpuni čovjek – majstor.

Slijedeća dva zajedno s trećim stvaraju trojstvo – Oca, Sina i Duha.

Dakle, sve zajedno čini jedinstvo svega života.

Na okomitim stranicama koceke zlatnim slovima uklesani su Pitagorini stihovi, temelj i jezgra njegova učenja i mudrosti, nepogrešiv putokaz ispravnom životu i svagdanja molitva i himna Pitagorejaca.

 

Grčkom se širila buktinja rata koju ni Pitagorejci nisu mogli ugasiti ili barem pred Krotonom zaustaviti. Vatra mržnje i razdora sve se više približavala dok nije zahvatila i taj grad. Dok je Pitagora sa prijateljima u vječnici pregovarao ona plane. Pitagoru su teškom mukom spasili, ali mnogi mu prijatelji u plamenu nađu smrt.

Kratko iza tog događaja primio je Pitagora posljednji put svoje najdraže učenike. Među njima bio je Aristoklo i Lizis te im čistim, punim i božanskim glasom progovori citirajući svete riječi orfijskog posvećenja koje su već jednom čuli kada su im marljivost, volja, čistoća otvorila vrata ezoterijskoj mudrosti.

«Slušaj, poštovanja pun, ti narode mladi jer sad hoću samo posvećenima da govorim. Pred profanima zatvorite vrata, zatvorite ih pred svima i svakim. Tebi, ti svijetli odvjetak mjeseca sjajnog i muza, čistu istinu poklanjam sada da dosadanja tlapnja. dragi ti život ne zaslijepe. Trsi se da smisao božanske riječi shvatiš, daj da ti prodre srce i um. Stupaj sigurno na tom putu i samo vladar svemira vodićem neka ti bude.»

Aristokle, prožet zanosom, klekne pred mudraca, podigne ruke kao u molitvi te nastavi:

»Jedan samo biajše iz sebe koji svemir stvori kao potomka svog. U svemiru utjelovljen djeluje On i smrtne ga još ne vidješe oči, tek On, Onaj Jedan vidi prasnagom smrtnike sve. On je onaj koji ljudima dobro, a i zlo opredjeljuje: strahote rata i patnje druge, te stradanja sva. I nema drugog osim njega samoga vladaoca Jedinog, zastrtog oblacima, a smrtnici mi uvijek tek smrtne oči imamo. Preslabi da dosegnu Njega koji zaklanja sve. Na svodu nebeskom prijesto mu zlatni do nogu zemlja,  i daleko do granica oceana drži pruženu ruku, naokolo bregovi dršću, šume rijeke i tamne dubine mora. O, vladaoče etera, mora, zemlje i ponora kojim Olimp svojim gromom drmaš, pred kojim se daimovi tresu i bogovi dršću, kojim je sudbina poslušna – kako god neumoljiva bila.

Iskonskog temelja vječni oče, ti nadmoćna volja, koji vjetrom vlada i oblacima nebo zastire, koji igrajući se eterom orkane razdvaja.

Tvoj je zvjezdani svemir, odvajajući se u zakonitosti

Tvoje proljeće što se budi u sjaju i purpurnom cvijeću vječno

Tvoja ledena zima kad se oblaci lome u strašnome mrazu,

Tvoja i bakanska buka i krik što nam jeseni plodove dodijeli

Vječni nerazorivi jedini kojeg možemo neumrlim nazvati,

Dođi sjedinjen udesom, ti najuzvišenije jedino Božanstvo

Nenadvladiv, opkoljen titrajima etera.

Slava Tebi sveti broj – praosnov i temelj bogova i ljudi.

 

Još je zvuk posljednje  riječi titrao u zraku kada je Pitagora rekao:» Istinu si rekao Aristokle, pa zašto onda prijatelji čitam strah i žalost u vašim očima. Čega se bojite? Da, vi ćete morati bježati, skloniti se pred užasom, da sačuvate blago veše mudrosti i nastavite ono što sam ja započeo. Ja više neću s vama, ali vi najbolji i najmudriji prijatelji moji vladat ćete carstvom duha, zar to nije vrednije od svih vrednota? Vaša će biti pobjeda i ništa neće biti dosta jako da istinu zaustavi.Ne bojte se – nesavladiv je i moćniji nego ikada sjaj svetog pentagrama.

Tek drugo hoću da vam predam, mudrost koju sam danas naučio: saznanje o Bogu i svijetu koji je ograničen u svom bivstvovanju – proizašao iz Njega beskonačnog, vječnog, neograničenog a ipak jedno s Njim. Svetovi ti kruže eterom u vječnom skladu, a oblik prijatelji svima je isti. Oblik kugle imaju svi kao i naša zemlja. Svi se kreću, tek im je brzina različita, a jednako je i zvuk prama brzini gibanja svaki različit od drugoga, ali divan nadzemaljski sklad uvjetuje ih sve. To je sklad sfera koja se izražava u neizrecivo potresnoj i veličanstvenoj glazbi koju sam danas čuo, ja sičušan neznatan čovjek, a ipak je sluh moj na kratak čas dobio atmosferu kojom je opkoljena naša zemlja – i dopro do etera u kojem božanska ta glazba zvuči.

U čistom tom eteru gdje prebivaju blaženi i bogovi, prijatelji moji naći ćete se i vi kada će se zatvoriti lanac vaših poroda u fizičkom tijelu i bit ćete besmrtni kao oni koji su se riješili života na zemlji zauvjek. Vi posvećeni idite u sve gradove Helenske i probudite Majstore, vodiće mudrosti, koji će biti sjajniji i  veći od mene.

Pitagora zašuti i sad se ponovi ono čudo pred svima, potresno i neshvatljivo snažno zabruje trenutačni zvuci harmonije sfera iz beskrajnih prostora svemira.

Tišina i mir vladli su nad domom Pitagorinim i kada je veliki Ra zalazio u svijet mrtvih, uzvinuo se sjajni čisti duh njegov u eter gdje su blaženi i bogovi besmrtni. Njegova nauka živi još i danas kao i unutranji krug njegove škole. I mora da se je u njemu uzdržala te i danas još vlada, jezgra njegove nauke, načelo čistoće, jer se inače taj krug nebi mogao da uzdrži dvije i pol tisuće godina.