Tekst je prepisan iz bilježaka za predavanja srijedom u Teozofskom društvu, a bio je zapisan  22.11.33.

                                                       PITAGORA

Uvod

Teozofija je k nama dospjela po Dr.Besant, a nju je u to znanje uputila H.P.Blavatska koja je pak primila mudrost od Majstora s Himalaja. Oni su je pak primili iz nepisanih knjiga vječne mudrosti. Njihov je sadržaj već tisućama godina uvijek isti, a pojedina se stranica s vremena na vrijeme bude istaknuta.  Upravo je iz te knjige jednu stranicu svijetu protumačio Pitagora.

Matematika i glazba, broj i zvuk – stranica je iz knjige mudrosti koju je Pitagora otvorio i svijetu predao.

Jednom je uskliknuo:»Kako ću upoznati tvoje biće svijeta, kad mi je nejasan zakon harmonije tvojih zvukova.» Odgovor je dao u slijedećoj rečenici:» Bit svih stvari jest broj.» Na tim postavkama izgradio je svoju duboku mudrost koja je preživjela i nadživjela vjekove. Vrhunac njegovog stvaranja je nepobitno ustanovljavanje veze o skladu broja i zvuka na kojem je sagradio hram sklada i ljepote.

Život njegov liči na roman u kojem svaka zgoda dolazi na pravo mjesto i u pravi čas. Duboki smisao i veza svakog događaja s konačnim rezultatom njegova stvaranja dokazuje nam kako je ta sjajna osobnost bila predestinirana za visoku zadaću. Ta je zadaća bila da pokaže da se matematika i geometrija, koje su u Egipćana i Perzijanaca bile već visoko razvijene, zasnivaju na zakonu kojeg je on ustanovio.

Život

Djetinjstvo i mladost

Rođen je na otoku Samosu, koji je tada bio samostalna državica. Rodio se oko 660 godine prije Krista u braku dvoje visoko obrazovanih ljudi. Oni su svog sina u život uvodili pričajući mu priče i mitove starih Grka. Kao dječak oduševljavao se ljepotom mora i čarobnim krajolicima koje je često promatrao s visine planine Antelos u društvu oca. Upravo na tom mjestu prvi puta se zapitao:» Kako i od čega je nastao svijet?» Kasnije ga je otac vodio sa sobom na putovanja gdje je prisustvovao razgovorima mudrih i učenih ljudi. Jednom, nakon takve rasprave zamolio ih je:»Uvedite i mene u hram mudrosti». Odgovorili su mu:»Put onamo trnovit je i težak, iako je cilj božanski.»

Otac mu je omogućio da postane učenikom filozofa i astronoma Thalesa, jednog od poznatih Sedam mudraca stare Grčke. Njemu je životni cilj bio da otkrije temeljnu tvar svih bića i stvari. Bio je uvjeren da u svakom biću prebiva dio stvaralačkog duha čime je dao naslutiti postojanje vječne duše.

Kasnije se pridružio Hermodamesu, također jednom od Sedam mudraca, koji ga je poučavao životu prirode. On je smatrao da priroda govori čovjeku više od zvjezdanog neba jer mu je bliža pa je može bolje razumjeti. Govorio mu je o životu biljaka, o organiziranoj državi životinja, npr: mrava i pčela,  kod kojih vlada mnogo veći red i sklad nego među ljudima u tadašnjim državama. 

Ukazujući mu na usku vezu ljudi i bogova upoznao ga je sa svim čudima prirode. Mladić je tada shvatio da ako želi proniknuti u najdublje tajne života tada se treba kloniti apstraktnih teorija, a da se treba tražiti mudrost koja je zapisana u knjizi prirode.

Treći mu je učitelj bio poznati Pherekydes. Od njega je primio znanje o trima temeljnim principima svih stvari: o vremenu, zemlji i eteru. Prema tom učenju eter je dinamičko i stvaralačko načelo, zemlja je kaos koji poprima oblik, a vrijeme je uvjet svakog razvoja.

Jednom su tako promatrali zvjezdano nebo i učitelj mu kaže:»Zar dvije vrste zvijezda, one koje nikad ne mijenjaju svoje mjesto i one koje se pomiču, nisu slika čovjeka? One prve predstavljaju vječnu prasnagu, a druge nemirno uvijek mijenjajuće načelo. Vječna iskra u čovjeku je dio prasnage, onoga što ne prestaje biti i kada se tijelo raspadne. Dakle fizička tvar se mijenja kao i one zvijezde koje mijenjaju svoj položaj.» Duboki smisao ovog mudrog razmatranja usjekao se u dušu mladića.

Iako je primio učenja mudraca nije se time zadovoljio već je dalje tragao za pravom biti svih stvari. Tako razmišljajući ležao je na žalu i razmišljao da li da ostane u domovini, ili da krene brodom u zemlju u kojoj će otkriti ono za čim teži. U tom razmišljanju svlada ga san. U snu čuje sebe kako govori:»Hvala vam svečenici, ali ovo nije Bog kojeg tražim.» Vidi nove krajolike i ne može se odlučiti koju stranu svijeta da odabere. Tada ga iz sna prenu jaki glasovi mladića koji su ga već počeli vezati s namjerom da ga ukrcaju na brod i u Kartagi prodaju kao roba. Još pod dojmom svog sna on usklikne: »Evo me, hvala sudbini koja je odlučila, ali vi se varate ako mislite da ste našli roba. Ne branim se ali znajte da sada trebate vi odlučiti između novca što biste ga dobili za mene i duhovnog blaga kojim ću obogatiti čitav Helas.»

Ti surovi momci nisu razumjeli njegove riječi ali su ipak naslutili veličinu njegove uloge u svijetu te mu dozvole da se ukrca na brod za zemlju Kemi (Egipat), ne kao rob već kao slobodan čovjek.

Zemlja Kemi

Sjedio je na brodu i nije mogao shvatiti kako je najednom bio preplavljen mirom i staloženošću, nakon divljeg traženja Boga, nakon urlanja vjetra i studeni uzburkanih valova? Gdje i u kojem se kraju Univerzuma rodilla ta promjena? Svakim otkucajem srca zagonetka je postajala veća, a svijet oko njega šareniji.

Univerzum – red - blaženi poredak! Sklop svjetova zaokružene bitnosti – ta spoznaja stapala je prve dojmove u cjelinu koju je osjećao, a da nije mogao razumjeti odakle potiće. I tada njegova slutnja preleti tisuću koraka dalje te on ugleda pred sobom čitavu ogromnu zemlju kojom kroz eone upravljaše ritmički dah stalnog poretka.

Pogleda preda se i dah mu zastade: Memfis, grad sina Sunca, prijatelj istine, gospodar ove najstarije zemlje. Pred njim se svijetlio hram boga Ptaha, i mala mu iskra dotakne srce, a strani glas šaptaše mu strane riječi, nerazumljivije i od hijeroglifa. On ih razumije, doduše nejasno i maglovito, ali ipak spozna da blještava Helena služi samo trenutku sadašnjosti koji odlazi u nepovrat, dok je ovdje sve stajalo za budućnost, za vječnost, za vremena kojima neće biti kraja. Njegovo uho primijeti još nešto, kad se melodija ponovi on shvati pravu bit sklada upoznavši na građevinama Kemisa da je glavni temelj tog sklada  b r o j.

Pitagora je smatrao da će lako naći put do onih koji će mu otkriti prabit bogova. To su bili svečenici zemlje Kemi. Kada je svoju želju rekao nekom znancu, ovaj se samo nasmijao i rekao da je to nemoguće. I zaista, neopisivo je mnogo truda i strpljivosti trebalo dok je na nagovor samog kralja Sunca dopro do velikog svečenika boga Ptaha. Međutim, njihov je susret kratko trajao jer ga je svečenik brzo otpravio riječima:»Prag naše škole još nikada nije prekoračio niti jedan tuđinac.»

Razočaran razmišljao je da napusti svoju potragu kad ga pozove k sebi kraljevna Bertreri, kći kralja Apriesa te mu se povjeri i otkrije svu pokvarenost i bezdušnost egipatskog svečenstva koje je skrivilo nesreću njenog oca. Upitala ga je:»Zar vi nemate Boga, vi narod Helena? Zar ti ne zadršće srce kad mu izgovoriš ime? Što zapravo očekuješ od egipaskog svečenstva?» Pitagora je odgovorio:»Na to pitanje ti moj um ne može odgovoriti jer samo naslućuje da bi oni mogli otkriti što je najdublji smisao božanstva, pa iako su današnji svečenici pokvareni, stari papirusi mogu sadržavati divnu istinu.»

«Istinu? To je ono krajnje što ovdje nećeš naći. Pogledaj, pokazujući na more, brežuljke i grad kojeg su zadnji traci sunca obasjavali, ti koji žeđaš za Bogom, vidiš li kako veliki Ra zalazi u svijet mrtvih.»

Potresen, umoran i izmučen sumnjama on odlazi. Ništa nije riješio, sve je bilo zamršenije nego ikada. Neočekivano sve je krenulo putem kojem se nije nadao. Najstarije svečenstvo boga Amona primilo ga je u svoje redove nakon neizrecivo teških iskušenja. Posljednje je bilo kada mu je voljena Bertreri otkrila ljubav svoju prikazujući mu život s njom: sretan, bezbrižan, sjajan...

«Pitagora, zar ne znaš da najljepše možemo služiti Bogovima ako usrećimo ljude, a ne ako im pregazimo srca?»  Neopisivo je teško prebrodio tu posljednju prepreku pruživši ruku velikom svećeniku  Sonchisu. On mu otkrije kako će biti uveden u tajne hrama Amona. Pitagorina je duša tada ostarila za mnogo godina. Jer je iskusio kako ispunjenje želja može biti bolno, kao i sama čežnja za ispunjenjem. Isto je tako spoznao da se do najviših istina možemo vinuti samo  kroz patnju i bol.

Veliki svećenik ga je odveo preko praga hrama boga Amona koji je bio visok poput dvadeset i pet visina čovjeka rekavši:»Stupi unutra i vrati se opet iz ove slike svijeta radostan u srcu, tako hoće neshvatljivi Amon.» Zapanjen sjajem Pitagora zastane, a učitelj ga povede iz dvorane u dvoranu otkrivajući mu sve simbole najdublje mudrosti od vijekova unatrag. Tada mu reče:»Od izvora svega što nastaje proći ćemo svijet od onog što jest do onog što nastaje, pa sve do začetka početka daleko do mjesta gdje se vrijeme gubi u neizvjesno.» I čudno, kao da je vrijeme krenulo unatrag, sve što je nastalo kroz vjekove prolazilo je pred njim u sjaju i veličini. Potresen hodao je pored svog učitelja upijajući sva ta neslućena čudesa, čudeći se najvećoj kupoli neke dvorane neslučenih visina posute bezbrojem zvijezda dajući dojam da je nebo razastrto nad njima. Dalje ih je put vodio kroz dvoranu obasjanu sa 7 boja i dalje šarenim putem do zastora ispunjenog hijeroglifima koji su navještali prapočetak. Uklanjajući zastor svećenik mu reče:»Samo ćeš jednom proći ovuda kao u snu i vratiti se postigavši najvišu stepenicu mudrosti. Tu će ti se objaviti neobjavljeno, ukoliko će to tvoje nesavršeno oko i duh moći primiti.»

U prvi čas nije vidio ništa sve dok se nije priviknuo na polutamu koja je vladala u svetištu najsvetijeg. Neizmjerno vrijeme počelo je promicati ispred njegovih očiju, vrijeme koje se bilo okrenulo unatrag. Sve što je postojalo od eona bilo je tu prikazano. Od neobjavljenog iz kojeg nasta objavljeni život koji oblikuje svijet, od pratvari do najvećeg savršenstva postojanja i iz sveg on razumije ono što upravlja postojanjem: istina – poredak - zakon.

Nakon svih tih čudesnih učenja najednom je čuo zbor koji je pjevao himnu, a brujanje je postajalo sve razgovjetnije:

Slava je Tebi od svih bića,

Hvala je Tebi od svih naroda,

Visoka kao nebo,

Široka kao zemlja,

Duboka kao more.

Bogovi se klanjaju Tvojem veličanstvu,

Da izdignu osobnost svog stvoritelja.

Oni Ti govore: Dobro došao

Otac otaca svih Bogova.

Koji si nebo navjestio i zemlju postavio.

Začetnik svega što jest, Tvoritelj svih bića.

Veliki kralju Bogova!

Hvalimo Te jer si nas stvorio,

Slavimo te jer si nas začeo,

Slavimo Te jer u nama počivaš.

Himna utihne i zavlada mir i tišina nad svetištem. Pitagora je upoznao bit bogova, postanak univerzuma, ali sada se morao vratiti početku dugoga puta kojeg je trebalo svladati predanošču znanosti i čistoćom življenja.

Postao je učenikom velikog Sonchisa. Bio je neumoran u izučavanju starih papirusa i nikakav mu rad nije bio težak, u svemu je natkrilio svoje drugove. Tako su prošle tri godine dok je proučio 24 Hermetičke knjige, pa zatim znanost o zvijezdama, o univerzumu, te o skladu mjera i brojeva tako da je proučavajući brojeve i zaboravio na vrijeme i Bogove. Snaga i želja kojima je uronio u to znanje bilo je neobuzdano te su mu učitelji ostali dužni odgovore na mnoga pitanja. Tada je krenuo još i dalje, a to je bilo deset knjiga o obredima žrtvovanja kod Bogoslužja, šest lječničkih knjiga i na kraju kulminacija mudrosti Kemisa: o dužnosti i zakonima po kojima će svoje znanje predati drugima. Nakon što je sve to savladao postao je svećenikom zemlje Kemi, prvi i posljednji tuđinac koji je postigao tu čast. Neizreciva je bila njegova sreća i zahvalnost kada je poslan da vodi gradnju hrama Velike Isis u gradu Memfisu gdje je trebao upravljati izmjerom kuteva. U današnje vrijeme potpuno je neshvatljivo kako je Pitagora uz dvostrukog kralja Amasisa i prisutnost tisuće naroda izmjerio kut za početak gradnje novog hrama.

Čudnovati sjaj lebdio je ponad zemlje Kemi, pa iako su druge države jednako moćne propadale, veličanstveni je Kemi utonuo u sjaj i mir. Pitagora je uživao u tom miru i dalje se usavršavao iako je naslućivao da je taj mir tek oaza u pustinji iz koje će  krenuti u teške borbe dok ne dospije do posljednje krajnosti znanja i spoznaje. Putovao je mnogo, izučavao sve do čega je došao, ali svugdje i uvijek u svemu prevladavao je broj. Upoznao je i moć magije kao i čudnovate stvari koje su ga potresle kao: zaklinjanje, vračanje, upoznavanje sudbine iz zvijezda – sve ono što bi mi danas nazvali okultizmom, ali se sklanjao od svega što bi ga moglo dovesti do crne magije. Po uputama svečenika Sonchisa širio je samo svjetlost boga Ra jer «brzo se širi tama, brže nego čovjek želi, brže od oživljujuće zrake svjetla.»

Na svojim je putovanjima upoznavao mnoge ljude i bolno primjećivao njihovu mržnju prema narodima drugih zemalja, naročito prema njegovim zemljacima Helenima. Zašto obujmljuju čitave narode svojom mržnjom, pitao se? Zar je narod zemlje Kemi tako slab i razdvojen.

U mislima krenuo je natrag u svoju domovinu i prepao se koliko je prošlo godina od kako je bio krenuo da traži najviše. Ali što i gdje je njegov cilj? I bude mu jasno da je njegov cilj sve znanje koje je tu stekao, ne otkrivajući tajne, prenjeti svojim zemljacima, svojoj domovini. Zato odluči svećenika Sonchisa zamoliti da ga pusti da otputuje. Ali već prije nego što izreče svoju želju veliki mu svećenik otkrije da se Perzijanci sa Arapima spremaju napasti zemlju Kemi. Kada je to čuo, Pitagora odluči ostati u zemlji koja ga je primila kao sina. No Sonchis ga prisili da se ukrca na brod koji će ga odvesti kući da preda baštinu zemlje Kemi svojoj domovini, da je sačuva kroz tisuće godina jer se saastoji iz sklada, čiste vjere i mudrosti. Šutke s bolom u srcu rastajali su se učitelj i učenik koji su bili bliži od oca i sina.

 Ploveći kući prolazio je kroz gradove u kojima je već vladao nemir. Sve se pripremalo za rat. U jednom mjestu čuje kako su helenski plaćenici iznevjerili zemlju Kemi te su se željeli priključiti Perzijancima. Jedva ih je uspio uvjeriti u neispravnost njihova postupka.

Kako je pridobio njihovu naklonost odluči da se ipak vrati u Amonov hram gdje nađe Sonchisa na samrtnoj postelji. On mu proročkim smiješkom reče da ga čekaju mnoge kušnje, patnje i borba prije negoli će doći  do cilja.

Kada Sonchis umre, Pitagora  dospije u Perzijsko ropstvo.

Perzija

Bio je vezan lancima uz druge zarobljennike i trpio neopisive muke i patnje tjeran danju i noću po žegi i suši. Podnosio je sav taj užas siguran da je Sonchis u trenutku smrti vidio što ga čeka, ali vidio je i njegovu pobjedu. Tako je stigao do Babilona gdje se uspio osloboditi i ući u Kaldejske hramove, doći do njihovih svećenika te tamo proširio svoja znanja.

Matematika je ovdje bila još šira i egzaktnija. Znanje kozmogonije bilo je nejasno i zamršeno i na nižem stupnju od onnoga u zemlji Kemi. Upoznao je svu pokvarenost grada Babela koja je kao bolest napadala svoje stanovnike pa je bio sretan kada su ga ponovno u lance okovali i odveli u čistija područja. Tako je stigao do Perzeapolisa, grada sjaja, ljepote i čistoće upravo kada se gradila palača Darijeva, dvorana na 100 stupova. Tu je postao nadzornikom gradnje na kojoj su radili ljudi bezbrojnih narodnosti.koje je moćna Perzija pokorila. Opet su ga obuzele misli o čudesnom dizanju i propadanju naroda i država kao i pojedinaca. Tada se začuju trublje i kralj kraljeva, gospodar Arijske rase, majstor magijske mudrosti dođe u velikoj pratnji da vidi kako napreduje gradnja. Svi su se bacili ničice pred njega, samo je jedan ostao stajati i pozdravio ga onako kako se to činilo u zemlji Kemi, podižući ruke prema njemu. Svima je zastao dah  očekujući da će krenuti kiša strelica na njega. Međutim Darije pozove, smješeći se, čovjeka k sebi. Pitao ga je zašto mu uskraćuje dužno poštovanje. Pitagora mu odgovori da je svećenik zemlje Kemi i da je to način na koji se pozdravlja kralj Sunca. Darije nije htio povjerovati jer su svi svećenici bili otpušteni, ali objasniše mu kako su Pitagoru zadržali zbog njegova velika znanja kako bi vodio gradnju.

Kralj Darije je imao liječnika Helena koji se zbližio s Pitagorom i tijekom šetnje obrazloži mu da njihovoj domovini prijeti propast ako se tamo razina svijesti ne podigne na čišću razinu spoznaje jer će ih inače pokoriti oni narodi koji su moralniji i čišći.  Savjetovao je Pitagori da pobjegne svom narodu kako bi ga pripremio za velike borbe koje ga očekuju. Iz njih je trebao izaći izdignut poput Perzijanaca koji su primali nauk od velikog Zoroastra i samog Buddhe iz Indije. Liječnik Demokedes tada reče:»Čudesan udes dove nas je ovdje, podnjeli smo neopisive patnje za vrijeme našeg ropstva. Pošto smo se ovdje susreti to je sigurno znak za pobjedu našeg naroda.» Te su riječi potresle Pitagoru koji je shvatio da ga čeka velika zadaća. Želio je još prije bjega upoznati učenja Zoroastra. U tome mu pomogne Demokedes odvevši ga na čistinu usred koje se nalazilo svetište. Kroz niska vrata ulazilo se do žrtvenika. Oko njega stube, a na vrhu velika glatka kocka. Ispred žrtvenika Zoroastra koji je u šest pjevanja objavljivao nauku Aveste. Visoko je gorjela vatra, žrtva i simbol čistoće. Srce Pitagorino zadrhta od spoznaje da je ovo još jedna stepenica na putu spoznaje.

U prvom pjevanju Aveste govori se o neizmjernom prostoru i vremenu gdje su u neizmjernoj udaljenosti postojala dva bića Ahura Mazda – sveti duh svjetla koji se izražava u trojstvu života, svjetla i istine, te Angra Mainyu, duh tmine, laži i smrti. U slijedećim pjevanjima prikazana je vječna borba dobra i zla, svjetla i tmine dok na kraju ne prevlada svjetlost čija vladavina neće nikada prestati. Čudnovata je bila uzbuđenost Pitagorina kada je razmišljao o tome što je čuo i premda nejasno, ipak je naslućivao povezanost bogova Grčke, Egipta i ovih Perzijskih koji su simboli snage Univerzuma.

Pred očima mu se prikaže Olimp s bogovima njegovog djetinjstva – savršeniji od običnih, ali ipak ljudi.

Onda zemlja Kemi, gdje su bogovi pretstavljeni kao ljudski likovi tako da ih se bolje razumije jer u prapočetku bijaše snage Univerzuma.

Ali ovo što je objavljivao Zoroaster bio je drugi Univerzum, nevidljiv fizičkim očima. Ovi su Bogovi vladali osjećajima, bili su najdublja snaga čovjekove volje, bili su dobro i zlo prikazano u simbolu svjetla i tmine.

Pitagoru je također potresla Demokedesova priča o čistoći i neokaljanosti Zoroastra koji je prolazio kroz razna iskušenja i čekao da dobije nalog da svoje posvećenje preda čovječanstvu.

Sada mu je bilo jasno zašto je bilo potrebno da se odrekne ljubavi Bertreri i zašto se odricao svih drugih žena u Tebi, Memfisu, Saisu i Babelu. Trebao se udaljiti od ljudskih nagona kako bi se mogao približiti Bogovima. Taj zakon Univerzuma kojeg je naučio od Zoroastra govorio je o tome da je Božanski duh blizu i razumljiv onima koji su se riješili spona tijela, onima u kojima je duh nadvladao tijelo, te njime upravlja.  Pitagora je to sažeo mnogo kasnije u stihu i predao svojim učenicima:»Neka te vodi i tobom upravlja razumijevanje što dolazi odozgo, jer ono treba da drži uzde.»

Demokedes je održao riječ i pomogao mu da pobjegne. Na putu se priključio karavani indijskog trgovca s kojim je krenuo prema sjeveru. Nakon mnogih dana putovanja saznadu da su sve puteve zaposjeli Perzijanci, pa krenu prema istoku.

Neizrecivo težak i dug bijaše taj put kroz šume, klance, planine podno kojih su šumile vode širokih rijeka. Onda su pošli pitomijim krajevima gdje je život cvao, sela, nebrojena stada ovaca s pastirima, kuće koje su visile poput lastavičijih gnijezda visoko na obroncima.

Indija

Na kraju iscrpljeni stigli su u dom indijskog trgovca. Dugo je trebalo Pitagori da se snađe, da nasluti duh Indije. On koji je do sada shvatio duh i ritam mnogih naroda sada se izgubio u neshvatljivim daljinama. Borio se da postane podoban kako bi primio znanje koje mu je bilo još posvema strano iako je naslućivao da sadrže krajnja znanja o prapočetku postojanja. Tako se zadubljivao u atman i brahman - u jedno bez drugog, u bezgraničnu dušu svijeta.

Upoznao je mudrost Indije, upoznao zakon rađanja i smrti koji se izmjenjuju kao dan i noć, zakon po kojem svatko sam sebi kroji sudbinu ovisno o tome kakav život provodi. Tko dobro čini danas, bit će u drugom životu rođen pun dobrote, a tko zlo čini tome će opakost i zlo ispuniti srce. Svatko će biti posvećen samo po svojim svetim djelima. Čovjek je pun nagona i želja pa prema tome kakve su mu želje, takva mu je spoznaja, pa zatim onda slijedi čin i djelovanje, pa prema djelovanju i sudbina u slijedećem životu.

Krajnju tajnu indijskog učenja saznao je iz Rg veda, himne stvaranja po kojoj  Univerzum nije stvoren  po vanjskom obliku već se on izdigao iz dubine znalačkog i pročišćenog duha pa je jedna iskra tog vječnog duha i u duši svakog čovjeka. Sve, sve je unutar duše, sve je duh, a izvana je samo maya, samo obmana.

«Niti je postojalo nešto, niti išta bilo gdje, niti smrt, niti protivno njoj, niti svjetlo

ikakovo. Sve je počivalo u prostoru onkraj svega. Još se nije rodio dan, niti

zvjezdana noć. Jedan je samo disao bez daha, jedan koji je proizašao iz Sebe, a

života još nije bilo nikakvog. Ali u njemu je ipak počivalo sjeme životne snage iz koje

se rodila ljubav u Univerzumu. Ovo jest tajanstveni početak života.»

To je bila posljednja karika u lancu mudrosti koju je Pitagora stekao. Tada ga sreća obuzme kada uvidi da je sudbina izvršena, da se sve slilo u jednu cjelinu, svo znanje četiri prastara naroda te da se uspeo na najvišu stepenicu znanja i mudrosti. Tada tajanstvenom moći započne promatrati unatrag svoje živote, nestalo je vremena i prostora i on vidje sebe kao Euphorbosa, kao Pyrandera, sve dalje do pradavnog doba do Hermesa, Helenskog boga, istog onog koji je bio Toth u egipćana. Njegov sin-bio je prvi porod u Pitagorinu tjelesnom životu. Potresen do krajnosti, kao pobjednik šireći ruke kao pobjednik prema snježnim planinama Indije stajao je Pitagora upijajući dušu stihova mudre Yajurvede, koji glase:

 

«Kad sva bića Ti u sebi i sebe tad u svim bićima vidiš – onda si sve znanje stekao. Onda  nesigurnost za Te više ne postoji.»

Grčka

Na brodu koji se približavao Samosu stajao je Pitagora i nije mogao vjerovati zbilji koja mu se prikazivala pred očima. Čudesno je bilo kako mu je bio omogućen povratak. U bijegu su mu pomogli Indijci, ali je ipak ponovno pao u ruke Perzijancima. Oni ga opet okuju u lance i odvedu pred kralja Darija. Ovaj mu, ne bez gorčine, oprosti njegov bijeg i otpusti ga kući u Helas, da tamo preda znanje koje je tijekom tolikih godina stekao.

Pun zahvalnosti vrati se kući gdje nađe svoje roditelje, braću i prvog učitelja Perekydesa. Priređeno je veliko slavlje, a njemu je samo šumilo u ušima: sami Heleni, nigdje stanovnika zemlje Kemi, nestali babilonci, perzijci, indijci i sada evo uživam u sreći za koju sam toliko patnje podnio, toliko borbe, dok sam je stekao! Heleni, sve sami Heleni! Ali kada se oko njega sve smirilo odmah je krenuo do teško bolesog i napuštenog  Perekydesa. Bilo je to prvo razočaranje koje je Pitagora doživio u domovini. Takav mudrac, a Heleni ga prezreli, a sve zato jer im je pokušao objasniti bogove kao duhovna bića. Perekydes gorko primijeti:»Takvi su Heleni, a ipak su veći i božanskiji od svih naroda», a Pitagora mu odgovori:»Probudio si uspomenu u meni, uspomenu na čudnovate riječi kraljevne Bertreri koja je također podlegla čarima Helenskog bića. Dijete Samosa, govorila bi mi. A u tome eto jest, mladi smo, toliko mladi da još ne umijemo sve protuslovne snage našeg bića uravnotežiti. Kao djeca smo, nema još sklada u našem sanjarskom nesvjesnom sumnjama potkopanom biću. Iz raznih razina našeg bića proizlaze djela koja su jedinstvena samo zato jer izviru iz jedne duše. Ali ta duša još ne vidi jedinstvo stvorenoga, nego samo različitosti stvaralačkih snaga. Tako se suprotstavila hladna jasnoća tamnom naslućivanju, divni oblik opakom sadržaju. Kod starih naroda zemlje Kemi, perzijanaca, indijaca već je staloženo duhovno i tjelesno djelovanje povezano u jednu cjelinu i zato njihov duh odražava bogove koji obuhvaćaju jednako dušu i svjetlo uma.

Ali kako bi iz djece postali ljudi i mudraci kad se nije našao nitko da ih odgaja. I mi smo Heleni, Therekydes, Thales, Solon i Lykurg, Minos i Onomakritos. Ti si učinio prvi korak, a ja ću te slijediti pa neka mi se samo smiju. Sva djeca se smiju svojim učiteljima, ali zato ipak: čvršće no sjeme u zemlji, ukorijeni se u njihova srca sve dok ne obujmi svojim uplivom čitavo biće, te ga stopi u jednu jedinstvenu cjelinu.»

Ti su razgovori uistinu usrećili starog, zaboravljenog i osamljenog starca kad vidje da ga ipak nije ostavio onaj jedan, najmiliji mu od svih ljudi, da ga on razumije i da će izvesti djelo koje njemu nije bilo suđeno da ga izvede.

Pitagora je njegovao i liječio svog starog učitelja i prijatelja lijekovima donešenim iz zemlje Kemi te mu u zadnje dane života unio svjetlo, smirenost i sreću.

 

 

 

Kreta

Na Kreti se održavala Olimpijada pa su za kratko vrijeme prestale svađe i sve razdvojenosti. Svaki je Helen bio prijatelj i brat svakog Helena, to je bio ton koji je prevladavao na igrama i ispunjavao sve božanskim mirom, punim skladom razdraganog veselja i radosti. I Pitagora je prisustvovao natjecanju mladih, divnom cvijetu helenskog naroda.

Usred te sveopće radosti pozdravi ga poznati glas, glas čovjeka koji ga se sjećao još iz teških vremena punih patnje i borbe. Demokedes se razveseli Pitagori kao i on njemu, pozove ga k sebi gdje ga upozna sa svojim najotmjenijim  zemljacima.

U silnom oduševljenju s kojim su se očekivala natjecanja i pobjede, ponavljao se uvijek isti stih:

 

«Danas pobjedit će Sparta, sutra Rodos onda Kirene. Ali konačnom pobjedom i olimpijskim vijencem bit će ovjenčan samo sjedinjeni Helas.» Tako je osjećaj jedinstva i bratstva vladao među Helenima.